Zdravlje i bolest

Vlastita bolest bila je nadahnuće i ishodište vrhunskih književnih djela, Dostojevski, Čehov, Proust,

A. B. Šimić, Ivan Kozarac, Đuro Sudeta, Vjekoslav Kuzmanović...

Dok ga ima, nitko na njega ne obraća pažnju. Ljudi ga uzimaju zdravo za gotovo. Govorim o zdravlju. Malo više cijene ga oni koji znaju da ni najmanji pokret bilo kojim dijelom tijela nije sam po sebi razumljiv, kako se većini ljudi čini. Tek kad spoznaju da ni taj pokret ne mogu napraviti, počinju drukčije gledati i na zdravlje. Bolesti, toj opreci zdravlju, posvećuju mnogo više i vremena i razmišljanja.

Zdravlje rječnici hrvatskoga jezika definiraju kao stanje organizma kad normalno rade svi organi, a čovjek se u svakom smislu subjektivno dobro osjeća. Zdravlje se nekoć spominjalo pri svakom susretu poznanika, rođaka, prijatelja – zdravo! budi zdrav. Ta je želja utkana i u sam čin pozdravljanja. Pozdraviti je prvotno značilo obratiti se komu onom riječju kojom mu želimo zdravlja. Običaj je bio rasprostranjen i među starim Rimljanima, koji su razlikovali pozdrav pri dolasku (salve, zdrav bio) od onoga pri odlasku (vale, ostaj zdravo). U Republici Hrvatskoj, gdje su javni prostor uvelike preuzeli kojekakvi neuki (a agresivni) politikanti, pozdrav zdravo! spao je na vrlo nepoćudne grane – jer je, kao, komunistički!!! No takvi, bez obzira na to što su jedno vrijeme zaposjedali prva klecala u crkvi, očito ne znaju puno ni o vjeri kojoj, statistički, gotovo stopostotno pripadaju, pa su zaboravili da i Zdravomarija počinje istim pozdravom: zdravo, Marijo!

Pridjev zdrav, stsl. súdravú, zapravo je složenica, u kojoj prvi dio, ie. *Hsu-, znači dobar, a drugi, deru, drvo. Dakle, prvotno mu je značenje bilo koji je od dobra drveta. Nakon ovog objašnjenja manje ćemo se čuditi usporedbi da je netko zdrav k’o dren. Čvrsto je drvo u samoj srži imenice zdravlje. Bi li itko pomislio kako je, tvorbeno, i u imenici smrt prvi dio, ie. *Hsu-, zajednički i zdravlju i smrti? A doista je tako. I imenica smrt složenica je od *Hsu-, dobar, i *merti, umirati. Riječ je prvotno značila „dobru“ smrt, tj. prirodnu, nenasilnu.

Zanimljivo se prošetati i kroz europske jezike. Uočit ćemo što je koji jezik / narod najprije vidio u zdravlju. U starogrčkom se zdravlje kaže hygíeia. U korijenu je osnovno značenje ono što je dobro. Odmah nam na um pada higijena (od hygiainein, biti zdrav), znanost o čuvanju zdravlja i o mjerama za sprečavanje bolesti. U Europi je temeljni pojam za zdrav onaj koji je dobra stanja u tijelu; čitav, jak, čvrst, svjež. Latinski jezik, pa onda i svi romanski jezici, pojmove o zdravlju temelje na opreci sanus : insanus, što je izvorno bilo mentalno, duševno zdrav : nezdrav (sanitas, santé, sanidad i za duševno i za tjelesno dobro stanje, zdravlje), dok lat. salus, salvus izvorno znači neoštećen, cjelovit (grč. hňlos i lat. salus iz istoga su korijena). Time smo se približili onom drugom značenju zdravlja – cio, cjelovit, neoštećen – što lijepo možemo vidjeti i u hrvatskim glagolima cijeliti, zacijeliti, jer to znači izliječiti, ozdraviti (npr. rana nikako da zacijeli, dakle izlječenja još nema jer nije postignuta prvotna cjelovitost). Ozdravljenje nastupa tek kada je tijelu vraćena potpuna neokrnjenost. I gotski hails, engl. health, njem. heil imaju u korijenu cio, cjelovit, cjelovitost, kao i stsl. cĕl, hrv. cijel.

A bolest? U glavnini europskih jezika bolest, bolestan (ili nezdrav) sadrže u osnovi pojam onaj koji je slab, bez moći, bez snage ili ono što je loše, zlo. Tako grč. asthenés znači slab, nemoćan (astenija, tjelesna slabost u najširem smislu), lat. morbus sadrži trošenje, nestajanje samoga tijela ili uobičajenoga tjelesnog funkcioniranja; fr. malade, tal. malattia, potječu od lat. male habitus, stanje u kojem je komu slabo ili zlo. Ima u latinskom i izraz infirmus, onaj koji nije čvrst, dakle pokazuje manjak čvrstine. A gotski siuks, engl. sick, moglo je izvorno značiti izmoren, istrošen brigom (najprije tjelesno, a potom i duševno). Hrvatski oblici bol, boljeti, bolest, bolestan itd. najvjerojatnije su u vezi s gotskim balwjan, muka, mučenje. Jer i kad koga pitamo o prirodi njegove bolesti, pitamo ga: što te muči?

