Nepravda pogoršava međunacionalne  odnose u BiH

Prvostupanjska presuda Hrvatima iz BiH vjetar je u leđa unitarnoj, bošnjačkoj politici / Bošnjaci su u logorima ubili 632 logoraša Hrvata, a njih 50 okrutno je pogubljeno na ritualan način za što je dvojicu nižih časnika Armije BiH osudio Haaški tribunal na ukupno šest godina zatvora / Hrvatska će 1. srpnja postati članica Europske Unije, a Srbija ima za predsjednika četničkog vojvodu Tomislava Nikolića i Jugoslavija će definitivno postati neobnovljiva / Milošević i Tuđman nisu dogovorili nikakvu „podjelu BiH“ / Pod „podjelu BiH“ bošnjački nacionalisti i bosanski unitaristi svode i svako unutarnje (nacionalno) razgraničenje, pa čak i decentralizaciju države / Rat u BiH bilo je nemoguće izbjeći onoga trenutka kada je srpsko političko vodstvo odlučilo silom ostvariti političke ciljeve / Stjepan Mesić svojom je antisrpskom retorikom pridonio da povratak Hrvata u Republiku Srpsku bude minoran, a probošnjačkom politikom pridonio je dramatičnom smanjenju prava Hrvata u BiH / Federacija je instalirala razne institucije i službe koje harače kao nekada u suton Osmanskoga Carstva

Nepravomoćne prvostupanjske presude na Haškom sudu u kojima je šest najviših hrvatskih ratnih dužnosnika iz BiH osuđeno na sto jedanaest godina zatvora i nedavno objavljena knjiga Uzroci rata, Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. bili su povod za razgovor s ratnim generalom Hrvatskoga vijeća obrane i povjesničarom prof. dr. Ivom Lučićem. U razgovoru on govori o uzrocima rata u BiH, ali i o mnogočemu što Haški sud nije uzeo u obzir prilikom nepravomoćne presude.

Snimio A.T.

Gospodine Lučiću, nedavno ste objavili knjigu o uzrocima rata u BiH, a presude Haškog suda osumnjičene Hrvate iz BiH nepravomoćno su osudile na 111 godina zatvora ne uzimajući baš u obzir činjenice, pa ni vaše dokaze. Što kažete na sve to?

Ova je presuda davno napisana, a donesena je prije nego što je i počelo suđenje. Svi koji su pratili suđenje znaju kako su dvojica sudaca Arpad Prendler iz Mađarske i Stephen Trechesel iz Švicarske odavno presudili. Očekivano je bilo i da će sudac Jean Claude Antonetti izdvojiti mišljenje.

Znači li to da postoje šanse za promjenu presude pa i oslobađanje osuđenih?

To jača položaj obrane pred Žalbenim vijećem, koje će, nadam se, suditi na temelju činjenica i logike, a ne na temelju političkih zahtjeva i(li) predrasuda.

Nije li to odveć stroga kritika Haškoga tribunala?

Od sama početka Haški tribunal bio je mjesto odakle se, ili posredovanjem kojega se, pokušavalo utjecati na političke procese na prostoru bivše Jugoslavije. Izjednačavanje krivnje, regionalna suradnja, uklanjanje nepodobnih osoba iz politike ili javnosti, jačanje ili slabljenje političkih stranaka i opcija – sve je to pratilo suđenja. Angažirani su političari, intelektualci, vlade i nevladine udruge, mediji – svi u ulozi manje ili više jasno zacrtanih ciljeva. No zamišljeno nije postiglo očekivan rezultat jer su se suđenja oduljila. Birokracija je postala sama sebi svrha, pa je tako i suđenje šestorici potrajalo punih devet godina.

U tom vremenu neke su se činjenice razbistrile i nepovratno promijenile?

