Važan prinos kroatistici

Cjelokupnim opsegom radova u ovoj knjizi, kao u zatvorenom kompozicijskom krugu-prstenu, autorica obuhvaća teme vezane uz umjetničko stvaralaštvo Hrvata izvan Hrvatske, posebno austrijskih, mađarskih i moravskih, i spaja ih s domovinskom kroatistikom

Kao što označava podnaslov knjige, najopsežniji dio znanstvenoga djela Andree Sapunar Knežević posvećen je istraživanju književnosti i kulture gradišćanskih Hrvata, osobito baroknom razdoblju 17. i 18. stoljeća, u vremenu procvata tiskanih izdanja. Još od doktorata Das burgenlandkroatische literarische Barock und seine stilistiche und inhaltische Besonderheiten koji je postigla u Institutu za slavensku filologiju Sveučilišta u Beču, pa sve do sudjelovanja na znanstvenom projektu Gradišćanskohrvatske rukopisne propovijedi (pod vodstvom akademika Istvána Nyomárkaya) Andrea Sapunar Knežević neprestano proučava i znanstveno prati autore, teme i stilska razdoblja gradišćanskohrvatskoga književnog stvaralaštva. Zahvaljujući višegodišnjem boravku u Beču, kao i na području gradišćanskohrvatskih mjesta u Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj, autorica je istražila bogatu arhivsku građu i dosad nepoznate izvore i podatke o navedenoj književnosti (rad Eberharda M. Kragela, Lovre Bogovića, Jožefa Ficka, Bogomira Palkovića, Simeona Kniefaca, Jeremije Šoštarića, Mihovila Nakovića, Ivana Vukovića, Frana Kurelca i drugih književno-kulturnih djelatnika).

Barok i prosvjetiteljstvo

Na početku knjige već prva studija Apokrifni tekstovi gradišćanskih Hrvata u XVIII. st. Preblažene Divice Marije sanja proučava odraz najranijih europskih srednjovjekovnih apokrifnih tekstova i njihovo širenje usmenom predajom, a zatim i odraz te sveukupne tradicije na gradišćanskohrvatska protureformacijska tiskana izdanja (najstarije sačuvano iz 1780). Autorica svojom metodom ulazi u povijesne korijene nadahnuća gradišćanskohrvatske barokno-prosvjetiteljske književnosti, komparativno ih uspoređuje s istovjetnim stvaralaštvom na njemačkom, talijanskom i mađarskom području, a metodom stilske analize tekstova iznosi njihove umjetničke osobitosti i jezične karakteristike. U dvama znanstvenim radovima, Barokne propovijedi Eberharda M. Kragela i Bogovićeva Hiža zlata – vrh gradišćanskohrvatske barokne pobožnosti, autorica širi obzorje percipiranja hrvatske barokne manire na spomenuta dva reprezentativna ostvarenja duhovne književnosti, iz žanra eshatološke homiletike i kao primjer molitveno-katehetskoga pastoralnog djela s pridodanim pjesničkim poglavljem crkvene himnodije. U Kragelovim propovijedima analizira njegov stil skladanja egzemplarnoga kazivanja uporabom omiljene barokne pelde (tj. egzempla i parabole), dok se na razini raščlanjivanja piščeve rečenične periode ističu barokna perifrastičnost, hiperboličnost, kumulativna metaforičnost i bujna retoričnost.. Molitvenik i pjesmarica Hiža zlata fra Lovre Bogovića najpopularnije je djelo starije gradišćanskohrvatske književnosti, ovjenčano baroknim ukrasnim stilom i proširivano u brojnim izdanjima (Hiža zlata ima petnaestak izdanja, a u proširenom obliku pod naslovom Nova hiža zlata isto toliko). Na temelju tog djela i opsežnih komparativnih proučavanja, autorica iznosi povijest marijanskoga kulta i marijanske bratovštine u Željeznom (Eisenstadt) te uočava jezične osobitosti, arhaizme i vrijednost rijetko rabljena Bogovićeva tezaurusa, argumentirajući i njegovo naslanjanje na kajkavsku himnodijsku tradiciju (crkvene pjesme Nikole Krajačevića Sartoriusa, Jurja Muliha i zbornik Cithara octochorda).

