E moj druže starograjski

Bolje povrijediti svoga prijatelja govoreći mu istinu

nego uzdrmati prijateljstvo služeći se lažima.

A. E.

Viri Tonko kao miš iz mekinja i pozorno osluškuje; zaogrnuo se pjesničkim zanosom, zatrpao obavezama, a kad zagusti, hinjenim pogledom zanesenjaka branit će se smušenošću i pisništvom. Provjerena škola starih oklijevala i premazanaca. Ovaj je put ohrabren činjenicom da se zbog njegova mentora mijenja zakon (o kazalištima) pa bez smokvina lista u ustima podupire Viskovićev nepismeni napad na moj osvrt o HKE. Raspaljena krv ustrašenca može se lako pretvoriti u uličnu predstavu ridikula. Nerotkinje se ne smiju zamijeniti s hramskim djevicama. Dobro je Tonko Maroević opisao svoj polemički doseg, iskreno: Puki pamflet, stručni mućak i odlično naslovio svoje odrađivanje zadatka. Dirnula me doza iskrenosti prema vlastitim mislima i rečenicama. Valjda je naslovom želio iskupiti svoju najamničku misiju i priznati da piše puki pamflet. Moj dragi prijatelj, poznati pomirljivac i hvalospjevac Tonko Maroević, vrijeđa one ljude za koje zna da će mu (previše toga) oprostiti. I ovaj put dobro je procijenio: ja sam jedan od njih, kršćanska duša puna sućuti i razumijevanja, grešnik bez kamena u rukama. Tonko se postidio mojih pohvala u Vijencu, a sve vrijeme podupirao je moje pisanje i uredničke poslove; pomagao sjajnim uvodima i dobrim recenzijama, pa sada ne znam je li posljednjih petnaestak godina lagao i obmanjivao mene i javnost, a sada piše što doista misli, ili...? Vjerojatno mu je glas vertikalne subordinacije oduzeo slobodu misli; nepokolebljiva vjernost starim prisegama bila je jača.

Tonko se postidio mojih pohvala u Vijencu, a sve vrijeme podupirao je moje pisanje i uredničke poslove; pomagao sjajnim uvodima i dobrim recenzijama, pa sada ne znam je li posljednjih petnaestak godina lagao i obmanjivao mene i javnost, a sada piše što doista misli, ili...? Vjerojatno mu je glas vertikalne subordinacije oduzeo slobodu misli; nepokolebljiva vjernost starim prisegama bila je jača

I odlučio sam, neću ništa odgovoriti svom prijatelju Tonku, odšutjet ću. Da mu jednog dana želim odgovoriti, podsjetio bih ga da sve treba čitati pozorno i bez nervoze, jer titula akademik nosi privilegij znanja, a ne ovlasti arbitriranja, prerogative, kako mi to svisoka spočitava u svome tekstu. Ona ne daje nebeske moći i ne podrazumijeva goropadnost, nego pretpostavlja skrušenost učenika pa tako braniti Kravara i njegovu konstrukciju premašuje istomišljeničku lojalnost i postaje neukusno. Brzopleta uslužnost slabo se plaća. Kravar se zaletio i otišao iza književnosti; to nije običan previd nego ideološka insinuacija i tu se nema što braniti. Insinuacije nisu interpretacije, to jedan sveučilišni profesor ne smije raditi. Kravar se ruga autoru. Mogao bih, ali neću, Maroeviću skrenuti pozornost da je ipak riječ o časopisu Izvor (čistim lapsusom napisao sam Krugovi) koji nije nikad izlazio u Beogradu (u HKE piše da je Izvor izlazio i u Beogradu!) pa je moja argumentacija u Vijencu valjana i ništa se ne mijenja. Tonkova zajedljivost pomalo zabrinjava, jer shvatio je lapsus. Jednom osvrtu to je oprostivo, enciklopediji nikad. Isto tako prešutjet ću da se u članku o Kruni Krstiću doista ne spominje njegova knjiga Kako piše gospodin M. Krleža, ni u bibliografiji. Ta opaka knjižica iz 1935, koja se žestoko ruga Krležinoj nepismenosti, zabekuljena je u Literaturi o Krleži. Ništa meni nije promaknulo, čak ni to da je naslov netočno napisan! Točan naslov glasi: Kako piše gospodin M. Krleža, a ne kako stoji u HKE, Kako piše gospodin Krleža. Da kojim slučajem odgovaram svom dragom sugovorniku Tonku, objasnio bih mu da prekodrinci svakako nisu zemljopisni pojam niti ja brojim kućne brojeve i krvna zrnca kao što hematološko HDP broji Vladanu Desnici. Uostalom, nisu li Dobriša Ćosić i Momo Kapor ostavili traga i u hrvatskoj kulturi, i zašto nisu uvršteni? Tankoćutni Tonko Maroević u HKE nije urednik pa „ima pravo“ samo nijemo uvlačiti glavu kad god mu to odgovara, uskoro će samo ramena šetati gradom. I bez imputiranja, jer nema u mene prekodrinskoga zgražanja, ali ne idem u Beograd prosjačiti svoje. Upravo za tisak pripremam knjigu putopisnih eseja Kineski šapat (Tonko Maroević autor je izuzetno afirmativnog predgovora) i posvećujem je svom pokojnom prijatelju, Srbinu Branku Jovičiću. Nemam ja s tim poteškoća, samo mi je odvratna programska tendecioznost HKE i restauracija nakaradne bratske združenosti.