Ne samo to, nego se promijenio i kontekst za ostvarenje postavljenih ciljeva. Hrvatska će za dva tjedna postati članica Europske Unije. S druge strane, Srbija ima za predsjednika četničkoga vojvodu Tomislava Nikolića, za premijera Miloševićeva nasljednika Ivicu Dačića, a na vrhuncu je proces rehabilitacije Draže Mihailovića i četničkoga pokreta. U takvim okolnostima i unatoč problematičnim presudama iz Haaga, kakva je ova, postalo je nemoguće zadržati Hrvatsku i Srbiju u jednoj političkoj asocijaciji, primjerice „Zapadnom Balkanu“ ili jednostavno „regionu“. Prvoga srpnja 2013. Jugoslavija će definitivno postati neobnovljiva i ostat će tek kao povijesna mora, odnosno duboka nostalgija – ovisno o tome kakva su čija iskustva i kakav je tko imao položaj u toj državi.

Je li različit položaj tri konstitutivna naroda u BiH bio glavni razlog rata u BiH?

Glavni uzrok rata u Bosni i Hercegovini jest sama Bosna i Hercegovina, odnosno način na koji je ta bivša jugoslavenska republika nastala i organizirana. Naime, riječ je o administrativnom konstruktu koji nije utemeljen na društvenoj stvarnosti, nego na ideologiji i političkim zahtjevima koji su tu stvarnost nastojali promijeniti. Moderna državnost BiH nastala je 1943, kada je na zasjedanju ZAVNOBiH-a zaključeno da ta republika „nije ni hrvatska, ni srpska, ni muslimanska“, nego je „i srpska, i muslimanska, i hrvatska“. S tim što muslimanima nije priznata nacionalnost. Dok su sve druge jugoslavenske republike bile i nacionalne države, BiH je konstituirana kao Jugoslavija u malom i to „stara“ – unitarna Jugoslavija. Kada je komunistički vrh postao svjestan dubine krize u Jugoslaviji, jedna od mjera njezina učvršćivanja bilo je jačanje periferije, a posebno BiH. Tada je priznata muslimanska nacija i naglašena državnost BiH, odnosno republika.

Komunisti su gradili socijalističko samoupravno društvo kao „kulu u zraku“, a narodi i građani BiH na prvim su slobodnim izborima odbacili njihovu vlast i ideologiju. Ostao je administrativno-politički konstrukt koji su Srbi htjeli zadržati u jugoslavenskom kontekstu (ili ga razgraditi), Hrvati su ga htjeli održati izvan toga konteksta (ili ga razgraditi), a Muslimani (Bošnjaci) htjeli su ga pretvoriti u svoju nacionalnu državu.

Zato bošnjačko-muslimanska politička i društvena elita ističe tisuću godina kontinuiteta bosanske državnosti?

Da. To su nacionalni djelatnici koji su u funkciji stvaranja bošnjačko-muslimanske (bosanske) države, ali koji ne znaju odgovor na pitanje kako to da za tisuću (a neki kažu i dvije tisuće) godina „kontinuiteta državnosti“ nije nastao narod koji bi se s tom državom identificirao. Tek od 1992, odnosno 1993, bosansko-hercegovački, odnosno jugoslavenski M(m)uslimani uzeli su ime države i nazvali se Bošnjacima. Dotad su u BiH živjeli Hrvati, Srbi, Muslimani i Jugoslaveni. Dakle ni oni koji su u komunističkoj Jugoslaviji stjecajem okolnosti mijenjali identitet nisu postajali Bosanci, nego Jugoslaveni. To pokazuje da je Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina doista bila „Jugoslavija u malom“, kako su joj svojevremeno „tepali“, a što vrlo dobro ilustrira i zastava te jugoslavenske republike – mala zastava SFRJ na velikoj partijskoj zastavi.

Je li jugokomunizam išao na ruku velikosrpstvu?

