Hrvatski bijeg od istine

U sudskom procesu protiv šestorice Hrvata iz BiH sve se jasnije prepoznavalo kako je Haški tribunal ponajprije politički sud kojim iz pozadine upravljaju različiti geopolitički, gospodarski i ostali interesi moćnih država te različitih formalnih i neformalnih utjecajnih međunarodnih krugova

Tročlano sudsko vijeće Međunarodnoga kaznenog suda za prostor bivše Jugoslavije (tzv. Haški tribunal) izreklo je osuđujuću prvostupanjsku (nepravomoćnu) presudu šestorici Hrvata iz Bosne i Hercegovine (BiH). Ukupna kazna šestorici je 111 godina zatvora, a tužiteljstvo je ukupno tražilo gotovo dvostruko veću kaznu (220 godina). Iz obrazloženja je nedvojbeno da se presuda temelji na navodnom zajedničkom zločinačkom pothvatu koji su navodno osmislile i predvodile državne institucije Republike Hrvatske te je stoga ta presuda stvarno i prije svega prvostupanjska osuda hrvatske države.

Hrvatski političari prave se da presuda šestorici nema veze s Hrvatskom

Zbog toga bi u žalbenom postupku i hrvatska država trebala strepiti te svim snagama što sustavnije djelovati kako bi pokušala spasiti svoju prošlost i još više budućnost od iznimno teških posljedica koje hrvatskoj državi i cijelom hrvatskom društvu nosi prijetnja osuđujuće pravomoćne presude. No u dosadašnjim reakcijama državni dužnosnici i političari u Republici Hrvatskoj nastavili su pokazivati zabrinjavajuće neznanje, nesvjesnost i neodgovornost. Poput nojeva s glavom u dubokom pijesku prave sa i nadalje kao da presuda šestorici nema nikakve veze s Hrvatskom.

Zanimljivo je da su ovom prigodom ostale paralizirane i braniteljske udruge, koje su organizirale velika javna okupljanja pri izricanju prvostupanjske i drugostupanjske haške presude generalima Gotovini i Markaču. To znači da ni izricanje presude šestorici nije u Hrvatskoj nimalo promijenilo opću javnu zabludu koju je već odavno nametnula Haška mreža, o navodnoj nevažnosti te presude za Hrvatsku. To također potvrđuje da je RH ostala bez ijedne institucije koja namjerava skrbiti o zaštiti hrvatskih državnih i nacionalnih interesa pred daljim protuhrvatskim naletima moćne Haške mreže.

Isplati se činiti organizirane zločine

Pritom je važno naglasiti kako ovdje nije riječ samo o nizu teških posljedica koje Hrvatskoj izravno prijete u suđenju šestorici, nego i o nizu drugih aktualnih političkih, gospodarskih i identitetskih problema koji sve teže opterećuju hrvatsku stvarnost i najuže su povezani s djelovanjem Haške mreže, koja je svoje niti razapela i unutar institucijskoga sustava u Republici Hrvatskoj. Primjerice, Haška mreža dovela je RH veoma blizu, u svakom pogledu, štetna i suluda odustajanju od tužbe koja je pred međunarodnim sudom podnesena protiv Srbije, što bi bio još jedan veliki korak prema ponovnom utapanju Hrvatske u Regionu.

Usprkos svemu, šira i uža značenja prvostupanjske presude šestorici te razdoblje strepnje pred drugostupanjskom presudom prigoda su za otvaranje različitih pitanja koja mogu pridonijeti suočavanju hrvatskoga društva s nagomilanim sadašnjim i budućim problemima koji imaju duboke korijene u prošlosti.

Prva zanimljivost i dugoročno značenje prvostupanjske haške presude šestorici Hrvata jest u tome što su dvojica članova sudskoga vijeća u ključnim stvarima presude nadglasala predsjedavajućeg suca, koji je iznio niz bitnih suprotnih mišljenja. Takav glasački omjer presude bio je veoma izvjestan svakomu tko je pratio sudski proces, jer su razilaženja među sucima tijekom cijeloga procesa upućivala, prema riječima Slobodana Praljka, kako je „veoma izvjesno da predsjedavajući časni i ugledni francuski sudac Jean-Claude Antonetti ne želi udovoljiti protupravnim interesima i zahtjevima Haške mreže, za razliku od dvojice sudaca članova vijeća.“

Tek nakon izricanja presude otklonjen je i posljednji trunak racionalne sumnje da će moćni protupravni interesi Haške mreže slomiti strukovnu i moralnu kičmu predsjedavajućeg suca. Stoga će ta iznimna činjenica – da su predsjedavajućeg suca, koji vodi proces i piše presudu, u ključnim odlukama presude nadglasala dvojica članova sudskog vijeća – biti jedno od glavnih uporišta za buduća skidanja svih pozadinskih maski ne samo u slučaju šestorice nego i u cjelokupnoj predugačkoj i preskupoj te pravosudno i civilizacijski nesvrsishodnoj haškoj predstavi.

