Neuvjerljiva slikovnica

Film najviše pozornosti posvećuje spektakularnosti, a znatno manje uvjerljivosti karaktera i njihovih priča. Likovi ostaju na razini skice, a cijeli je film više nalik kakvoj adaptaciji stripovskoga superjunaka negoli književnoga djela

Nedvojbena je činjenica da je glasoviti roman Veliki Gatsby (1925) američkoga pisca Francisa Scotta Fitzgeralda neisrpno vrelo nadahnuća za čak nekoliko filmskih adaptacija nastalih u raznim razdobljima, počevši od nijemoga filma (Herbert Brenon, 1926), preko klasičnoga (Elliott Nugent, 1949) ili pak novoholivudskoga (Jack Clayton, 1974). Pribrojimo li im i televizijske prilagodbe, posve je jasno da se značenje i slojevitost romana ne iscrpljuju s već znatnim vremenskim odmakom, pa ne mora čuditi ni ovogodišnji igranofilmski uradak u izvedbi australskoga redatelja Baza Luhrmana. Peti je to naslov u Luhrmanovu filmskoredateljskom opusu, i nastavlja niz od prvijenca Zabranjeni koraci (1992), zanimljivoga Romeo i Julija (1996), glasovitoga Moulin Rougea (2001) te ponešto zanemarena ostvarenja Australija (2008). Razmjerno često posezanje za glasovitim izvornicima nije dakle strano Bazu Luhrmanu, a podjednako nije mu strana ni njihova osuvremenjena rekonstrukcija, pa na razmeđu od smještanja Shakespeareova teksta u suvremeno okružje do razrade velikoga američkoga romana i približavanja ukusu trenutnoga gledateljstva uočavamo i vrline i slabosti toga australskoga filmaša, koji se dobro snašao u američkome okrilju.

Luhrmannova ekranizacija Fitzgeraldova romana obiluje blještavim kabaretskim scenama

Anakronizmi i aktualizacije

Potpisnici scenarističkoga predloška Luhrman i Craig Pearce razmjerno precizno slijede narativnu nit Fitzgeraldova izvornika, ali kako je radnja smještena u godinu 1922, oni nastoje premostiti vremenski jaz od devet desetljeća. Njihova je percepcija prve polovice tzv. ludih dvadesetih više komentar suvremenih zbivanja negoli referiranje na povijesno razdoblje, čemu svakako pripomaže i često anakrona glazba Craiga Armstronga, koja recentne glazbene idiome prebacuje u kućne zabave tajnovitoga bogataša Gatsbyja (Leonardo DiCaprio). No središnja je fokalizacija kao i u romanu, bogataševa prijatelja Nicka Carrawaya (Tobey Maguire), a narativnost retrospektivna upravo zbog činjenice da Carraway prigodom boravka u sanatoriju na papir stavlja sjećanja o prijatelju koji naposljetku strada. Iako je Veliki Gatsby ponajprije percepcija američkoga visokoga društva, njegova je prijelomna okosnica melodramatska jer je junak bogatašem postao ne bi li povratio ljubav bivše družbenice Daisy (Carey Mulligan), ljubav izgubljenu zbog odlaska u Prvi svjetski rat, ali i zbog udaje za bivšega sportaša i čestoga preljubnika Toma Buchanana.

Posve lako uočavamo necjelovitost filmske građe, jer scenarij prečesto vrluda, napose u prvome dijelu filma, obraćajući pozornost ponajprije dosegu spektakularnosti, a znatno manje uvjerljivosti karaktera i njihovih priča. Tako likovi ostaju tek blago ocrtani, na razini skice i bez potrebna punijega oslikavanja, pa se gledatelj i ne može poistovjetiti s njima, niti pak mariti za bit njihova djelovanja. Nema dvojbe da se karakteri i međusobni odnosi više odražavaju u suglasju s prostornim okružjem negoli u jasnijem emocionalnom ili akcijskom profiliranju. Zanimljivim se mogu učiniti opreke kuće Nicka Carrawaya i gradskoga stana Toma Buchanana ili pak raskošnih prostora Gatsbyjeve kuće i kuće obitelji Buchanan. Upravo u prvoj navedenoj opreci uočavamo razvoj prijelomnoga emocionalnoga odnosa, ali i njegov završni slom naznačen u svojevrsnu obračunu Gatsbyja i Toma u borbi za Daisy. Završni obrat i Gatsbyjevo posvemašnje gubitništvo podcrtani su komentarom naratora Nicka, komentarom koji postaje prenapregnut upravo zbog činjenice da se verbalno naglašava motivacijski sklop koji je trebao biti naznačen dijaloško-slikovnim segmentom.

Prenaglašena artificijelnost

Uporaba trodimenzionalne tehnologije svrhovito je pridonijela prostornosti Velikoga Gatsbyja, no znatna uporaba računalne tehnologije, pogotovu u odjelu produkcijskoga dizajna, šteti nužnom dojmu realizma i navodi na artificijelnost koja je više nalik kakvoj adaptaciji stripovskoga superjunaka negoli adaptaciji književnoga djela. Snimatelj Simon Duggan oslikava filmsku građu primjerenim postupcima, primjenjujući naglašen kolorizam, raskoš boja. No kako je scenarij nedostatno razrađen, a većina likova ne prelazi granicu arhetipskoga, Dugganov rad postaje poput šarene slikovnice i podcrtava površnost građe u kojoj se odražava jasna tvrdnja da Baz Luhrman i nije posebno nadahnut redatelj, već filmaš kojega više zanima spektakl i inovativnost postupka nego cjelovitost. U takvim postavkama ni glumci nisu mogli postići istinski iznimna ostvarenja, a zanimljivo je da se Leonardo DiCaprio u tumačenju Jaya Gatsbyja oslonio i na vlastitu osobnost, ali je pritom i posegnuo upravo za Redfordovom izvedbom istoga lika u glasovitoj novoholivudskoj adaptaciji. Možemo se pritom upitati jesu li mjestimični osvrti spram Redfordovih mimika i gesta iznimna posveta ili pak pokušaj dosega glumačkoga autoriteta? Tobey Maguire i Carey Mulligan tek se primjerenim glumačkim iskazom nose s plošnim postavkama svojih likova te nedostatnim motivacijskim uvjetima njihovih postupaka.

Naposljetku, Veliki Gatsby u adaptaciji Baza Luhrmana tek je daleki odslik kvaliteta književnoga izvornika te podjednako tek isprazan odraz ostvarenja Jacka Claytona iz 1974. Nećemo ga pritom uvrstiti ni u kvalitativnije dosege Luhrmanova stvaralaštva, jer vrline mu ipak ne mogu nadoknaditi niz razvidnih nedostataka. Njihov je uteg ipak prevelik da bi ostavio znatnijega traga u suvremenoj kinematografiji.