Apstraktne plesne evokacije

Zagrebački balet ovom predstavom nastavlja repertoar popunjavati djelima najvažnijih koreografa druge polovine 20. i početka 21. stoljeća, barem s kraćim djelima i bez njihove osobne nazočnosti na pripremi predstave

Baletnim triptihom označena je nova produkcija Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, premijerno izvedena 7. lipnja. Predstavljena su djela dvojice klasika modernoga baleta s prijelaza 20. u 21. stoljeće, Williama Forsythea i Nacha Duata, te uz njih novo djelo hrvatskoga koreografa Ronalda Savkovića.

Baletna večer, Večer tri baleta, Večer njemačkih autora, Baletni triptih i slično – nisu odveć maštoviti naslovi predstava, koji mogu lako zbuniti publiku, a nedovoljno jasno otkrivaju umjetnički sadržaj. Doduše, teško je naći zajednički nazivnik raznorodnim djelima koja se objedinjuju u baletnu večer, no naslov poput Večeri Savkovića, Forsythea i Duata (za razliku od, primjerice, Večeri Balanchinea, Van Manena i Petipaa umjesto Večeri tri baleta) bio bi mnogo jasniji. Povrh toga, pojam triptiha implicira cjelovitost nekoga umjetničkog djela, što ovdje nije slučaj, jer su odabrane koreografije različitih autora i različitih stilova.

Pjesme bez riječi u koreografiji Ronalda Salkovića - Snimio Mirko Cvjetko

Prvak baleta kao koreograf

Zagrebačkoj publici prvi se put kao koreograf predstavio nekadašnji prvak Zagrebačkoga baleta Ronald Savković (1975). Prije godinu dana vratio se iz inozemstva i preuzeo vođenje Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Ostvario je lijepu, desetogodišnju karijeru prvaka Berlinskoga državnog baleta, gdje je surađivao s najvećim plesačima i koreografima današnjice, među kojima su bili i dvojica njegovih kolega iz Triptiha, Forsythe i Duato. Od 2005. i sam se bavi koreografiranjem. Sudeći prema autorskom projektu Shut up and dance, što ga je u siječnju postavio u Rijeci, iako je koreografirao na elektroničku glazbu, koreografsko izvorište nedvojbeno mu je klasična baletna tehnika. To potvrđuje i novi komad Pjesme bez riječi, na glazbu Felixa Mendelssohna Bartholdyja (stavci iz ciklusa Pjesme bez riječi i Koncerta za violinu, klavir i gudački orkestar u d-molu), rasplesana vizija plesne poetike, koja je jednodušno oduševila publiku.

Ronald Savković nastupio je kao koreograf, scenograf i oblikovatelj svjetla, načinivši s koloristikom svjetla vizualno profinjene prizore. Makedonski kostimograf Aleksandar Nošpal pridodao je tomu modernizam elegantnih kostima. Četiri plesna para, koreografski vođena kroz muzikalitet i zavodljivost romantičarske melodioznosti Mendelssohnove glazbe, sudjeluju u zajedničkoj plesnoj priči, a svaki par ima priliku i za osobni trenutak. Savković zamišlja evokaciju plesne dvorane i sjaj blještavih toaleta, no diskretno naznačuje sumnju, propituje odnose i ljubav. Svaki par ima individualnu karakteristiku: Rieka Suzuki i Mai Kageyama, s partnerima Tamásom Daraijem i Robertom Bruistom, prpošni su simboli mladosti i zaigranosti. Iva Vitić Gameiro, s partnerom Guilhermeom Gameirom Alvesom, već je zrelija, dok je Edina Pličanić, s partnerom Georgeom Stanciuom, oličenje plesne primadone visokoga stila. Udio muških plesača nije ništa manje važan od njihovih partnerica: svi su imali priliku iskazati ljepotu pokreta, od zajedničkih nastupa i mnogih pokreta u kanonu, do virtuoznoga plesa u paru.

Osnovna karakteristika američkoga koreografa Williama Forsythea (1949) jest da dekonstruira formalnu hijerarhiju klasičnoga baleta. Počevši u njujorškom Joffrey Balletu, kao koreograf afirmirao se u Štutgartskom baletu pod vodstvom Johna Cranka. Zatim je, od 1984, dva desetljeća vodio Frankfurtski balet, stvorivši od njega – kao što je to Cranko učinio u Stuttgartu, a John Neumeier u Hamburgu – vlastito baletno carstvo, gdje je postavio neka od antologijskih djela. Od 2004. otisnuo se u neovisne vode. U balet je uključio govornu riječ, eksperimentalnu glazbu i umjetničke instalacije. Izvode ga svi najveći i najvažniji svjetski baletni ansmbli, a izvedba baleta Herman Schmerman prva je izvedba nekoga Forsytheova djela u Hrvatskoj.