Izd. Erasmus naklada, Zagreb, 2012.

Gradišćanskohrvatske književne teme autorica je, u sklopu sudjelovanja na znanstvenom projektu Hrvatski književni povjesničari (voditelj Tihomil Maštrović), znatno obogatila obrađujući, u zasebnim znanstvenim raspravama, dosege povijesnog istraživanja gradišćanske književnosti u starijih hrvatskih filologa: Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Šime Ljubića, Ivana Milčetića. Donosi se i pregled najvažnijih stručnih istraživanja gradišćanskohrvatskoga usmenoga pjesništva (od Moriza Fialke, Frana Kurelca, Dragutina Rakovca, Stanka Vraza, Izmaila Ivanoviča Sreznjevskog, Franje Ksavera Kuhača, Gjure Kutena i ostalih manje poznatih istraživača).

Poredbene slavističke i druge usporednice

Osim radova vezanih uz gradišćanskohrvatsku književnu baštinu u knjigu su uvršteni i njezini drugi znanstveni radovi i eseji iz područja filologije s temama vezanim uz proučavanje kroatistike s komparativnim paralelama prema slavističkoj i zapadnoeuropskoj, posebice njemačkoj književnosti. Radovi su kompozicijski poredani kronološkim slijedom od sagledavanja starije do novije hrvatske književnosti.

U radu Prohaskina studija o problemu slavenske kulture autorica se bavi retrospektivom i kritičkim prosuđivanjem filološke metode Dragutina Prohaske i njegova sagledavanja kroatistike naspram cjelokupne slavističke književnosti (posebice ruske, češke, slovačke, poljske, te književnosti pojedinih južnoslavenskih naroda).

U sklopu autoričina proučavanja i afiniteta za specifičnosti barokno-prosvjetiteljskog razdoblja u hrvatskoj književnosti nastala je i njezina rasprava Stilska obilježja Babićeva „Cvita razlika mirisa duhovnoga“ u kojoj se analiziraju karakteristike Tome Babića kao sastavljača antologije te se određuje njegovo eruditivno poznavanje, didaktičko preuzimanje i stiliziranje refleksivne proze i duhovnih pjesama, ali i ističe njegov prinos u izboru materijala te kompoziciji, samostalnoj stilizaciji tekstova i uporabi narodnog izraza – štokavske ikavice kojima je postigao kontinuitet između starije hrvatske književnosti i novoga vremena, kako je to prvi uočio Radoslav Katičić.

U radovima Vrazov prinos poznavanju hrvatske i slovenske usmene književnosti i Narodne pjesme gradišćanskih Hrvata u književnoj ostavštini Stanka Vraza autorica se putem ostavštine i djela Stanka Vraza bavila romantičarskim oduševljenjem i sabiranjem izvora usmenoga narodnog pjesništva i glazbenih narodnih popijevki, ali i uočavanjem utjecaja narodnih popijevki na romantičarski stil umjetne autorske poezije. Opsežnim književnopovijesnim i faktografskim zapažanjima autorica obrazlaže Vrazove zasluge za poznavanje hrvatske, slovenske, bugarske i gradišćanskohrvatske folkloristike.

