Poticajan smjerokaz za budućnost

CD Hrvatska glazba na Riva dei Schiavoni omogućuje izvanredan uvid u najviše dosege vokalnoga višeglasja nastala u 16. i 17. stoljeću na hrvatskoj obali Jadrana

U odnosu na naše dinamično književno nakladništvo, diskografska produkcija hrvatske ozbiljne glazbe začudno je oskudna, repertoarno proizvoljna, ovisna o sporadičnim (često i posve privatnim i vrlo upitnim!) inicijativama te pretežito svedena na površno sklepana izdanja, koja podjednako odbijaju i glazbene znalce i početnike-radoznalce! Tim su dragocjeniji malobrojni diskografski projekti koji se odlikuju promišljenim izborom repertoara, kvalitetom muzičke izvedbe i tonske snimke te studioznim muzikološkim komentarima koji bi trebali zaokružiti našu predodžbu o odabranim autorima i njihovim djelima, o nekome stilskome razdoblju ili pak specifičnoj umjetničkoj vrsti.

Nakladnik Cantus, HDS i HRT, 2013.

Pobrojane kvalitete odreda rese kompaktnu ploču Hrvatska glazba na Riva dei Schiavoni, koju su nakladnički ostvarili Cantus, Hrvatsko društvo skladatelja i Hrvatska radiotelevizija te – što se pokazalo presudnim za vrhunsku kvalitetu ovoga pomno promišljena izdanja – vrsna muzikološka, izvođačka i snimateljska ekipa sastavljena od entuzijastičkih znalaca iza kojih u ovome sjajnom projektu stoji dugogodišnji i vrlo predan timski rad. Rezultat, dakako, nije mogao ostati neprepoznat, pa je tako na nedavnoj dodjeli hrvatske diskografske nagrade Porin upravo CD Hrvatska glazba na Rivi od Hrvatov zasluženo osvojio nagrade u čak trima kategorijama: kao najbolji album klasične glazbe, najbolja izvedba klasične glazbe i najbolja snimka klasične glazbe. I doista, to uzorno diskografsko izdanje trebalo bi biti poticajnim smjerokazom svima onima koji će ubuduće nastojati na tome da se hrvatska glazbena baština dostojno predstavi našoj, ali i inozemnoj glazbenoj javnosti.

CD Hrvatska glazba na Riva dei Schiavoni donosi nam antologijski sročen uvid u najviše vokalne dosege renesansne polifonije i ranobaroknoga višeglasja potekla iz pera najvažnijih skladatelja koji su djelovali na hrvatskoj obali Jadrana u 16. i 17. stoljeću: Julija Skjavetića, Ivana Lukačića, Francesca Sponge Uspera, Ivana Šibenčanina i Francuza Lamberta Courtoysa, koji je šesnaest godina djelovao u Dubrovniku. No maestro Tonči Bilić – inicijator projekta započeta u koncertnoj praksi još 2008! – odlučio je višeglasje renesanse i ranoga baroka najaviti jezgrovitim osvrtom na vokalnu glazbu prethodnih stoljeća (tri sakralna dvoglasna napjeva iz pera anonimnih autora) te – na samu kraju nosača zvuka – izbor iz bogate baštine upotpuniti suptilnom skladateljskom reminiscencijom, nastalom u drugoj polovici 20. stoljeća (skladba Igora Kuljerića Omaggio a Lukačić – Quam pulchra es). Time je smisleno zaokružena „mala“ antologija najvrednijega dijela stare hrvatske glazbe, koji je zasigurno ukorak pratio stvaralačku i izvođačku praksu u mnogo bogatijim europskim kulturnim središtima.

Tu su činjenicu u iscrpnoj popratnoj knjižici muzikolozi Ennio Stipčević i Hana Breko Kustura potkrijepili i ovom tvrdnjom: „Nemogućnost objavljivanja notnih izdanja u domovini imala je, paradoksalno, i svoju dobru stranu: sve što su stariji hrvatski skladatelji objavljivali u inozemstvu, kod uglednih nakladnika i u konkurenciji sa suvremenicima, bilo je već u svoje doba ravnopravno uključeno u europsku glazbenu praksu renesanse i baroka. U većoj mjeri negoli ikada prije i poslije, hrvatska je glazba 16. i 17. stoljeća bila integrirana u europsku. A bitan impetus umjetničkim skladateljskim nadahnućima uvijek je bilo moguće pronaći u Veneciji, u raznim crkvama i palačama, a ponajprije na živopisnoj Riva dei Schiavoni.“

Nakon temeljite muzikološke obrade najveći dio te opsežne notne građe bio je tijekom nekoliko proteklih sezona izveden na nizu koncerata Zbora Hrvatske radiotelevizije. Tako se maestro Bilić sa sigurnošću mogao odlučiti za konačni izbor skladbi koje će biti uvrštene na planirani nosač zvuka. Bilić je također zaslužan i za pomno odabran izvođački tim: sjajni Zbor HRT-a, odreda vrlo dobri i stilski uvjerljivi vokalni solisti (Ivana Lazar, Monika Cerovčec, Martina Gojčeta Silić, Martina Borse, Stjepan Franetović, Marko Pletikosa, Miroslav Živković i Mladen Klepo) te znalački sastavljen i povijesno vjerodostojan instrumentalni ansambl u kojemu, pored osmero hrvatskih glazbenika, na raritetnim glazbalima epohe svira šestero gostiju iz inozemstva. U tome projektu, za divno čudo, baš ništa nije bilo prepušteno slučaju – od izbora itekako kompetentnih stručnih suradnika do izvrsne ekipe tonskih majstora te izbora akustički najprimjerenijih lokacija na kojima su snimke načinjene (Župna crkva Sv. Vida, Modesta i Krešencije u Grožnjanu i Župna crkva Bezgrješnog Srca Marijina na zagrebačkom Jordanovcu). Vrijedne vokalne partiture odreda su skladane na latinske tekstove, koji su – ni to nije propušteno! – u popratnoj knjižici izdanja doneseni u izvorniku te u prepjevu na hrvatski i engleski jezik.

Konačna prosudba o tome kakav je onaj najvažniji, slušni rezultat predanoga rada velike ekipe koja je godinama radila na ostvarenju CD-a Riva dei Schiavoni, neka bude prepuštena svakomu od njegovih budućih slušatelja. Ono što u zaključku ovoga prikaza imam potrebu naglasiti bilo bi: nakon 1987, kada je objavljena snimka zadarskoga koncerta znamenitoga britanskog vokalnog ansambla Pro Cantione Antiqua, tek je sada ta ista stara hrvatska glazba ponovno zazvučala u punoj ljepoti, no ovom prigodom – zahvaljujući precizno upotpunjenu izvođačkom sastavu – čak i znatno vjerodostojnije. Diskografsko izdanje Riva dei Schiavoni neprijeporan je dokaz kako jedino okupljanjem kompetentnoga znanstvenog, izvođačkog i snimateljskog tima doista možemo postati dostojni svoga bogatog glazbenog nasljeđa.