Svoji bez svoga jezika

Kojim jezikom danas govore Hrvati u svojoj državi, treba se svakako zapitati, premda je baš hrvatski jezik postao 24. službeni jezik u Europskoj Uniji. Primjerima iz svakodnevne medijske prakse (novinske, televizijske, radijske, internetske) ugledna jezikoslovka Nives Opačić u svojoj najnovijoj knjizi Hrvatski ni u zagradama (s podnaslovom Globalizacijska jezična teturanja), koju je prošle godine objavila Hrvatska sveučilišna naklada (ur. Anita Šikić), pokazuje da je za materinski jezik možda već prekasno. Jer nije posrijedi, kako autorica navodi u predgovoru, preuzimanje anglizama (riječi iz engleskoga jezika, ali već udomaćenih u hrvatskome jeziku poslije prilagodbe u skladu sa zakonitostima hrvatskoga jezika, kao što su tramvaj, viski, tenis, tenisač), nego o nekritičkome preuzimanju engleskih / američkih riječi u obliku u kojem se one javljaju i u tim jezicima. Ne preuzimaju se samo riječi, nego se i cijeli izrazi, frazemi, umeću u tekstove što se objavljuju po hrvatskim tiskovinama. Kako autorica sarkastično ističe, punitelji novina, kojima se ionako riječi iz materinskoga jezika ne lijepe za pero, jedva čekaju priliku da, ne zamarajući se prijevodom, kopipejstaju koji američki ili engleski izraz smatrajući da će tako privući više čitatelja, no upinjući se da budu što svjetskiji, pokazuju zapravo svu raskoš vlastita neznanja. Što reći za primjer don’t ask, don’t tell, koji je puniteljica u Večernjem listu pripustila čitateljstvu izvješćujući o tome da homoseksualci mogu biti u američkim oružanim snagama, ali da svoju spolnu orijentaciju ne bi smjeli pokazivati otvoreno. Trebalo je samo malo mućnuti glavom i sjetiti se da se spomenuti engleski frazem, koji znači dobro čuvana tajna, može prevesti i kao mudro šuti ili šuti kao riba. Slični su primjeri u knjizi brojni, a tailor-made obilascima Nives Opačić pokazuje da kratkoća i preciznost engleskog izraza, koje samozvani znalci ističu kao specifikum stranoga jezika pred hrvatskim, nisu presudne, jer se moglo reći da se nude obilasci znamenitosti po želji turista.

Izd. Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2012.

Kako su u knjigu uvršteni i pojedini tekstovi objavljeni u listu Novinar, koji se samih novinara očito i nisu baš dojmili te oni sveudilj pišu pogrešno, dobro je prisjetiti se primjera posvemašnje nebrige za materinski jezik, kao što su Venus de Milo i Georgia in my Mind. Sprega novinarske površnosti i lošega školskoga sustava u kojem se ne usvajaju temeljna znanja iz pojedinih područja na primjeru Venere Milonske, Venere Miloske, Venere Milske ili Venere Melske trebala bi zabrinuti svakoga govornika, jer je u članku u Jutarnjem listu od 24. travnja 2007. objavljeno da je posrijedi Venus de Milo. Čest motiv u slikarstvu, književnosti i glazbi, znamenita skulptura Venere Milske pronađena je 1820. i čuva se u pariškome Louvreu. Zašto je novinarka posegnula za engleskim oblikom Venus kad u hrvatskome imamo Veneru – možda će biti jasnije zamislimo li se nad drugim primjerom u kojem je Gruzija postala Georgia (američka savezna država), pa je u tekstu, također objavljenu u Jutarnjem listu (7. veljače 2007), nekoliko puta naveden pridjev georgijski u značenju gruzijski. No nije samo Gruzija nepoznata zemlja, nego je stradala i jedna svima znana rijeka (barem smo tako mislili). Posrijedi je Dunav, koji je, u pisanju Jutarnjeg lista, postao Danube.

Da neprestano mislimo kako se nešto na engleskome može reći bolje nego na ubogom hrvatskom, autorica duhovito pokazuje na primjeru outleta. Dakako, i ta nam je riječ došla iz engleskoga, a može značiti svašta: izlaz, ispust, odušak, izljev, otvor, prolaz, grlić, odvodni luk. Nives Opačić ističe da je ta značenja teško dovesti u vezu s prodajnim mjestom, trgovinom, plasmanom, načinom distribucije, jer tko bi volio da se o njegovoj trgovini misli kao o kakvu odvodnom kanalu, ispustu... Zaključivši da smo u doba truloga socijalizma imali tvorničke trgovine u kojima se npr. odjeća kupovala s popustom, autorica navodi i da svekoliko marketinško blještavilo nije pomoglo da opstane npr. razvikani outlet u Svetoj Heleni, koja je, posve u skladu s raširenim neznanjem, napisana kao Sveta helena. Pravila o pisanju velikoga i maloga početnoga slova postala su ionako mrtvo slovo na papiru, jer se i naseljena mjesta pišu kako se koji od pisatelja sjeti, a to bi gradivo trebalo naučiti već u nižim razredima pučke škole.

Ipak, među najdojmljivijim je primjerima jezičnoga i svakoga drugog posrtanja u Hrvata onaj o Donaldu Ducku, odnosno o Pašku (Paji) Patku. Navodeći kao i drugdje izvor (Jutarnji list), autorica se osvrće na svekoliki strah hrvatskih govornika od srbizama devedesetih godina prošloga stoljeća, kad se, misleći da vuče na srpski, Pajo (koji je nepotrebno zamijenio Donalda Ducka, poznati lik Walta Disneyja) od 1993. prometnuo u Paška. Novinaru Jutarnjega lista tako je palo na pamet priupitati književnika Paju Kanižaja o tome kako to da nije promijenio ime u Paško kad mu, eto, ime tako srpski zvuči?!

Što bismo pak danas drugo mogli reći o buci koju nam svakodnevno donosi engleski jezik nego da smo uspjeli sami (nitko nam to nije nametnuo niti je to od nas tražio) pretvoriti hrvatski materinski jezik u hrengleski, pa šest godina poslije knjige Nives Opačić Hrvatski u zagradama, teturajući svakodnevno u medijima, više se i ne trudimo poslije engleske riječi ili sintagme stidljivo u zagradama navesti kako bismo to mogli reći na svome jeziku. Snobizam, nedovoljna svijest o jeziku kao važnome dijelu identiteta svakoga naroda, obuzetost kopipejstanjem, neprovjeravanje činjenica osobine su suvremenih, sveprisutnih medija. Pritom se tekstovi neumorno pune i onim što je posve obično u hrvatskome, pa se i ne pomišlja da umjesto a room with a view imamo svoju sobu s pogledom, baš kao što imamo i svoje noćenje s doručkom umjesto novokomponiranoga bed & breakfast.

Istaknuvši u uvodu da je njezina knjiga od onih koju zove knjiga harmonika, zato što građa s engleskim riječima i izrazima buja, Nives Opačić nadahnjuje čitatelje da i sami, služeći se obvezno kojim od englesko-hrvatskih rječnika, nastave rastezati tu harmoniku po vlastitoj volji. Hoće li se tkogod ipak uspjeti osoviti na noge, umjesto da i dalje nastavi ovako teturati, doista se više ne može znati. Ulasku Hrvatske (i hrvatskoga jezika) u Europsku Uniju unatoč. Kojoj je ionako svejedno kakav hrvatski jezik jest i kakav će biti.