U početku da, ali čim je došlo do „federiranja Federacije“, odnosno do decentralizacije države, počeli su obrnuti procesi. Tada je jugokomunizam postao opasnost ideji koju najčešće zovemo velikosrpstvom, a ja bih je ipak radije nazvao srpskom nacionalnom politikom u Jugoslaviji. Naime, zaokupljeni rješavanjem svojega – hrvatskoga – nacionalnog pitanja, kao da smo zaboravili da i Srbi imaju pravo na to.

Hoćete reći da su Srbi kasno shvatili da Jugoslavija nije jamstvo i ostvarenja srpskih interesa?

Da. Njima se dogodilo da je Jugoslavija, koju su smatrali optimalnim rješenjem srpskoga nacionalnog pitanja (što je neko vrijeme i bila), federalizacijom, a onda i svojevrsnom liberalizacijom, postajala opasnost za srpske nacionalne interese i nacionalno jedinstvo.

Komunisti su Katoličku crkvu smatrali velikim neprijateljem i destabilizatorom društveno-političke situacije u BiH, osobito u Hercegovini. Je li to bila njihova konstrukcija ili realna činjenica?

Komunistima je svaka organizacija i društvena snaga koju nisu kontrolirali bila neprijateljska i destabilizirajuća. To se posebno odnosi na Katoličku crkvu, i opet posebno u Hercegovini, gdje je Crkva okupljala velik broj vjernika koji su se istovremeno odbijali uključiti u Savez komunista, ali i u „frontovske organizacije“. Jasno, poseban su problem komunističkom režimu bili Međugorje i stotine tisuća vjernika koji su se tamo okupljali.

Nisu li tomu pridonosili i brojni Udbini hrvatski kadrovi iz Hercegovine, nisu li na taj način stjecali povjerenje nadređenih?

Svu „brojnost“ Udbinih kadrova u Hercegovini relativiziraju Udbine žrtve u Hercegovini. To je prostor na kojem je sve do kraja šezdesetih, znači dvadeset pet godina poslije rata, vladala politika „oštrog kursa“, odnosno državnoga terora. Da ne spominjemo 16.000 Hrvata iz Hercegovine zajedno s Duvnom, Livnom i Kupresom, koji su od komunističkih partizana ubijeni nakon Drugoga svjetskog rata. Nikada među Hrvatima u Hercegovini broj članova SK nije prešao dva posto stanovništva. A što se tiče Udbinih kadrova, i taj je broj minoran – radilo se o dvojici u Beogradu i nekolicini na republičkoj i regionalnoj razini. Što se pak tiče suradnika, oni se traže i regrutiraju tamo gdje se obrade. Nema potrebe angažirati suradnike Udbe tamo gdje se vlasti nitko i ne suprotstavlja i gdje su zapravo svi suradnici režima.

Koliko su ti kadrovi kada je počeo rat u BiH bili kreatori rata nadajući se da će sve završiti na porazu nacionalista i nekoj novoj rekonstrukciji Jugoslavije?

Moglo bi se kalkulirati s tim da su neki istaknuti komunistički dužnosnici u strahu od demokracije i odgovornosti za svoju ulogu u totalitarnom režimu poticali sukobe i antagonizam između komunista i demokrata te to pretvorili u međunacionalni sukob u kojem su onda oni „pružili usluge svome narodu“. U prilog takvoj tezi ide i činjenica da su se zapravo najprije republičke (nacionalne) komunističke partije zavadile i stvorile atmosferu u kojoj je bilo lako provesti nacionalnu mobilizaciju.

Svojedobno je i povjesničar Dušan Bilandžić javno rekao kako su oni, tj. komunisti, nacionaliste iskoristili za svoje ciljeve.

Svakakve sam tvrdnje pročitao i čuo od gospodina Bilandžića, ne smatram ih vjerodostojnim i ne bih ih komentirao.

Nije li Bilandžić, odnosno njegove konstrukcije, uzrok vjerovanju da se Tuđman s Miloševićem u Karađorđevu dogovorio o podjeli BiH? Je li bilo dogovora o podjeli?

