Dosadni opijum za publiku

Ovogodišnji, 37, Dani satire Fadila Hadžića počeli su 5. lipnja predstavom Božić kod Ivanovih Slovenskoga narodnog gledališča Drama Ljubljana, koju je režirao Oliver Frljić po drami Jelka kod Ivanovih ruskog avangardnog dramatičara Aleksandra Ivanoviča Vvedenskog. Time je često lako čitljiva društvena satira Dana satire, po zamisli izbornika Hrvoja Ivankovića, skrenula u polje apsurda, koja je svojim sadržajem trebala, kako piše u slovenskoj kritici te predstave, podsjetiti na krvave pirove „kojima su totalitarni režimi u proteklom stoljeću premrežili Europu“.

Podsjećanje na totalitarizme, koji i danas u obliku neoliberalne ekonomske prakse ograničavaju i onemogućavaju slobodu pojedinca, te kaos u kojem se nalaze ne samo još žive žrtve prošlostoljetnih totalitarizama nego i njihovi potomci, jamačno je dobar povod za predstavu koja bi se bavila tim problemom drame. Onim njezinim slojem koji bi suvremene nevjerne Tome podsjetio da želja za novim i neiskušanim ideologijama i svjetonazorima, na čemu je gradio svoju apsurdnu dramu Vvedenski, prečesto donosi više tragedije nego životne sreće.

Frljić, iako ponajprije redatelj političkoga teatra, predstavu lišava političkoga konteksta i vremena u kojem se drama događa, a to je vrijeme sovjetskih čistki i okrutne diktature komunizma, koja je silom nastojala promijeniti čovjeka, njegovu svijest i mišljenje. Umjesto jasna i prepoznatljiva stava o komunističkom totalitarizmu u obliku primjerice scenskoga prostora i kostimografije, redatelj komunističku maksimu Vjera je opijum za narod parodira i prevodi u Kazalište je opijum za narod. Time nastoji promijeniti ne samo gledateljevu vizuru nego i gledatelja zavesti i odvesti u prostor horor-bajke – u univerzalnost kakva je Božić.

Šokantni prizori ne spašavaju predstavu od redateljske bezidejnosti

Sugerira da više vjeruje efektu kazališne iluzije nego političkoj utopiji i njezinim posljedicama. Više ga zanima proces osiromašenja drame, skrivanje njezine grotesknosti i apsurda, nego uzrok koji do toga dovodi, što možda i ne bi bilo loše da je predstava dobra.

Naime, samo slijeđenje fabule Jelka kod Ivanovih – koja pripada istoj poetici kao i kultna drama Jelizaveta Bam, Danila Harmsa – bez tadašnjega društvenog konteksta i političkih asocijacija, koje su autorima i bile razlog bijega u metaforu i alegoriju, grotesku i apsurd, ne nudi ništa više od zbrke i nedorečene predstave. Od redateljske bezidejnosti ne spašava je ni šokantnost prizora niti mogući sentiment tradicije.

Pogotovu ako se zna da Božić kod Ivanovih u devet slika parodira građansku melodramu božićnog ozračja u roditeljskom domu i iščekivanju božićnog drvca, što „pokvari“ dadilja koja bezrazložno sjekirom odrubi glavu „tridesetdvogodišnjoj djevojčici“ Sonji. Uz Sonju i ostalih sedmero „djece“, koja će na kraju predstave biti mrtva, tu su i „sedamdesetšestogodišnji mališan“ Miša Pestrov i „osamdesetdvogodišnja djevojčica“ Dunja Šustrova.

Pomaknutost, predimenzioniranost i prenaglašenost; mala djeca u tijelu odraslih ljudi, apstraktna roditeljska ljubav i klišeizirani osjećaji; groteskno i apsurdno lišeno individualizacije te svedeno na ideje kategorija, temelji su na kojima Vvedenski gradi sadržaj i ideju drame. Doda li se tomu dadilja kojoj se svako malo pričinja da su ubijena djeca živa i da odrubljena Sonjina glava i njezino truplo govore, jasno različitim osjećajima, eto poticaja za maštovita redatelja.

S obzirom na spomenute kontekste, nužno je čitatelje ovog osvrta podsjetiti da su Vvedenski i Harms pripadali avangardnoj, dakle u to doba agitacijskoj revolucionarnoj grupi OBERIU, koja u svojem Manifestu nudi revolucionarni preokret kulture i života jer, kako tvrde pripadnici OBERIU-a, „vjerujemo i znamo da će nas samo lijevi put umjetnosti dovesti na put nove proleterske umjetničke kulture“. Oni će za sebe reći da su: „pošteni radnici svoje umjetnosti … pjesnici novog svjetonazora, nove umjetnosti…stvaraoci ne samo novog pjesničkog jezika nego i graditelji novog osjećaja života i njegovih predmeta“, koji u svom stvaralaštvu „proširuju značenje predmeta, riječi i zbivanja“.

Pojašnjavajući poetiku svojeg kazališta kažu: „Dođite nam, zaboravite sve ono što ste naučili gledati u svim kazalištima. Možda vam se mnogo toga neće svidjeti. Mi čitamo siže – dramaturški. On se isprva razvija jednostavno i zatim se odjednom prekida nekim sporednim momentima koji su očigledno nelijepi. Vi ste iznenađeni. Vi tu želite naći uobičajenu logičku zakonitost, koju – kako vam se čini – vidite u životu. No nje ovdje neće biti. Zašto? Zato što predmet i pojava preneseni iz života na scenu gube svoju ‘životnu’ zakonitost i stječu drugu –teatralnu. Mi vam je nećemo objašnjavati. Da biste shvatili zakonitosti bilo koje kazališne predstave – treba je vidjeti. Mi možemo samo reći da je naš zadatak dati svijet konkretnih predmeta na sceni u njihovim međuodnosima i njihovim sudarima.“

Upravo „svijet konkretnih predmeta na sceni u njihovim međuodnosima i njihovim sudarima“ elementi su kojima je Frljić pokušao fascinirati publiku, ali prema reakcijama ovaj put nije mu uspjelo. Vjerojatno i stoga jer je izostao racionalni politički eros koji je najsnažniji agon njegovih predstava. Pridoda li se tomu izostanak i bljedilo glumačkoga zajedništva, kojemu je nedostajalo suigre, koja se kao i u većini njegovih redateljskih ostvarenja nudi kao zamjena za glumačku kreativnost, strpljiva publika bila je primorana odgledati predstavu koja je nezanimljiva i kreativno prazna. Od toga je nije spasila ni Frljićeva popularnost u „regionu“.