Nepodnošljiva lakoća prešućivanja

Sa zanimanjem pratim polemiku Viskovića, Maroevića i Velnića o Hrvatskoj književnoj enciklopediji (s pojačanim jugoslavenskim sadržajem). Nažalost, čini mi se da se, većim dijelom, borba vodi oko krivih stvari. Ja sam se riješio svih Krležinih enciklopedija (zalutalih u moju biblioteku zahvaljujući taloženju zabluda naivnih predaka) jer su zastarjele, a nove ne nabavljam iz istog razloga. Svaka tiskana enciklopedija zastarjela je istoga trenutka kad izađe iz tiska... Da pojasnim: ako nekog intelektualnog mazohista (ili umirovljenog udbaša!) zanimam ja i moje knjige, mnogo više toga naći će na internetu no u Hrvatskoj književnoj enciklopediji (dalje HKE). Dakle, imamo četverosveščano mrtvorođenče...

Ključni problem s HKE jest – komu se ona zapravo obraća?! Ako mene, kao čovjeka širokih interesa te člana DHK-a, ona uopće ne zanima, gdje će to kapitalno djelo naći čitatelje?! Možda u regionu? Možda ide na iste čitatelje kao i veličanstveni Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika SANU, koji je, nakon pedeset godina izlaženja, došao do osamnaeste knjige i udarnički ide dalje (trebao bi biti dovršen 2020!), ne obazirući se na nekoliko propalih srpskih država u međuvremenu. Čak je i akademik Dragoslav Mihailović (Kad su cvetale tikve, Goli otok, I–IV), zapazio da bi možda Srbima bilo pametnije brinuti se o srpskom jeziku, no njegova neumjesna opaska nije naišla na razumijevanje drugih beogradskih srpskohrvatskih akademika.

Prvi predložak za HKE nije Leksikon pisaca Jugoslavije, kako cinično sugerira Velnić, već Krležijana, opus magnum Velimira Viskovića. Taj izdavački pothvat (1993–1999) svojevrsni je duhovni uroboros: Leksikografski zavod Miroslav Krleža radi enciklopediju o Miroslavu Krleži. Puni krug. Hic manebimus optime! – odnosno: Tu nam je dobro! Tu ostajemo!

Kako je Krležijana na internetu, tako su dostupne i sve njezine dobre i loše strane, što je poučno jer tako možemo vidjeti temelje HKE. Između ostalog postoji članak o neodoljivoj Irini Aleksander (preminuloj 2002. u Švicarskoj!).

„ALEKSANDER-KUNJINA, Irina, književnica i novinarka (Sankt Peterburg, 15. VI. 1900.). Studirala filozofiju i pravo, suradnica lenjingradske Pravde. God. 1926. dolazi u Zagreb udana za B. Aleksandera iz obitelji veleindustrijalaca, filantropa i mecena kulturnih akcija i talentiranih mladih pisaca i umjetnika. Surađivala u Obzoru, Vijencu i Književniku s temama o rus. i sovj. književnosti, a prva upozorava na značenje likovne grupe Zemlja. Prevodi s rus. dječju poeziju, a njenu biogr. dramu Puškin prikazuje HNK u Zagrebu 1937. Godine rata provodi u New Yorku, potom živi u Parizu i Ženevi. God. 1936. upoznaje Krležu i blisko prijateljstvo održava se četrdesetak godina. Ono se prije rata njeguje u okviru redovitog okupljanja najpoznatijih lijevo orijentiranih ličnosti kulturnog života Zagreba u njezinu domu. Prevela je na engl. Gospodu Glembajeve, zalagala se oko izdavanja Krležinih djela na franc. 50-ih godina. Po Krležinoj noveli Hodorlahomor Veliki napisala je komad Round Trip to Eternity. Iz njezinih kritički intoniranih memoara o kontaktima s Krležom objavljeni su fragmenti pod naslovom Fuga Krležiana.“

Naravno ovdje nedostaju bitne informacije: Irina Aleksander bila je šefica Kominterne u Zagrebu, koja je, po zadatku, okupljala komuniste u svom salonu u Đorđićevoj 7. Krleža joj je bio ljubavnik, o čemu on otvoreno piše u romanu Na rubu pameti (1938), gdje se Iročka pojavljuje kao Jadviga Jesenska. On joj omogućava preko svog staroga prijatelja Tita Strozzija da postavi dosadnu biografsku dramu o Puškinu na pozornicu HNK-a u Zagrebu. U toj dinamičnoj igri Iročka je ubacila Josipa Broza, potkraj 1936, u Politbiro Komunističke partije u Beču, pa je prva petorka istrčala u sastavu: Gorkić (generalni sekretar), Tito (organizacijski sekretar), Žujović, Čolaković, Leskošek. Neposredno nakon toga, u siječnju 1937, Tito je došao do Krleže u Zagrebu.

„Govorili smo do u kasnu noć i danas, poslije mnogo godina, ne mogu da opišem sve elemente tog razgovora, tim više što se kretao uzduž i poprijeko o mnogim stvarima, ljudima i pojavama, na preskok i kao što se kaže: horizontalno i vertikalno, o svemu i još koječemu.“ (Krleža, M., Titov povratak 1937., Borba, 25. 5. 1953.)

