Globalni cirkus u Giardinima

Umjetnost je na Bijenalu shvaćena kao pokazatelj uspješnosti i prosperiteta cijelih zemalja, ali i svjetski poznatih kompanija koje paralelno s njime organiziraju izložbena događanja

Biennale di Venezia, najstarija međunarodna izložba likovnih umjetnosti, održava se 55. put u čarobnoj Veneciji i traje do 24. studenog. Ona obuhvaća nacionalne izložbe u 88 pojedinačnih paviljona koji se nalaze u Giardinima i u zgradama dodijeljenima zastupljenim zemljama po cijelom gradu. Paviljoni glavnih europskih zemalja i SAD-a raspoređeni su po tom parku (Giardini) kao kapelice na zagrebačkom Mirogoju. Ostale zemlje, koje su se tijekom godina priključile tom velesajmu umjetnosti, svaki put iznova traže svoje mjesto i tako stalno otkrivaju druge strane tajanstvenoga grada na Jadranu.

Laureat 55. venecijanskog bijenala je Angola, koja se predstavila radom Luanda, enciklopedijski grad Edsona Chagasa / Snimio Italo Rondinella

Hrvatski paviljon s radom multimedijalne umjetnice Kate Mijatović odlično je smješten u Ticijanovoj dvorani na obali Zattere, neposredno uz postaju vaporeta, dok je druge paviljone katkad potrebno dugo tražiti lutajući labirintom ulica i mostova. Svaki prostor može poslužiti za izlaganje suvremene umjetnosti, a s instalacijama i izletima u svijet mašte taj se muzejski grad stalno pomlađuje i obnavlja. Venecijanski bijenale kao institucija nije tek urbanistički eksperiment, nego i važna sastavnica naše zajedničke europske kulture. Naše mjesto u Veneciji istodobno je ogledalo našeg odnosa sa svijetom.

Komentari prošloga i sadašnjega kolonijalizma

Umjetnost je postala važan pokazatelj uspješnosti i prosperiteta cijelih zemalja, ali i svjetski poznatih kompanija, poput modnoga giganta Prade ili popularnoga Swatcha. Na tom okupljanju svjetskih sila prvi se put pojavljuje Vatikan, kao i Angola, koje je paviljon s radom Luanda, Encyclopedic City Edsona Chagasa ove godine proglašen najboljim.

Najveće europske zemlje vladaju i na ograničenom prostoru Giardina, barem fizički. Možda su upravo unatoč trenutnom političkom nesporazumu Njemačka i Francuska u umjetnosti neobično usklađene. Ovaj put te su dvije zemlje odlučile prezentirati ne domaće umjetnike, nego one s drugih kontinenta. Lakše je pozabaviti se drugima nego samim sobom. Njemačka gorka prošlost možda je razlog za bijeg u formalne vizije. Ta zemlja demonstrira svoju globalnu moć primjerice BMW-om ili Mercedes Benzom, ali unatoč napetosti diskursa izložba ostaje konzervatina i zapravo dosadna. U središtu je postava kineski umjetnik i megastar Ai Weiwei, uz njega izlažu Dayanita Singh, Santu Mofokeng i Romuald Karmakar. Posljednji navedeni poznata je figura berlinske noćne scene i pokretač takozvanoga Russendiska, koji nudi filmove, projekcije i fotografije. Kuratorica Susanne Gaensheimer tumači da je rad Ai Weiweia „metaforični most među radovima ostalih umjetnika“, ali to nažalost nije vidljivo.

Kina je istodobno tema u Danskom paviljonu, gdje umjetnik Jesper Just pokazuje film o Parizu, koji je cijeli snimio u iznova sagrađenom Parizu negdje u Kini. To dobro pokazuje kineski pogled na Europu, koji se zaustavlja na vanjskoj fasadi izvan konteksta. Najbizarnija umjetnička pozicija nalazi se ipak u Britanskom paviljonu: Jeremy Deller stvorio je slike koje se bave trivijalnim svijetom poznatih figura, primjerice ukradenim autom britanskoga princa Harryja ili jahtom nekoga ruskog oligarha. (Glomazne ruske jahte postaju, doduše, stalna dekoracija u panorami Venecije.)