Za dvadesetogodišnje djelovanje haškog ad hoc (privremenoga) suda, pa i cijeloga sadašnjeg međunarodnog pravosuđa, prvostupanjska presuda šestorici i konačno je postala paradigma u svakom pogledu te će takvom ostati kakva god – oslobađajuća ili osuđujuća – bude pravomoćna (drugostupanjska) presuda. Naime, i prije izricanja presude moglo se već i prema najbanalnijim tehničkim pokazateljima (najveća dužina trajanja sudske rasprave, najveća količina korištenih dokaza, najveća dužina čekanja na izricanje presude…) prepoznavati kako je riječ o važnom procesu.

Isto tako, ako se s bilo koje složenije razine promatra tijek, sadržaj i pozadina sudskoga procesa, bilo je obilje pokazatelja koji su ukazivali kako on polagano i sustavno postaje proces, koji je iznimno zanimljiv i poučan s različitih teoretskih i pragmatičnih motrišta; međunarodnih, hrvatskih, geopolitičkih, sigurnosnih, povijesnih, svjetonazorskih, politoloških, pravnih, pravosudnih, psiholoških i inih. Ponajprije, s motrišta zdrave pameti, kao i s motrišta pravnih, pravosudnih i moralnih standarda, najveći je poremećaj i znak za opću svjetsku uzbunu što se u najvećoj međunarodnoj pravosudnoj instituciji može konstruirati i prihvatiti neutemeljena optužnica (o navodnom zajedničkom zločinačkom pothvatu) protiv države (RH), koja je u inkriminiranom razdoblju objektivno bila velika žrtva oružane agresije. Taj je poremećaj još očigledniji kad se sagleda više desetaka tisuća dokumenata koji izravno svjedoče da je RH više od ostalih država i moćnih međunarodnih institucija zaslužna za opstanak i obranu države BiH te spašavanje i zbrinjavanje većine svih vrsta stradalnika s područja BiH. Tako se u sudskom procesu protiv šestorice Hrvata iz BiH sve jasnije prepoznavalo kako je Haški tribunal ponajprije politički sud kojim iz pozadine upravljaju različiti geopolitički, gospodarski i ostali interesi moćnih država te različitih formalnih i neformalnih utjecajnih međunarodnih krugova. To je potom postajalo sve razvidnije iz daljega tijeka sudskog procesa šestorici, kao i iz niza drugih problematičnosti i skandala koji su se događali u Haškom tribunalu i svemu što je s njim bilo povezano.

Nakon dva desetljeća haške pravosudne predstave ostale su dvije civilizacijski i pravosudno strašne javne poruke: prva je da nema razlike između agresora i žrtve, a druga je da se isplati činiti organizirane ratne zločine. Ključni su dokazi za taj zaključak sljedeći: agresorska Srbija ostala je pravno nesankcionirana, a međunarodnu verifikaciju dobila je Republika Srpska, koja je nastala kao rezultat najtežih ratnih i humanitarnih zločina.

Kapitulacija Hrvatske

U takvoj općoj situaciji razumno je pretpostaviti da će se drugostupanjska presuda šestorici zasnivati na nizu zakulisnih interesa koji će zanemarivati pravne i pravosudne standarde. O tome jednako svjedoče nepokrenuti kao i gotovo svi dovršeni sudski procesi u Haškom tribunalu. Prisjetimo se sramotnih konačnih presuda vukovarskoj trojki, kojoj je suđeno za zločine počinjene nakon okupacije Vukovara, a za sve vrste zločina počinjenih tijekom opsade Vukovara nije pokrenut nijedan sudski proces.

Prisjetimo se haškog oslobađanja – u Hrvatskoj već osuđena – ratnog zločinca Perišića i nedavne neočekivane oslobađajuće presude Stanišiću i Simatoviću. Tako je Haška mreža uspostavila političku i drugu ravnotežu s oslobađanjem Gotovine, Markača i Haradinaja. Jedan od glavnih razloga preduga trajanja Haškog tribunala jest u tome što je on bio najdugotrajnija i najučinkovitija mrkva i batina koju je Haška mreža prilagođavala ostvarivanju svojih interesa na prostoru bivše Jugoslavije. Na ritam i različite promjene u djelovanju Haške mreže i Haškog tribunala utjecale su tijekom vremena različite okolnosti u svijetu te veoma različiti čimbenici: velike i male države te međunarodne organizacije, kompanije i skupine. Svatko se od tih aktera svim sredstvima nastojao što bolje pozicionirati u Haškoj mreži i ostvarivati svoje interese.

