Vječno vitalan Verdi

Verdijev Requiem, praizveden 1844. u počast književniku Alessandru Manzoniju predstavlja dramatičnu i snažnu cjelinu, što nije do kraja ostvareno u ovogodišnjoj izvedbi Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a

„Vjerujem u inspiraciju. Ali vi vjerujete samo fakturi. Ja želim probuditi samo entuzijazam, koji vi nemate, koji vam nedostaje do istinskih osjećaja. Hoću umjetnost ma u kakvu obliku, no nikada razonodu, oholu artistiku ili teoretsku spekulaciju koja je vama sve i sva!“ Navedene razonode i ohole artistike mogli bismo se povremeno prisjetiti iz geografski blize i dalje stvarnosti. Tako je bez „dlake na jeziku“, ili „dlake u pismu“, Giuseppe Verdi Pariškoj operi otkazao suradnju. Svaka čast, majstore!, rekli bismo.

Solisti, Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a pod vodstvom Pavla Dešpalja u izvedbi Verdijeva Requiema u Lisinskom

Verdi (1913–1901) uglavnom se doživljava kao operni skladatelj, što on i jest, i stoga je vjerojatno i njegov Requiem svojedobno opisan kao opera s liturgijskim tekstom. Tek tako, neka se nađe nekakva ladica za nesvakidašnje velebno djelo koje je i dan-danas, sa svim snimkama, novi izazov izvođačima. O omiljenosti rekvijema, mise za mrtve, gotovo da nastaje utakmica i zbrajaju se bodovi tko što voli više – Mozartov ili Verdijev. Oba su djela relativno redovito na našim repertoarima. Na jugu Verdi, a na sjeveru podjednako jedan i drugi.

Koncert na Wagnerov rođendan

Premda se slušatelji uglavnom „lijepe“ na vokale, nije neku tamo dvostruku fugu Sanctusa smislio autor bez vrlo dobrih zanatskih temelja. Uostalom, autor, kažu svjedočenja, koji je za doručkom pisao fuge. Tek toliko, za vježbu! Verdija su se u povodu 200. obljetnice rođenja prihvatili u Majstorskom ciklusu HRT-a. Rutinirani Simfonijski orkestar HRT-a, pojačani zbor, solisti: Adela Golac Rilović, Martina Gojčeta Silić, Tomislav Mužek, Luciano Batinić, a svi predvođeni malom, ali efikasnom dirigentskom gestom Pavla Dešpalja. Sve „skup i zajedno“ s djelomičnim dometima. „Prstom u pekmez“, praizvedba Verdijeva Requiema 22. svibnja 1874. pod ravnanjem autora u milanskoj crkvi Sv. Marka dogodila se na rođendan Richarda Wagnera, a najnovija zagrebačka izvedba točno na taj datum, namjerno, pa je Majstorski ciklus svoj koncert premjestio s uobičajenoga četvrtka na srijedu. Veza borbeno humanog Verdija, čovjeka strastvene suosjećajnosti, i čovječuljka Wagnera, sumnjiva karaktera i genijalne glazbe, višestruka je. Tada su putovanja kočijom i prigodnim prijevoznim sredstvima bila daleka, ali se u europskim okvirima unutar struke ipak sve znalo i bez interneta.

„Arogantan sam i nestrpljiv slušatelj; ali kod nekoliko skladatelja, vrlo malo njih, kada čujem djelo koje ne volim, uvjeren sam da je to moja pogreška. Verdi je jedan od tih skladatelja“, iskreno zapisuje Benjamin Britten, jedan od malobrojnih respektabilnih otočkih skladatelja u povijesti zapadnoeuropske umjetničke glazbe. U svibnju 1873. preminuo je u 89. godini Alessandro Manzoni, autor Zaručnika (I promessi sposi), ključnoga romana talijanske književnosti. Roman je dio lektire, ali može se ovdje otvoriti kladionica tko ga je pročitao osim talijanista, čuvara znanja s Filozofskog fakulteta i njihovih studenata, a hrvatski prijevod već odavna postoji. „Sve je gotovo i s njime umire najčistija i najveća naša slava“, zapisuje Verdi nakon Manzonijeve smrti, premda je Katolička crkva bila više nego rezervirana. Verdi nije bio spreman prisustvovati Manzonijevu pokopu pa je tek tjedan nakon ispraćaja „dva metra pod zemlju“ posjetio prijateljev grob. No sve mu je to dalo snage da se prihvati skladanja Requiema.