Bolest je danas apstraktna imenica, a osnovna imenica, bol, može biti ženskog roda (gen. boli) i muškog roda (gen. bola). U kajkavskom se u tom značenju upotrebljava imenica betek. Brojne su izvedenice: bolan, bolestan, bolesnik / bolesnica, bolnica, bolničar, bolovati, bolovanje, boljetica, boleština (uvećanica) i boljka (umanjenica) itd. Bolnik nije potvrđen kao samostalna riječ, ali jest kao kompozit umobolnik. Zanimljiv je pridjev bolećiv, onaj koji osjeća tuđu bol, sentimentalan. Davno sam, 1980-ih godina, čitala izvrstan esej Susan Sontag Bolest kao metafora. Razne su bolesti bile teme književnih djela, jer i sama bolest izaziva u ljudima različite osjećaje – od suosjećanja, straha, brige, tuge, pa do gađenja. Rak nikad nije bio „otmjena bolest“, kakva je, barem u početku, bila tuberkuloza. No ni tuberkuloza nije zauvijek zadržala prizvuk „romantičnosti“; postala je ono što je i bila – bolest siromašnih. Rak je izazivao i strah i gađenje, o njemu se razgovor vrlo brzo prekidao, a sličan tretman danas ima sida (kopnica), premda je velika razlika bolovati od te bolesti u zapadnom svijetu i u Africi. Kuga je još u Boccacciovu Dekameronu poslužila kao povod za bijeg i okupljanje deset mladih ljudi izvan zaraženoga područja. Oni su pripovijedali „u sigurnosti“, opisujući život svojega vremena i kritizirajući tadašnje društvo. Camusu je kuga poslužila kao metafora nacizma. Kolera se kao provodni motiv provlači kroz Mannovu Smrt u Veneciji, pa kako ona nemilice razara sve oko sebe, tako propada i glavni junak. Kolera prati još jednu ljubav – Ljubav u vrijeme kolere – G. G. Marqueza. Što bi Hamlet bio bez prave ili glumljene ludosti (od ljubavi ili čega drugoga)? Što Scottova, pa onda i Donizettijeva, Lucia di Lammermoor, što Goetheov mladi Werther sa svojim patnjama, što Romeo i Julija sa svojima? No bolest koja je u književnosti najzastupljenija jest tuberkuloza ili sušica. U početku, u skladu s osnovnim značenjem same riječi bolest (nemoć, slabost, malaksalost), smatralo se da su takvi bolesnici posebno osjetljivi, produhovljeni (blijedi, mršavi, slabi, pa onda, kao takvi, i nadasve osjećajni). Umirali su mahom mladi, što je takvima u redovima umjetnika priskrbljivalo posebno privlačnu auru. Dakle, i vlastita je bolest mogla biti nadahnuće. Bi li knez Miškin bio tako upečatljiv lik da i njegov tvorac, Dostojevski, nije iz prve ruke znao što je neizlječiva bolest (bolovao je od epilepsije)? Bi li „mekani“ likova A. P. Čehova bili takvi da i njihov tvorac nije bolovao od tuberkuloze (a bio je još i liječnik)? Takvih je pisaca tuberana bilo, naravno, još. Prousta je obilježila astma, Hemingwaya, S. Plath i tolike druge depresija. Dama s kamelijama (A. Dumasa, pa po njegovu predlošku i Traviata G. Verdija) bila bi tek jedna od kurtizana iz pariškoga visokog društva da joj mučeničku (pa onda i tajanstvenu) notu nije podarila upravo „produhovljena bolest“, sušica. Svu sućut i simpatije gledatelja izaziva u hladnoj pariškoj noći i bezazlena Mimi, siromašna švelja, u Puccinijevoj operi La Bohčme, kada će njezinom dragom Rodolfu, pjesniku (slobodna profesija!), upravo bolest (i opet tuberkuloza) otvoriti oči kako njegova draga nije „una civetta“ nego žrtva bolesti. No od svih literarno-glazbenih umiranja najjače mi se usjeklo u sjećanje ono Vojislava Kuzmanovića, Zapisi o vlastitom umiranju. Osluškivao je svoje raspadanje i zapisivao njegove manifestacije do samoga kraja. Od tuberkuloze umrli su književnici A. B. Šimić, Ivan Kozarac, Đuro Sudeta, Vjenceslav Novak, a po Brestovcu, sanatoriju za plućne bolesnike što ga je Dežman na obroncima Sljemena podigao za svoju ljubljenu glumicu Ljerku Šram, prodefiliralo ih je još mnogo. Od Dežmanove plemenite geste i dobre namjere danas nije ostalo ništa. Pa ni kao spomen na tolike hrvatske umjetnike koji su u njemu pokušali naći ozdravljenje. Što ćemo?! Hrvatska, kao zemlja, ionako pati od jedne neizlječive bolesti: sveopćega zaborava. Vlastite povijesti.