Od književnosti do jezikoslovlja

Andrea Sapunar Knežević usmjerila je svoj književnopovijesni interes i prema piscima iz razdoblja hrvatskoga modernizma: Vladimiru Nazoru i Milanu Begoviću. U studiji Narativno-deskriptivna struktura Nazorove putopisne proze pokazuje se piščev smisao da iz epizodičnih i akcidentalnih pseudozapleta dosegne umijećem pripovijedanja i opisivanja lirsku poetičnost, duhovitost, povijesnu znakovitost ili fantazijsku reminiscenciju te time i važan prinos daljem razvoju hrvatskoga putopisnog žanra. Rad Milan Begović kao kazališni kritičar i teatrolog rezultat je autoričina opsežnog bavljenja piščevim dramskim opusom u sklopu znanstvenoizdavačkog projekta HAZU-a Kritičko izdanje sabranih djela Milana Begovića u 24 knjige (voditelj Tihomil Maštrović) u sklopu kojega je priredila i objavila četiri knjige. Theatralia I. i Theatralia II, Ljevak, Zagreb, 2003. te Eseji, kritike, polemike, miscelanea, intervjui, knj. I, 2005. i knj. II. 2006. Epicentar je autoričina kritičkog sagledavanja uloga Begovića kao teatrologa i kazališnog zaljubljenika, autora više od dvjesto teatroloških osvrta. Osim u hrvatskoj periodici Begović je kazališne prikaze objavljivao i u njemačkim, austrijskim, talijanskim i srpskim časopisima te je tako, uz vlastiti respektabilni međunarodni dramski uspjeh, znatno pridonio cjelokupnom poznavanju hrvatske kazališne umjetnosti u inozemstvu.

Naglašavajući afirmaciju književne kritike u razdoblju realizma, autorica je u radu Književnokritički prilozi iz poljske kulture i književnosti u dalmatinskoj periodici u XIX. i početkom XX. stoljeća prikazala ulogu kritike i sve veće zanimanje čitateljstva i javne percepcije za poljsku književnost i kulturu toga vremena, sagledavajući književno-estetske, ali i sociološke, političke sličnosti između hrvatskog i poljskog naroda. S obzirom na izdavanje djela i dosege književnokritičkih prikaza pored Zagreba se kao najvažniji centar polonistike izdvaja uloga Zadra i zadarskih književnih djelatnika.

Zadnja dva rada obuhvaćaju područje povijesnojezičnih istraživanja te prikazuju okolnosti razvojnih faza hrvatskoga književnog jezika. Prvi (i jedini rad uvršten na njemačkom jeziku), Die Auswirkungen des Jahres 1848 auf die Sprache der kroatischen Presse in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhunderts am Beispiel der Verwendung von Wörtern für „Föderation“ und „Konföderation“ obuhvaća povijesnu sudbinu i uvođenje pojedinih termina (federacije i konfederacije) iz društveno-političkog na jezično područje. U radu Hrvatski jezični standard u jeziku javne komunikacije. Uloga medija u oblikovanju hrvatske jezične svijesti i kulture (u suautorstvu s Marijanom Togonal) Andrea Sapunar Knežević pokazuje na nizu rečeničnih primjera iz javne medijske prakse iskrivljavanje pojedinih gramatičkih, sintaktičkih normi te se zalaže za lektorsku i fonetsku kontrolu publicističkih žanrova informativnoga predznaka te podizanje razine svijesti o potrebi pravilnoga pisanja i govorenja u javnoj komunikaciji.

Svi radovi donose iscrpnu literaturu (unutar teksta i na kraju rada), a primarno književnopovijesna građa često uključuje i pojedine povijesnojezične, etnološke, komparatističke, muzikološke i etnomuzikološke priloge. Pored pojedinih starijih kolega koji su se bavili gradišćanskohrvatskim književnim nasljeđem, kao primjerice Nikola Benčić, Ludwig Kuzmich, Mate Ujević, Ivan Brabec, Radoslav Katičić, István Nyomárkay, Laszlo Hadrovics, Gerhard Neweklowsky, Mijo Lončarić, Irvin Lukežić i dr., Andrea Sapunar Knežević danas je nedvojbeno najveća poznavateljica i stručnjakinja u sagledavanju starije, ali i suvremene književnosti i kulture gradišćanskohrvatskog područja (moravskih, zapadnougarskih i doljnjoaustrijskih Hrvata). Pritom, u rezultatima istraživanja, pruža ne samo nova zapažanja i spoznaje na području književnosti, pjesništva i lingvistike nego i na području etnografskog i topografsko-statističkog istraživanja.