Hrvatska je bila jedan od inicijatora osnivanja Haškoga tribunala te je u početnom razdoblju njegova djelovanja bila akter koji je nastojao zastupati svoje interese. No uskoro je započeo proces kapitulacije Hrvatske pred pritiscima različitih igara unutar Haške mreže, koja je sve većom brzinom okupirala hrvatske državne i društvene institucije. Tako je Haška mreža postala glavni kadrovik u cjelokupnoj hrvatskoj institucijskoj strukturi. Model okupacije Hrvatske bio je školski jednostavan i svjetski iskušan tijekom višestoljetne kolonijalne povijesti. Haška je mreža mrkvom i batinom i/ili korupcijskom metodologijom na čelna mjesta u Hrvatskoj dovodila domaće poslušnike, koji su potom cijelu podređenu hijerarhijsku piramidu čistili istom metodologijom prema kriterijima interesa Haške mreže. O svim unutarnjim dubiozama, sukobima i slabostima Hrvatske svjedoči i ponižavajuća činjenica da Hrvatska nije kapitulirala pred Haškim sudom, nego pod pritiscima Haškoga tužiteljstva.

Ponajbolja ilustracija navedenoga jesu javno poznati podaci da dugi niz godina ključne državne položaje u Republici Hrvatskoj uspijevaju čvrsto održavati pokorne sluge Haškoga tužiteljstva. Tako je haški krivokletnik Stjepan Mesić deset godina bio je predsjednik RH, a ključno pravosudno i u RH veoma nestabilno mjesto državnog odvjetnika već jedanaest godina suvereno drži hažanin Mladen Bajić, prije kojega se na tom položaju u jedanaest godina smijenilo čak osam osoba. U osam godina pokornosti tužiteljstvu i služenja Haškoj mreži premijeri Ivo Sanader i njegova sljedbenica Jadranka Kosor uspjeli su kadrovski i identitetski opustošiti hrvatsku državu, hrvatsko društvo i svoju bivšu stranku.

No negativne dubinske i dugoročne posljedice, još pogubnije za hrvatsku budućnost, iščitavaju se u političkoj, pravosudnoj i percepcijskoj pretvorbi heroja u zločince te pretvorbi aboliranih zločinaca u ugledne građane koji popunjavaju upravljačku strukturu u Hrvatskoj.

Žrtvovanje BiH Hrvata

Zaključno je potrebno tek naznačiti nekoliko pogrešnih stereotipa koji prevladavaju u javnom životu u Hrvatskoj i koji su prepreka suočavanju s razumijevanjem svega razornoga što se događa u Hrvatskoj.

Konstrukcija o navodnom zajedničkom zločinačkom pothvatu RH protiv BiH nastala je u državnim institucijama RH, a tek se potom uklopila u srbijanske i šire interese Haške mreže. U proljeće 1994. tijekom pokušaja državnoga puča predsjednici Zastupničkog i Županijskog doma Sabora (Mesić i Manolić) uputili su pismo vlastima SAD-a u kojem su – očekujući potporu međunarodne zajednice – optužili predsjednika RH (Tuđmana) za navodnu zločinačku politiku protiv BiH. Posebno je zanimljivo da je ta optužba nastala mjesec dana nakon što su Tuđman i Izetbegović potpisali Washingtonski sporazum, a prije toga (od 1990) za postavljanje gotovo svih ključnih hrvatskih kadrova u BiH bili su presudni Manolić, Mesić i njihova struktura.

Drugi stereotip odnosi se na mit da je kapitulacija RH pred Haškim tužiteljstvom započela nakon izbornih promjena 2000, što je višestruko netočno. Glavno pravno i političko ishodište cijeloga procesa kapitulacije dogodilo se u proljeće 1996, kada je Sabor donio u biti protuustavni Ustavni zakon o suradnji s Haškim tribunalom. Isto tako, važno je naglasiti da su mnogobrojni selektivni ključni državni dokumenti RH tajno i protupravno (bez deklasifikacije) došli u posjed Haškog tužiteljstva prije 2000, a u tome su najvjerojatnije sudjelovale istaknute osobe iz obavještajne zajednice i drugih državnih tijela RH.

Za razumijevanje mnogih procesa u RH, a napose sudskoga procesa protiv šestorice i cjelokupnoga katastrofalnog statusa Hrvata u BiH, bit će potrebno i suočavanje s okolnostima nastanka i potpisivanjem Daytonskoga sporazuma od strane hrvatskih predstavnika (RH i Herceg-Bosne). Taj sporazum – osim što je nagradio srbijansku agresiju i destruirao BiH – bio je i ostao ključan za dugi proces žrtvovanja Hrvata iz BiH. Na tragu toga RH je Haškom tribunalu izručila skupinu Hrvata iz BiH, među kojima se posebno izdvaja znakovitost žrtvovanja Darija Kordića, čiji sudski proces nudi otkrivanje najvećih tajni koje teško kompromitiraju niz državnih institucija i još uglednih osoba u RH, iako su sudjelovale u krivotvorenju državnih dokumenata.

U tome grmu mogu se tražiti najočigledniji razlozi zbog kojih mnogobrojni pripadnici upravljačke strukture u Hrvatskoj – na vlasti i u oporbi te u medijima i civilnom društvu – već godinama sustavno nameću javnu šutnju ili krivotvorine o slučajevima Kordića i šestorice.