Riječ je o nepouzdanom „svjedoku“ i publicistu. Bilandžić je javno iznio više suprotstavljenih tvrdnji oko susreta predsjednika Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, a ja sam o tome pisao u nedavno objavljenoj knjizi Uzroci rata: Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. U svakom slučaju nikakva „podjela BiH“ nije dogovorena niti je mogla biti dogovorena.

Nije točno ni ono što o tome piše Hrvoje Šarinić? Pitam vas to i stoga jer se tim konstrukcijama barata kao argumentima u bošnjačkom traženju uzroka ratu u BiH, a koje su uzete u obzir i kod haških presuda Hrvatima iz BiH. Je li priča „o dogovorenoj podjeli BiH“ neka vrst urote ili osvete za nestanak Jugoslavije?

Šarinić je napisao knjigu u kojoj je opisao svoje susrete i razgovore s Miloševićem koji su se odvijali u sklopu raznih mirovnih inicijativa, ali u knjizi nije ništa važno rekao o susretima Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu i Tikvešu – na mjestima gdje su oni (jedino) razgovarali u četiri oka. U siječnju 2004. Šarinić je kao svjedok na suđenju Slobodanu Miloševiću rekao da Tuđman i Milošević u Karađorđevu „formalno nisu govorili“ o podjeli Bosne i Hercegovine, ali su „o tome razmišljali“. Ali kako „čitanje misli“ nadilazi znanstveni diskurs, nisam se više bavio njegovim izjavama. One mogu poslužiti jedino za objašnjenje jedne paradigme, načina slaganja mozaika i zaključivanja u skladu s očekivanjima centara društvene i političke moći.

Hipotetički, da je bilo dogovora o „podjeli BiH“, bi li bilo rata?

Predsjednik Tuđman, svaki put kada je spominjao mogućnost „podjele“ BiH, govorio je u kontekstu mirnoga rješenja i izbjegavanja rata. Ali najprije trebamo znati na što mislimo kada kažemo „podjela“ BiH. Bošnjački nacionalisti i bosanski unitaristi pod taj pojam svode i svako unutarnje (nacionalno) razgraničenje, pa čak i decentralizaciju države.

Da je bilo dogovora o podjeli, bi li bilo rata?

Da je bilo dogovora o podjeli, pa čak i o unutarnjem uređenju, vjerojatno ne bi bilo rata u BiH. To možemo reći i za Jugoslaviju. Ali dogovora nije moglo biti jer nije bilo kritične mase unutar društvene i političke elite koja bi bila kadra pregovarati i praviti kompromise. Ni unutar „oslobođenih“ naroda nije bilo kritične mase spremne prihvatiti kompromise i uvažiti tuđe interese. Svi su htjeli sve i odmah. Riječ je o društvu bez demokratske tradicije, koje je pola stoljeća učeno kako „s neprijateljem nema razgovora osim preko nišana“. Takvo militarizirano društvo u kojem se od osnovne škole do duboke starosti učilo rukovati oružjem i mrziti neprijatelja – a to je svatko tko ne misli isto kao ja i mi – bilo je lako gurnuti u rat. Konačno, rat je bilo nemoguće izbjeći onoga momenta kada je srpsko političko vodstvo odlučilo silom rješavati političke nesuglasice i silom ostvariti političke ciljeve.

Neprihvatljivo je isticati Ahmiće, a šutjeti o Trusini, Grabovici, Malinama, Uzdolu i Doljanima, nemoralno je naglašavati Dretelj i Gabelu, a šutjeti o 331 zatvoru i logoru u koji su pripadnici Armije BiH zatvorili 14.444 Hrvata, i to 10.346 civila i 4.098 vojnika / Bakir Izetbegović, bošnjački predsjednik BiH Predsjedništva uvjeren je, a to je i rekao, da će haškom presudom „biti zadan konačan udarac ambicijama za stvaranje trećeg entiteta“ / Bošnjački nacionalisti i politički Jugoslaveni u Hrvatskoj likuju zbog presude Hrvatima

Koliko je Stjepan Mesić kriv za tzv. podjelu BiH i koliko i dalje tomu pridonosi?