Zanimljiva je pripovijest o nastanku baleta Herman Schmerman. Najprije je Forsythe, u svibnju 1992, za New York City Ballet načinio Pas de cinq, kojemu je u rujnu iste godine u Frankfurtskom baletu dodao Pas de deux, i otada se taj komad izvodi pod naslovom Herman Schmerman. Kao što to djelo nema sadržaja i, kako sam Forsythe kaže, „ono ništa ne znači i govori samo o plesu sa željom da zabavi“, tako ni naslov Herman Schmerman ništa ne znači iako zvuči kao ime nekoga junaka. Sam balet nema jednoga junaka, već njih petero, odnosno ovdje sedmero (5+2), tehnički izvrsno treniranih i aktivnih u Forsytheovim mentalnim istraživanjima čistoga plesa i promatranju ljudskoga tijela kao takva, bez idealiziranja njegove ljepote. Glazba je suvremenoga nizozemskog skladatelja Thoma Willemsa. Scenu i svjetlo te kostime zamislio je Forsythe, a upotpunio ih Gianni Versace.

Glazba je, pa tako i koreografija odnosno balet, puna impulsa i snažna ritma, osobito prvi dio, kvintet, dok je duet tamniji. U crno odjeveni plesači iskazuju plastičnost tijela, a onda se, kao što se Forsythe sve vrijeme pomalo zafrkava s baletom, plesači dueta na kraju pojavljuju u žutim suknjicama. Odlični u kvintetu bili su Mai Kageyama, Miruna Miciu, Iva Vitić Gameiro, Robert Bruist i Guilherme Gameiro Alves, a u duetu su sve od sebe dali Natalia Horsnell i George Stanciu.

Renesansa u suvremenom ruhu

Za vas umirem naslov je trećega dijela večeri španjolskog koreografa Nacha Duata (1957), koji je stasao u Londonu, Bruxellesu, New Yorku i Stockholmu, a afrimirao se u Nizozemskom plesnom kazalištu Jiřyja Kyliána, kojega je poslije postao stalni koreograf. Bio je ravnatelj španjolske Nacionalne plesne kompanije, a ove godine preuzet će Berlinski državni balet. Upoznali smo ga prije pet godina, kada je Zagrebački balet postavio njegovo djelo Na floresta (U prašumi), a prije toga Balet iz Tulse gostovao je s njegovom koreografijom Bez riječi. Na floresta je 2010. nominirana za rusku kritičarsku nagradu Zlatna maska. Ovoga puta osobno je došao u Zagreb i na premijeri se poklonio zagrebačkoj publici.

Duato obožava koreografirati na glazbu svoje domovine. Za balet Za vas umirem obradu i dramaturgiju stare španjolske glazbe autorâ 15. i 16. stoljeća načinio mu je slavni Jordi Savall, ujedno dirigent glazbene izvedbe na snimci.

Iako je i taj balet, kao prethodna dva u Triptihu, apstraktan, svojevrstan program daje mu izbor iz poezije španjolskoga renesansnog pjesnika i vojnika iz prve polovice 16. stoljeća Garcilasa de la Vege. Prekrasni stihovi ljubavne tematike uvode u pojedine prizore baleta što evocira epohu renesanse, dvorski život te glazbu i ples koji su cvali na tim dvorovima.

Koregrafija i uprizorenje lišeni suvišnih ekspresija i ukrasa (scena i kostimi Nacho Duato, svjetlo Nicolás Fischtel), prispodobljeni su suvremenoj kazališnoj imaginaciji, koja ponekad, s (pre)velikom željom za osuvremenjivanjem, izgubi pravi duh evocirane građe. Zato su u slučaju ovog djela više mogli uživati gledatelji koji vole savršenu izvedbu renesansne glazbe od onih koje više znima sama koreografija.

Već spomenutim plesačima ovdje su se, u šest parova, pridružili Mutsumi Matsuhisa, Atina Tanović, Dmitrij Timofejev i Eugen Dobrescu. Posebno priznanje zaslužuju Iva Vitić Gameiro i George Stanciu za nastupe u svim trima dijelovima: Iva Vitić za plesnu ljepotu tijela, Stanciu za uloženu snagu i energiju. Kod Duata do izražaja je došla scenska karizma Edine Pličanić, koja plijeni pozornost.

U produkcijskom smislu nove predstave valja istaknuti prenositelja Forsytheove koreografije Mauricea Causeyja te prenositelje Duatove koreografije Tonyja Fabrea i Thomasa Kleina, koji su bili zaduženi za specifičnost i finese stila pojedinog autora. Reprodukcija je de la Veginih stihova na španjolskom izvorniku deplasirana jer većina publike ne razumije taj jezik, a i zašto bi se uopće govoreni tekst u kazalištu izgovarao na bilo kojemu stranom jeziku? Druga je stvar u operi, gdje je riječ u najužoj vezi s glazbom i uvjetuje je. Publika ne može u mraku čitati prijevod iz knjižice, pa bi prepjev ili barem prijevod na titlovima bili od koristi jer se jasno osjetilo koliko su stihovi važan dio toga baleta.

Zagrebački balet ovom predstavom nastavlja repertoar popunjavati djelima najvažnijih koreografa druge polovine 20. i 21. stoljeća, barem tako – s kraćim djelima i bez njihove osobne nazočnosti na pripremi predstave. Posljednjih godina vidjeli smo Van Manena, Scholza, Goeckea, sada ponovno Duata i prvi put Forsythea. No dugova ima još: Cranko, MacMillan, Neumeier, Ek i drugi, a dolaze i mladi. Jednoga od najperspektivnijih, Edwarda Cluga, poznajemo. Željeli bismo da putem europske afirmacije krene i Ronald Savković, čije je djelo u toj predstavi možda ipak osvojilo najviše simpatija.