Svoja cjelokupna kroatistička i kroatološka analiziranja Andrea Sapunar Knežević redovito stavlja u komparativni kontekst s aktualnim europskim pravcima, trendovima i književnim kretanjima, pokazujući svoju načitanost i sustavno praćenje relevantne povijesne i suvremene književnokritičke literature.

I na kraju, možda nije slučajno ova knjiga naslovljena baroknom metaforikom Prstena, jer autorica cjelokupnim opsegom radova u svojoj knjizi, kao u zatvorenom kompozicijskom krugu-prstenu, obuhvaća teme vezane uz umjetničko stvaralaštvo Hrvata izvan Hrvatske i spaja ih s domovinskom kroatistikom. Činjenica je da danas ne znamo dovoljno o umjetničkim dosezima Hrvata u svijetu, a poznato je da smo u samu tragičnom vrhu svjetskih naroda po broju raseljenih ljudi. Kad bi naša država normalno gospodarski funkcionirala, ali još više posjedovala normalnu kulturološku razvojnu i integracijsku koncepciju, već bismo odavno imali zaseban znanstveni institut za proučavanje i objavljivanje brojnih književnih i uopće umjetničkih djela te znanstveno-umjetničkih dostignuća sveukupnoga hrvatskoga iseljeništva u svijetu. A to nipošto nisu zanemarive dimenzije, samo je naše znanje o tome zbog višedecenijske povijesno-političke potlačenosti nedostatno.

Zašto je kroatistika zapušteno područje?

Pišući Proslov knjige Književni prsten akademik Radoslav Katičić, urednik knjige, zaključuje da je „kroatistika zapušteno područje“, ali istodobno pruža i dijagnozu zašto je tomu tako: „Uzrok je tomu dijelom u slabosti hrvatske sredine, koja nije raspolagala niti onim sredstvima koje je sama privređivala niti joj se dopuštalo da se valjano konstituira, nego su ju razne sile neprestano ometale i rastrojavale, ali dobrim dijelom leži i u gledanju filološke škole, donedavna sasvim dominantne, koja ne vidi u Hrvata književnoga jezika relevantnog za našu sadašnjost prije prihvaćanja standardnojezičnog modela Vuka Stefanovića Karadžića pod sam kraj devetnaestoga stoljeća. Time se kao za sadašnjost irelevantna odbacivala sva hrvatska književnojezična baština osim novoštokavske folklorne književnosti. Sa starijom hrvatskom književnosti postupalo se kao s mrtvom, za naše novo doba neaktualnom. Područje kojemu se nije uočavala cjelina ostajalo je nužno kržljavo i zapušteno.“ U svojoj recenziji akademik István Nyomárkay naglasio je važnost proučavanja gradišćanskih tema u razvijanju i povezivanju srodnosti između susjednih srednjoeuropskih naroda: „Uzimanje u ruke i čitanje takvih radova ujedno pomaže uzajamnom razumijevanju različitih društvenih grupa unutar jednog naroda i može voditi boljem i dubljem razumijevanju i drugih (susjednih) naroda.“

S obzirom na sve te okolnosti, upravo knjige poput Književnog prstena vrijedne znanstvene istraživačice Andree Sapunar Knežević važna su nadopuna književnoga kroatističkog obzorja i poticaj da što cjelovitije nastojimo poznavati vrijedna književna i književnokritička ostvarenja što su kao dio zajedničke nacionalne kulturne baštine nastala u okružju najbrojnije stoljetne zajednice Hrvata izvan Hrvatske, u austrijskih, mađarskih i moravskih Hrvata.