Možda ću svom prijatelju Tonku jednoga dana objasniti da enciklopedija nije nešto otprilike, placarsko nadvikivanje, nikakvo pjesničarsko tlapljenje, prenemaganje pred publikom ili ljepota jecaja kako bi se iskamčio pljesak ili ruka zavukla pod suknju. Izjaviti da HKE „ima slabijih i boljih dijelova..., ne može biti bez propusta..., više dobrog, nego lošeg“ nije velikodušnost prema nakladniku i uredništvu, to čak nije kockasto i vragolasto, nego pokloniti se bijednom amaterizmu, priznati da je HKE nepouzdana u svojoj osnovnoj svrsi. Možda su to kriteriji krležara i razbarušenih pjesnika, ala via, kako bi to Komižani rekli, i prihvatljivo načelo LZMK-a, ali u ozbiljnom poslu to je neprihvatljivo. Svakoj enciklopediji čitateljstvo pristupa s punim povjerenjem, one su posljednje utočište točnosti i nema dalje.

A kad se sve ovo malo utiša, vjerojatno ću se prijatelju Tonku požaliti koliko sam nezadovoljan jer je propustio u HKE pisati o Grgi Gamulinu. A toliko (previše) duguje svome mentoru i toliko sam mu pomogao da shvati i prihvati Gamulina kao književnika i konačno uredi njegovu knjigu u Stoljećima hrvatske književnosti. Vjerojatno mu smeta koliko se Gamulin rugao Krležinim lupetanjima o suvremenoj i staroj likovnoj umjetnosti? Kad ćemo konačno na talijanski prevesti Ilarijin smiješak? Bez Žicova i mog poticaja, bez objavljenih Gamulinovih tekstova u Književnoj Rijeci, to ne bi napravio.

Blage sam naravi pa neću odgovarati Tonku Maroeviću, samo ću dati izjavu za koju vjerujem da će ga kod svjetonazorskih istomišljenika osloboditi svake krivnje:

Ovime prisežem i otklanjam svaku sumnju da je Tonko Maroević na bilo koji način – djelom, riječju, mišlju i propustom – sudjelovao u pisanju mog teksta objavljena u Vijencu broj 501. Znao je da pišem, poznati su mu bili moji stavovi; sate i sate razgovarali smo o mnogim temama, pa i o HKE, ali nije „suflirao“.

Nadam se da će ova izjava otkloniti svaku sumnju u Tonkovu lojalnost grupi oko LZMK-a. Naime, Maroevića i mene čeka ozbiljan posao na jednoj monografiji pa računam s jednim sabranim i cjelovitim znalcem. Razočarani ne bi smjeli ništa izreći, još manje napisati, samo će prijateljevu slabost shvatiti kao izdaju, a onda popravka nema. I zato ništa nisam napisao, nikomu se požalio. Viskoviću ne zamjeram laži, to mu je narav, ali barem Tonko Maroević zna da sam pročitao Krležin opus. Jer toliko smo puta o tome pričali, čak sam i Zastave pročitao i tim sam se činom (to doista jest pothvat) uvrstio među evidentiranih deset Hrvata (vlastita evidencija!). Još 2002. odgovorio sam Džebićki u Vjesniku „da bih napisao ovu knjigu od 120 stranica (Čitajući Krležu, D. V.), u posljednje dvije godine pročitao sam 15000 Krležinih stranica i nekoliko tisuća stranica ‘krležijanaca s licencom’“, ali Tonko papagajski ponavlja uzgojenu Viskovićevu laž. To časni ljudi ne rade i moje sažaljenje je već prilično potrošeno.

I dragi Tonko: kajališća pridu, vratilišć da ni, pa da sam zlonamjeran, obznanio bih tvoju dokraja neukusnu usporedbu o pjesnikinji Sonji Manojlović i jednom uglednom hrvatskom književniku, o tome tko je od njih više učinio za hrvatsku književnost. I to više nije „slobodno sudačko uvjerenje“, nego lakrdijaška samoobmana o snazi pjesništva. Riječ je o prkosu, teškom poremećaju ovih prostora i lupetanju Servantesa iz Našeg malog mista. Takvim (dis)kvalifikacijama „sveto ulje naše kulture“ neće pronaći ni poštovanje ni domovinu, ali podsmijeh svakako.