Sve hrvatske odselidbe

Autori teže što cjelovitijem sagledavanju odselidbe kao specifičnog oblika reakcije hrvatskoga društva na niz izvanjskih čimbenika koji su presudno određivali položaj i status Hrvatske u Europi. Pritom donose ocjene o detaljima koje su drugi autori izbjegavali, kao što je terorističko djelovanje hrvatskih iseljenika ili pak aktivnosti jugoslavenskih tajnih službi

Od većine ostalih radova o fenomenu hrvatskog iseljeništva ova se studija znatno razlikuje. Većina ostalih usmjerena je ponajprije na analizu i opis hrvatskih iseljeničkih skupina u pojedinim zemljama odnosno kontinentima pa tako doznajemo kada su i na koji način hrvatski iseljenici počeli stizati, čime su se bavili, kako su se organizirali i integrirali u novoj domovini te kako se održavali veze sa starim krajem. Studija autorskog para Rogić–Čizmić bavi se okolnostima koje su stvorile uvjete za iseljavanje iz Hrvatske. Njezina je društvena pozornica hrvatsko društvo, stoga, počevši od sama naslova, ona nije studija o iseljeništvu nego o odselidbi.

Izd. Institut Ivo Pilar, Zagreb, 2011.

U klasičnoj demografskoj analizi migracija obično se govori o push (potisnim) i pull (privlačnim) čimbenicima koji takve procese potiču i pospješuju. Prvi su oni koji uzrokuju odselidbu u zemljama iz kojih ljudi odlaze, dok ih drugi privlače u zemljama uselidbe. Svjesni činjenice da je većina dosadašnjih radova okrenuta drugima, Rogić i Čizmić pozabavili su se prvima. Analizirali su načine na koje se hrvatsko društvo, u duljoj retrospektivi, odnosilo spram odselidbe kao jednog od oblika ponašanja stanovnika pa je posebna pozornost posvećena specijaliziranim institucijama za upravljanje odselidbom i odnosu javnosti spram masovnih odlazaka iz zemlje. Spomenute institucije autori su tipološki podijelili na carske, one koje djeluju s Hrvatskoj nadređene razine, bila to austrougarska ili jugoslavenska, odnosno kraljevske, kako nazivlju sudionike koji su podrijetlom iz samog hrvatskog društva. Pritom je jasno da monopol na oblikovanje i usmjeravanje promjena imaju poticaji koji dolaze sa carske razine, budući da Kraljevstvo, a to je u biti sinonim za Hrvatsku u različitim političkim ustrojima, sve do naših dana ima ograničenu autonomiju i moć. Periodizacija odselidbe provedena je u okviru periodizacije procesa modernizacije, kako ga je jedan od autora, Ivan Rogić, definirao u ranijim radovima, dobrim dijelom objavljenima u studijama i zbornicima istoga izdavača tj. Instituta Pilar.

U prvom od šest poglavlja skicirane su temeljne pojmovne definicije. Odselidba je ponajprije potraga za poslom, ali ne isključivo i samo to jer je uzrokuju i drugi poticaji, ponajprije politički, ratni i sociokulturni, kojima se svjesno može upravljati pa i manipulirati. U okviru istog poglavlja obrađena je i odselidba u predmodernom razdoblju, dakle od 16. do sredine 19. stoljeća, nazvana odselidbom s granice. Hrvatska je u tom dugom vremenu nesiguran granični prostor Habsburškoga Carstva, nerijetko pretvoren u ratište te stoga rizičan za domicilno stanovništvo, kojemu su bolji životni uvjeti ponuđeni u drugim dijelovima carstva.

U drugom dijelu analizira se odselidba u razdoblju prve hrvatske modernizacije, koja se poklapa s razdobljem 1868–1940, što pak odgovara razdobljima dvojne monarhije i prve (stare) Jugoslavije. To je razdoblje klasičnoga iseljivanja iz Hrvatske u prekomorske zemlje. Autori iscrpno opisuju selidbene prakse, izgradnju tuzemnih institucija koje se skrbe o odselidbi te odjek odselidbe u hrvatskoj javnosti.

