Intimna slika epohe

„Da spisateljstvo ostavim, izgubio bi duh sve, i serce bi prazno ostalo; ovo bi mi dalo stražnji udarac i moj život bi prestao...“, iskrene su riječi Dragojle Jarnević, snažne ličnosti hrvatske kulturno-književne te društveno-političke scene 19. stoljeća. Odgojiteljica bogataške djece, pedagoginja, borac za prava žena te začetnica planinarstva i alpinizma u Hrvatskoj u vrijeme ilirskoga pokreta, no prije svega književnica koja prvi put na stranice hrvatske proze upisuje strasnu potrebu za pisanjem, bila je glavna tema prošlogodišnjega stručnog skupa koji se održao u rodnom joj Karlovcu u povodu 200. obljetnice rođenja. Okupivši eminentna imena s područja književnosti i povijesti, skup je označio vrhunac dvotjedne manifestacije koju je Grad Karlovac organizirao pod pokroviteljstvom predsjednika RH te Ogranka Matice hrvatske.

Izd. Ogranak Matice hrvatske u Karlovcu, 2013.

Dragojla Jarnević neospornim je talentom, oštroumnošću, osebujnim životom, ali napose neumornim radom, nadišla ne samo karlovačke nego i hrvatske okvire, uklopivši svoje pismo dijelom u europski romantizam, a dijelom, kako to ističe Irena Lukšić, u postmodernizam, pa i nije čudno što je tek sada u 21. stoljeću takvo pismo pronašlo svoj smisao i čitatelja. Iako se u književnosti javila domoljubnim i ljubavnim pjesmama, napisala desetak uglavnom sentimentalno-pustolovnih novela naglašena domoljublja i didaktičnosti, tri drame te roman Dva pira, ipak ostaje zapamćena po ključnom i najvrednijem djelu, Dnevniku. On je zaslugom Irene Lukšić objavljen tek 2000. kao cjelovit tekst koji je autorica pisala od 1833. do 1874, tako da je opseg od 1194 stranice više nego impresivan.

„Njegova veličina i značenje leže u tome što tematizira stvaralački proces shvaćen kao tijek života“, nastavlja Lukšićeva, to je spomenik s višedesetljetnim tragovima raznih djelatnosti, svojevrstan „karlovački tekst kulture“. To je izvješće o prostorima i identitetima, kako bi to Dunja Detoni Dujmić rekla: „Samomučeničkom preciznošću ispisivala je složeni autoreferencijalni sloj, ali je istodobno u njega znala spretno umrežiti dodatni, referencijalni niz, njegovo povijesno, kulturno, društveno, pa i metafizičko naličje.“

Dragojla Jarnević pisala je svoj dnevnik s jasnom namjerom i bez lažne skromnosti da bude čitan i to u vrijeme koje je, kako podsjeća Marina Protrka Štimec, shvaćalo područje javnoga djelovanja kao povlastica muškaraca i u kojem su zabrane i kodeksi ponašanja utjecali na smanjenje mogućnosti da se otkriju i realiziraju talenti potencijalnih umjetnica. Dnevnik je „rudnik podataka o životu jedne Karlovčanke u 19. stoljeću“, napominje Mira Kolar-Dimitrijević, u kojem autorica bez ustručavanja i vrlo kritički donosi i „šokantne prizore (djeca u alkoholiziranom stanju, nasilje nad ženama, incest)“ kao tamnu stranu toga vremena, nadodaje Natali Nanić Volarić. No Dnevnik ostaje, zaključuje Helena Sablić Tomić „prostor obračuna s malograđanskim mentalitetom koji ju je kao ženu često prozivao i omalovažavao“.

„Čitatelju! koji ćeš nikoć, kada već zelena travica moje tielo krila bude, do ovieh redaka doći, tebe pitam (...). Sudi me pravo, nu nemoj me proklinjat“, riječi su žene koja je hrabro iskoračila iz okvira svoga doba te ostavila djelo intimne, osobne identifikacije, ali i mjesto tumačenja povijesnoga, političkoga i kulturnoga konteksta vremena u kojem je nastao.