Preskačući sve te ključne informacije Krležijana postaje tek pokušaj da se preoblikuje Krležina biografija prema originalnoj zamisli preminuloga besmrtnika. Miroslav Krleža bio je svoj najveći i najvažniji književni lik! Krležina poslijeratna kulturna moć u najvećem dijelu počiva na zahvalnosti Josipa Broza, što mu je, posredovanjem Iročke, omogućio prvi ozbiljni partijski uzlet. A cijeli sukob na književnoj ljevici zbivao se, zapravo, u salonu Irine Aleksander! Ona je pak Krležu maestralno oslikala u Fugi Krležiani:

„Prisjećam se samo zastrašujućega i lijepoga u našem prijateljstvu! No kad je riječ o Krleži, Krleži koji se još nije ohladio, o Krleži kojeg više nema i neće biti, o njemu živom! Zauvijek je u sjećanju! – Ne treba govoriti, valja se sjećati, pamtiti – čuvati te riječi. Ne njegovu tiskanu riječ, nego živu, ona je bolja od svega što je napisao. Bio je to čovjek velikog temperamenta i velikog uma, ali ih nije podčinio talentu, oni su ga zarobili; tako je njegova izgovorena misao bila gotovo djelo, živo i sjajno, a objavljeno je često, čak u velikom dijelu njegovog stvaralaštva bilo opterećeno pametnim lupetanjem…“

Kad je već spomenuta Krležina novela Hodorlahomor Veliki, nedostaje sitnica: Janko Polić Kamov! Te natuknice nema u Krležijani, a zašto bi je i bilo kad je Krleža drugi najveći sin naših naroda i narodnosti! Problem je u ovom: potkraj Prvoga svjetskog rata Antun Barac, Antun Tomašić i Vatroslav Cihlar utemeljili su Nakladni zavod Jug u Zagrebu. Među knjigama koje su pripremali 1918–1919, a tada se nisu pojavile, bili su mladenački eseji Nikole Polića, Isušena kaljuža njegova brata Janka Polića Kamova te Krležin Hrvatski bog Mars i drama Michelangelo Buonarotti. Između ostalog uspjeli su izdati dvije zbirke Krležinih pjesama i 26 brojeva njegove revije Plamen.

U tom časopisu Krleža je objavio fantastičnu priču Hodorlahomor Veliki – posvećenu Uspomeni Janka Polića Kamova koji je junački pao sa stijegom u ruci (br. 4 i 5–6). Da nešto nije bilo u redu u odnosu Krleže prema Kamovu, ni u tom najranijem razdoblju, vidljivo je iz toga što je maknuo posvetu već s prvog pretiska 1923! S time što Hodorlahomor Veliki zvuči kao izvadak iz Isušene kaljuže! A dalji su problemi u tome što Gospoda Glembajevi duguju mnogo toga prvom činu Kamovljeve drame Mamino srce, dok je roman Na rubu pameti njegovo čitanje Kamovljeva romana Isušena kaljuža. Ne iznenađuje ni da je Krleža osobno onemogućavao tiskanje Isušene kaljuže sve do 1957, kad je to, napokon, uspjelo Vinku Antiću u Rijeci.

Kako je Visković odani krležijanac, logično da se i dalje petlja oko Kamova... I Iročke... I Josipa Broza. No ne moramo se brinuti da će se lanac sreće prekinuti. Naime, na svoju sliku i priliku Visković je oblikovao Nikolu Petkovića (čija karijera započinje, naravno, u Leksikografskom zavodu!) i postavio ga na čelo svog, uvjetno rečeno lijevog, Hrvatskoga društva pisaca (s pojačanim jugoslavenskim sadržajima).

U Krležijani nema ni Katarine Radošević Malinar... A zašto bi i bila, pa ona je bila samo Kamovljeva jedina prava ljubav (poznata kao Kitty), malo je prevodila s nekoliko jezika (francuskog, ruskog i talijanskog) i bila je vjerna žena Anđelka Malinara, Krležina tajnika, urednika i ključnog suradnika od 1950. do 1982! Cccc, druže Krleža! Ili Visković?!

Nema u Krležijani ni natuknice „Vatroslav Cihlar“, a on je bio formalni vlasnik Krležina Plamena, a kod njega je, u listu Hrvat, Krleža objavio i neke ulomke iz Izleta u Rusiju. Bio je i jedan od utemeljitelja SKOJ-a i bliski prijatelj Augusta Cesarca. Dakle, Vatroslav Cihlar prestao je razgovarati s Krležom (kao i njegov brat Milutin Cihlar Nehajev!) nakon ubojstva Stjepana Radića u beogradskom starom parlamentu. I dok je Krleža meditirao s Nazorom o smislu života po zagrebačkim kavanama, Cihlar je morao pobjeći u emigraciju kao pravi, a ne salonski protivnik diktature kralja Aleksandra. A to što se u Njemačkoj i Švicarskoj družio s Thomasom Mannom samo je još gore po njega. Kao i to što je preveo i objavio u Zagrebu 1940. najvažniju antinacističku knjigu uoči Drugoga svjetskog rata – Rauschningove Razgovore s Hitlerom!

Krležijana je ozbiljan napor da se prepravi hrvatska prošlost po mjeri jedinog i najboljeg pisca, no, nažalost, mene nije uvjerila ni u što. Za razliku od Krležijane, gdje je Visković razigran, HKE je tek njegovo puzanje k boljoj sutrašnjici...