Ne mislim da je Stjepan Mesić kriv za bilo kakvu podjelu BiH, možda bi se moglo govoriti o posljedicama njegove politike na održanju i učvršćenju entitetske podjele BiH. Naime, kada je u pitanju BiH, on je antisrpskom retorikom i nekritičkom probošnjačkom politikom pridonio da povratak Hrvata u Republiku Srpsku bude minoran. A pridonio je i dramatičnom smanjenju prava i utjecaju Hrvata u BiH.

Je li Mesićevo svjedočenje u Haagu krivo i za presude hrvatskim generalima, koje su poslije preinačene u oslobađajuće?

O Mesićevu svjedočenju u Haagu mnogo je pisano i govoreno. Tko želi više znati o tome, neka pročita knjigu Miroslava Tuđmana Vrijeme krivokletnika.

S obzirom na haške presude Hrvatima iz BiH, ako ostanu kakve jesu s kvalifikacijama koje su ponuđene, hoće li Hrvati biti marginalizirani i proglašavani krivcima za sve nedaće BiH?

Ne vjerujem da ovakva presuda može ostati. Ali ako ostane i ako ne ostane, Hrvati u BiH bit će optuživani i marginalizirani, kao što je bilo i u komunističko vrijeme. Zato moraju stvarati institucije, obrazovati se, stvarati kvalitetu kojom će moći parirati onima koji su brojniji i koji već imaju institucije. Posljednjih godina prisutan je i jedan novi problem za Hrvate u BiH, a to je jačanje državne birokracije koja je često sama sebi svrha i koja ozbiljno ugrožava hrvatsku poziciju u BiH. Naime, unutar županija i općina gdje Hrvati imaju većinu, pa i vlast, instalirane su razne institucije i službe koje provode naloge centrale (Sarajeva). Brojni tužitelji, suci, poreznici, inspektori – hapse, globe i kažnjavaju po nalogu, a ne po zakonu, a nije malen broj korumpiranih koji harače kao nekada u suton Osmanskog Carstva.

Bakir Izetbegović rekao je da je Hrvatska pomagala BiH i da je bila agresor na BiH, a to govori i Vesna Pusić, Mesić i još neki. S obzirom da ste sudjelovali u ratu, što je sve Hrvatska radila za BiH?

Bosna i Hercegovina opstala je kao neovisna prije svega zaslugom Hrvata i Hrvatske. Hrvatske koje je bila umiješana u rat u BiH, ali koja nije bila agresor. Za sve spomenute problematično je razdoblje hrvatsko-muslimanskoga (bošnjačkog) sukoba. Nikada broj dragovoljaca iz Hrvatske vojske, od kojih je većina rođena u BiH, nije prešao 1.800 ljudi. To je daleko manje od broja dragovoljaca iz islamskih zemalja, koji su ratovali na strani Armije BiH. A o broju državljana Srbije i Crne Gore muslimanske vjeroispovijedi (Sandžaklija) koji su ratovali na strani Armije BiH da i ne govorimo. O svoj pomoći muslimanskim civilima, vlasti, vojsci… da i ne govorimo, o tome je već sve rečeno ako se želi čuti.

Koliko je logora imala hrvatska strana, a koliko bošnjačka, koliko su Hrvati ubili Bošnjaka, a koliko Bošnjaci Hrvata i koliko je tko koga protjerao s njegovih prostora? Čini mi se da to u obzir nije uzeo ni Haški sud?