U Ruskom paviljonu bacaju se zlatni novčići, ali samo po ženama, možda kao kritika seksističke situacije u zemlji, nije jasno čemu to služi. Amerika je i kulturno u padu: umjetnica Sarah Sze skupila je objekte dnevne uporabe, kao da to nismo već vidjeli u doba pop-arta. Rezultat jednostavno nije vrijedan pamćenja. Za Portugal je Joana Vasconcelos smjestila brod ukrašen keramičkim pločicama pred Giardine – riječ je o banalnom folkloru.

Enciklopedijska palača umjetničkog direktora Massimiliana Gionija predstavlja oko 150 umjetnika iz raznih zemalja, ona je puna emocija i opsesija, stilova i medija, a prevladavaju interaktivne ambijentalne instalacije. U tom je smislu njemačko-britanskom umjetniku Tinu Sehgalu dodijeljen Zlatni lav kao najboljem umjetniku na 55. bijenalu za scensku instalaciju s trima igračima. Sehgalova umjetnost stvar je trenutka i ljudskih interakcija, vrsta performansa s publikom po najpoznatijim svjetskim muzejima. U Muzeju suvremene umjetnosti u Berlinu poslao je kroz muzej posjetitelja koji je vikao: „This is propaganda, you know!“ dok su se u Guggenheimovu muzeju u New Yorku pripovijedale priče. Taj kulturni eksperiment s raznim narativnim tradicijama u Veneciji nažalost nije tako dobro uspio.

Dominacija kapitala

Francuskinja Camille Henrot dobitnica je Srebrnog lava za najbolju mladu umjetnicu. Njezin rad djelomično je figurativan, ali i konceptualan, zapravo interpretacija svih vrsta medija – crteža, skulpture ili videoinstalacije – ništa novo ni uzbudljivo.

Unatoč svim umjetničkim eksperimentima i alternativnim prezentacijama na Bijenalu ipak vladaju internacionalni interesi galerija i kolekcionara umjetnosti. Umjetnici više ne vladaju scenom, a kuratori se podosta rado naklone tim zavodljivim zahtjevima. To se najbolje vidi na svakovečernjim gala primanjima s ekskluzivnim pozivnicama velikih formata. Zaklade svih vrsta tu se prezentiraju i zapravo prodaju svoje proizvode, damske torbice, cipele, kristale ili ure. Svijet poznatih i bogatih u dizajnerskoj odjeći rado se odaziva tim pozivima. To je stvarni svijet u Veneciji.

Primjerice, Prada Foundation u Ca’ Corner della Regine na Canalu Grande također se bavi suvremenom umjetnosti. Ovaj put iznenadila nas je oživivši jednu od najvažnijih izložba dvadesetog stoljeća, When Attitudes Become Form Haralda Szeemanna iz 1969. u Bernu. Sada bi se ta izložba mogla nazvati Kada se umjetnost banalizira.

Fundacija Swarovski također se, prvi put, pojavila na Venecijanskom bijenalu, i to u veličanstvenom prostoru crkve Il Redentore majstora Andree Palladija. Umjetnik John Pawson stvorio je skulpturu od kristala, razumije se, i smjestio je u središte, pod kupolu. Uz klasičnu glazbu u pokrajnjim prostorijama nudile su se delikatese, kokteli i šampanjac, nezaboravan doživljaj za mletačke bogataše i dame sa skupim nakitom. Vizualnu konverzaciju osamdeset umjetnika pripremili su kuratori Caroline Bourgeois i Michael Govan za Fondazione Cini pod naslovom Prima Materia na Punti della Dogana na otoku Santa Maria Maggiore. Unatoč hladnoći, i to primanje s pogledom na panoramu Venecije bilo je neodoljivo, a večera nakon otvaranja u plavičastoj dekoraciji pamtit će se dulje nego sama izložba.