U trećem dijelu analizira se odselidba u razdoblju druge hrvatske modernizacije, smještene u vremenski okvir 1945–1990, odnosno u razdoblje postojanja druge Jugoslavije, koja u tom razdoblju preuzima ulogu i funkciju politički nadređene razine ili, prema njihovoj tipologiji, carstva. Dvije su glavne vrste odselidbe u tom razdoblju: jedno je tzv. odlazak na privremeni rad u inozemstvo, popularno nazivan gastarbajterstvom, a drugo je politički uvjetovan odlazak nepodobnih skupina i pojedinaca iz Hrvatske.

Četvrti dio odnosi se na razdoblje nakon 1991, a u središtu su pozornosti dvije vrste migracija: povratak odseljenih u prethodnim razdobljima te izbjeglištvo srpskog stanovništva.

U petom dijelu donosi se osvrt na odnos Katoličke crkve u Hrvatskoj spram odselidbe. Katolička crkva pružala je, naime, tijekom svih promatranih razdoblja sustavnu i korisnu pomoć hrvatskom iseljeništvu. I naposljetku, u posljednjem dijelu, u zaglavnom osvrtu, autori diferenciraju razine poticajnih odseljeničkih čimbenika, i to na tri razine: mikrorazini ili osobnoj razini, makrorazini ili razini modernizacijskog modela te mezorazini ili srednjoj razini, gdje se poticaji s prethodne dvije razine pretvaraju u modele ponašanja socijalnih skupina.

U svemu, riječ je zamašnu i temeljitu djelu koje se u srodnoj literaturi ističe sintetskom snagom kao i brojnim inovativnim pa i provokativnim, a pritom ništa manje uvjerljivim tumačenjima, pojedinih aspekata i etapa višestoljetne odselidbe s hrvatskoga područja. Bez obzira na holistički pristup koji teži što cjelovitijem sagledavanju odselidbe kao specifičnog oblika reakcije hrvatskoga društva na niz ponajprije izvanjskih čimbenika koji su presudno određivali položaj i status Hrvatske u Europi, autorima nisu iz vidokruga izmicale pojedinačne odselidbe u sasvim određenim okolnostima. Naći će stoga čitatelj i podataka o različitim smjerovima odlazaka kao i njihove približne kvantifikacije. Autori donose sve važnije dosadašnje procjene drugih autora o broju ljudi koji su iz Hrvatske iselili u okviru pojedinih selidbenih valova. Pritom ih uspoređuju i kritički vrednuju i time postavljaju vlastite brojčane okvire. Naći će se u knjizi i ocjena o takvim detaljima koje su drugi autori držali škakljivima, pa ih stoga nerijetko i izbjegavali, kao što je primjerice terorističko djelovanje hrvatskih iseljenika ili pak aktivnosti jugoslavenskih tajnih službi. Takvi i slični detalji ne samo da nisu ispušteni nego su i protumačeni u općem odselidbenom kontekstu pa je i pogled na njih nerijetko drukčiji nego što smo dosad navikli čitati i slušati. Za visoku stručnu razinu studije jamstvo su biografije autora i njihovi dosadašnji radovi: povjesničar Čizmić nezaobilazni je autoritet u istraživanju hrvatskog iseljeništva, dok je Rogić u svojim studijama postavio temelje promišljanja sociologije hrvatskoga društva i objašnjenja procesa koji su ga u pojedinim razdobljima oblikovale pa njih dvojica čine respektabilan autorski par. Visoka vrijednost njihove studije u istraživačkim krugovima stoga je izvan svake dvojbe, što će se jamačno potvrditi i njezinom citiranošću u budućnosti.

Ovim prikazom Vijenac želi upozoriti i na čitalački potencijal studije u široj javnosti: u različitim pojavnim oblicima odselidba je dugotrajna i velika tema hrvatskoga društva, a stil autorskoga dvojca dovoljno je razgovijetan i privlačan pa barem pojedine njezine dijelove mogu bez sustezanja čitati svi koji osjećaju odgovornost prema društvu u kojemu žive. Ako i ne prihvate sve teze autora, sigurno je da ih pročitano štivo neće ostaviti ravnodušnima.