Mnogi su Muslimani (Bošnjaci) stradali od strane HVO-a, svima su poznati zločini u Ahmićima i Stupnom Dolu, kao i logori u Gabeli i Dretelju. Nitko relevantan u hrvatskoj javnosti to ne niječe niti opravdava, ali svi se događaji moraju sagledati u kontekstu. O zločinima koje su počinili pripadnici HVO-a gotovo sve je poznato i nema potrebe to ponavljati, ali neprihvatljivo je isticati Ahmiće, a šutjeti o Trusini, Grabovici, Malinama, Uzdolu i Doljanima. Nemoralno je naglašavati Dretelj i Gabelu, a šutjeti o 331 zatvoru i logoru u kojima su pripadnici Armije BiH zatvorili 14.444 Hrvata, i to 10.346 civila i 4.098 vojnika. Od toga su broja 632 logoraša Hrvata ubijena, a njih 50 okrutno je pogubljeno na ritualan način. Zločin je šutjeti o 1.051 hrvatskom civilu kojega su ubili vojnici Armije BiH. Među njima bilo je i 121 dijete. Oko 170.000 Hrvata protjerano je ili izbjeglo s prostora koji su bili pod nadzorom Armije BiH. Haaški sud navodi kako ih je HVO silom otjerao! A kako to da su Hrvatima kuće spaljene i da su povratnici ubijani u organiziranim akcijama!?

Koliko su godina zatvora u Haagu dobili bošnjački zločinci za zločine počinjene na Hrvatima?

Za sve gore navedeno, a to nisu samo brojevi nego ljudi, dvojicu nižih časnika Armije BiH osudio je Haški tribunal na ukupno šest godina zatvora. Pred domaćim sudovima osuđeno je tek nekoliko neposrednih počinitelja zločina.

Kakvu BiH zapravo žele Bošnjaci? Zanima li ih BiH kao ravnopravna i demokratska država ili država kojom bi oni vladali?

Bošnjaci, kao ni Hrvati ili Srbi, nisu kompaktni i imaju različite želje, ali unutar bošnjačke politike dominira ideja o Bosni i Hercegovini kao njihovoj nacionalnoj državi. Neki od njih to potpuno jasno ističu uz argumentaciju da su jedini narod u Europi bez svoje države na koju imaju pravo. Drugi tu ideju kamufliraju u oblik tzv. građanske države.

Kakva bi bila ta građanska država?

To bi bila država koja se formalno ne bi zvala bošnjačkom nacionalnom državom, ali bi to u stvarnosti bila. Kako bi to izgledalo, vidimo na primjeru Federacije BiH, odnosno na položaju Hrvata koji nemaju institucionalnu zaštitu svojih nacionalnih i ljudskih prava. Bošnjaci su izabrali dva člana Predsjedništva BiH i postavljaju svoje kadrove na strateška mjesta. Ilustrativan primjer hrvatskoga položaja u BiH je činjenica da je drugi bošnjački član Predsjedništva BiH Željko Komšić prije nekoliko tjedana imenovao Danku Savić za ambasadoricu BiH u Češkoj Republici. Riječ je o mjestu koje po raspodjeli funkcija među konstitutivnim narodima pripada Hrvatima. Gospođa Savić nije po nacionalnosti Hrvatica, ali je zato supruga Senada Avdića, vlasnika tjednika Slobodna Bosna, koji od početka izlaženja te tiskovine zastupa naglašena antihrvatska stajališta.

Je li prvostupanjska presuda Hrvatima iz BiH vjetar u leđa unitarnoj, bošnjačkoj politici u BiH?

U tom smislu indikativna je izjava člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića koji kaže da je prvostupanjska presuda dokaz agresije „Tuđmanove Hrvatske“ na BiH. On tvrdi da je ta presuda „vrlo važan akt za buduće odnose u Bosni i Hercegovini i za buduće odnose BiH s Hrvatskom“.

Znači li to da je time „riješeno hrvatsko pitanje“ u BiH?

On misli da će tom presudom „biti zadan konačan udarac ambicijama za stvaranje trećeg entiteta i eventualnoj podršci Zagreba takvim idejama“. U tome je uporabna vrijednost haških presuda koje se ne donose kako bi se ostvarila pravda, nego da bi se „zadao udarac“ hrvatskim nastojanjima za ravnopravnost u BiH. Posljedice mogu biti potpuno drukčije.