Opera u crkvenom ruhu

Dogodilo se da se njemački dirigent i vagnerijanac, tada utjecajan i nadasve „bučan“ Hans von Büllow, opet slučajno našao u Veneciji. Sljedećega su dana tamošnje tiskovine promptno objavile da Von Büllow nije prisustvovao praizvedbi u milanskom Sv. Marku. Ali o djelu ima izdvojeno mišljenje jer Von Büllow je autor teze da je Requiem posljednja Verdijeva opera u crkvenom ruhu, teze koja se papagajski prenosi s generacije na generaciju. Zamisao o Requiemu nastala je nakon Rossinijeve smrti, kada Verdi nakladniku Giuliju Ricordiju predlaže rekvijem u njegovu čast čije bi stavke pisalo više talijanskih skladatelja. Predloženo je i učinjeno. Tada je nastao poslije promijenjen završni stavak Libera me.

Praizvedba u milanskoj crkvi Sv. Marka s najboljom akustikom angažirala je oko 120 pjevača u zboru i orkestar oko stotine svirača. Uspjeh je bio velik pa je Verdijevo djelo u počast Manzoniju ubrzo putovalo europskim glazbenim prijestolnicama od Pariza do Londona, gdje je tisak objavio da je Verdijeva Messa da requiem najljepša duhovna glazba od Mozartova Requiema. A sada vratimo se našoj kladionici: koji vam je rekvijem više prirastao srcu? Lažna dilema! Poput nešto mlađeg, a sada već starog, prošlostoljetnog, pitanja u pjevačkom svijetu: volite li više Dominga ili Pavarottija? Čemu? Nije to oklada za sportski rezultat.

Snaga izgubljena u izvedbi

Ovdašnji krajevi imaju bogatu tradiciju izvedbe Verdijeva Requiema. Neke su i snimljene. Pamte se Matačićeva, Horvatova, Barezina, pa i Šutejeva.... Verdijev Requiem jedno je od omiljenih djela koje pri izvedbi uživo privlači mnoštvo slušatelja pa je tako bilo i u dvorani Lisinski, premda se zahvaljujući nevoljkim pretplatnicima i sponzorima s besplatnim kartama zaostalim kod tajnika, na prostoru koji broji gotovo dvije tisuće mjesta, našlo mjesta i za sve dobrodošle znatiželjnike i padobrance. Sve je iznenadila petnaestominutna stanka prije Ofertorija, premda je zabilježeno da je u nekim vremenima ona bila uobičajena baš kao i na praizvedbi u crkvi Sv. Marka. No nova vremena, odnosno posljednja desetljeća, donijela su i nove, bolje običaje. Barem sudeći prema živim izvedbama posljednjih desetljeća ili snimkama. Stanka je dobra za druženje slušatelja, ali bitno narušava kontinuitet. Odluka je, ravnajući se prema prošlim, autentičnim vremenima, vjerojatno pripala dirigentu Pavlu Dešpalju. Na raspolaganju je bio solidan, ali i odsutan Simfonijski orkestar HRT-a, dobar dvostruki zbor ponešto „tanka“ tona, koji je i kroz dvostruku fugu stavka Sanctus prošao lako i bezbolno. U ženskom dijelu solističkoga kvarteta ostalo je važno da se soprani Adela Golac Rilović i Martina Gojčeta Silić bojom glasa dovoljno razlikuju, što je danas prava rijetkost. Tu je bio i čvrsti zvučni bas Luciano Batinić elementarnoga talijanskog zapjeva i tenor Tomislav Mužek sveobuhvatnog razumijevanja konteksta djela. Mnoštvo je dirljivih momenata punih htijenja imala, osim svih prema sjećanjima navodno slavnih izvedbi, ova najnovija. Nije bila uobičajena ili copy-paste verzija, što i ne može biti svjetonazor dirigenta Pavla Dešpalja, koji je ipak u nedovoljno iscrtanu traganju za unutarnjom snagom djela i u pomnu iščitavanju zagubio protok žive izvedbe i potresnost dramatične cjeline vapijućega rukopisa autora.