Hoće li bošnjačka politika u tom naumu ustrajati?

Može bošnjačka politika željeti što hoće, ali nema više te diktature i sile koja bi kao prije sedamdesetak godina nametala rješenja i držala čitave narode u pokornosti (a ni tada im nije uspjelo). Nema više ni te propagandne mašinerije koja bi mogla u neznanju držati čitave generacije. Zato je svaka nepravda, pa i ova presuda, još jedan udarac ionako narušenim međunacionalnim odnosima. Potpora Hrvata Bosni i Hercegovini time nije porasla, nego je porastao inat, prkos i ogorčenost, kako na međunarodno pravosuđe, tako i na bošnjačke nacionaliste koji likuju zbog presude. Ostaje pričekati konačnu presudu i vidjeti kako će se tko tada ponašati. Upadljiva je i radost političkih Jugoslavena u Hrvatskoj zbog osude ratnoga hrvatskog vodstva u BiH i Republike Hrvatske.

Zašto se oni raduju?

Oni se još nadaju da bi „mrska tvorevina“ – kako nazivaju Hrvatsku, mogla nekako nestati i utopiti se u „regionu“. Vidljivo je kako ih je zbunila, pa i zabrinula oslobađajuća presuda srbijanskim osumnjičenicima za ratne zločine Stanišiću i Simatoviću – glavnim arhitektima rata u bivšoj Jugoslaviji.

Zašto ih je zabrinula?

Očito ih je strah da bi to moglo ugroziti ionako krhku vjerodostojnost Haškog tribunala te da bi se hrvatska javnost mogla u potpunosti okrenuti protiv njih. A stanje se u Hrvatskoj mijenja, društvo se mijenja, kao i politički odnosi. Ako politička elita i ne reagira uvijek ispravno, narod pamti, građani pamte. O tome bi svatko tko se bavi javnim poslovima, a posebno politikom, morao voditi računa.

Je li Hrvatska učinila što je trebala da zaštiti Hrvate u BiH, koji su žrtve ne samo raznih manipulacija i konstrukcija nego i nastojanja da ih se svede na nacionalnu manjinu?

Pretpostavljam da ne mislite na vlast u Republici Hrvatskoj koja je u nekim segmentima jako mnogo učinila za Hrvate u BiH, materijalno i politički. Kad je riječ o materijalnoj pomoći, Hrvatska je mnogo učinila na izgradnji nekoliko bolnica i Sveučilišta u Mostaru. To su doista važne institucije, možda i presudne za položaj Hrvata u BiH. No kada je riječ o političkoj pomoći, odnosno potpori, ta je pomoć često izostala, a neke „intervencije“ bile su jako štetne. Tu ponajprije mislim na potporu nekim antihrvatskim (iz perspektive BiH) elementima, ali mislim i na podjelu HDZ-a BiH i posljedičnoga slabljenja ukupne hrvatske političke pozicije.

Kako ocjenjujete ponašanje sadašnje hrvatske vlasti?

Sadašnja je vlast okrenuta ulasku u EU, ali je ipak nakon Mesićeve ere odricanja od hrvatstva u BiH uspjela uspostaviti komunikaciju i vratiti minimum povjerenja. Želim vjerovati da će nakon 1. srpnja 2013. BiH doći u vrh prioriteta vanjske politike Republike Hrvatske, a Hrvati u BiH na prvo mjesto tog interesa. Hrvatima u BiH treba pomoć oko političkog okvira u kojem mogu razviti sve svoje sposobnosti i potencijale, a tu bi se vlasti Hrvatske trebale posebno angažirati s obzirom na niz razloga, ali i obveza. No da bi se to ostvarilo, hrvatska politika u BiH mora znati što hoće i mora jasno postaviti političke ciljeve. Ako to ne uradi, nitko joj ne može pomoći.