Sumrak pameti

Na HKE je radilo tri stotine ljudi, svatko tko nešto znači u hrvatskoj znanosti o književnosti. Nikoga nisam pitao za politička uvjerenja. Znam da nas ima lijevih i desnih; dapače svima sam sugerirao da se drže činjenica, da izbjegnu svaki radikalizam u ocjenama, bilo kakvo ekstremno ideologiziranje

Prije dvanaest godina zamolila me urednica kulturne rubrike Vjesnika Branka Džebić da napišem kritiku upravo objavljene Velnićeve knjige Čitajući Krležu. Prisjetio sam se u tome trenu jedne zgužvane sredovječne figure koja mi je nekoliko godina prije pristupila nakon neke promocije u Muzeju Mimara i predstavila se:

– Vi me još ne znate, ja sam Davor Velnić, upravo sam se počeo baviti književnošću; odlučio sam postati svjetski pisac!

Kad se dugo bavite kritikom često vam pristupaju kojekakvi oriđinali, uvjereni u svoju svjetskopovijesnu misiju, pokušavate najprije s njima ljubazno, ali često imate i problema da ih „otkačite“. Odgovorio sam mu krajnje dobrohotno:

– Pa, znate kolega, svaki bi književnik želio postati svjetski pisac, ali nije to tako lako!

Moja ga je nevjerica vidljivo uzrujala:

– Ništa hrvatski pisci ne znaju, ja sam godinama živio u inozemstvu, ja ću svima pokazati!

Nekoliko godina potom Velnić je objavio knjigu o Krleži, jedan smiješan pseudoliterarni pokušaj „obračuna s velikanom“; on će korigirati Lasića i Mandića koji to nisu dovoljno dobro izveli, pokazat će svima kako se to radi. Vidjela žaba da se konji potkivaju pa i ona digla nogu!

Već nakon nekoliko stranica Velnićeve knjige bilo mi je jasno da se radi o apsolutnom diletantu koji ne zna ništa o povijesti književnosti, pojma nema o teoriji i suvremenim interpretativnim metodama. Knjiga do zla boga konfuzna, pravi galimatijas! Autor se čak ponosi svojom neobrazovanošću: on zapravo ne zna ništa ni o predmetu svoje knjige. Eto, piše knjigu o Krleži, kojom će smjestiti Krležu gdje mu je mjesto, a ne krije da je pročitao samo nekoliko njegovih knjiga (što bi on gubio vrijeme na čitanje opusa tog komunjare, on unaprijed zna da su i druge njegove knjige jednako loše).

Naravno, napisao sam jednu od najnegativnijih kritika u svojem kritičarskom vijeku. Započeo sam riječima:

„Dok sam čitao ovu knjigu neprekidno mi je na pamet padala Krležina misao iz Mojeg obračuna s njima kako je nered u rečenicama posljedica nereda u mislima, a nered u mislima nereda u glavi, nered u glavi pak posljedica nereda u čovjeku, a nered u čovjeku često posljedica nereda u stanju izvjesne književne sredine.“

A završio:

„Zaključimo: na ovu zbrkanu knjigu, prepunu kontradikcija, lišenu elementarnog poznavanja činjenica, ne bi se ni trebalo osvrtati; koga se tiče još jedan pretenciozni diletant? Ali, bojim se da je posrijedi, dosljedno Krležinoj maksimi koju sam naveo u početku, agresivna ignorancija kao simptom stanja naše, ne samo književne, sredine.“

Moram priznati kako ni u snu nisam očekivao da će se taj isti riječki oriđinal dvanaest godina kasnije pojaviti kao kritičar Hrvatske književne enciklopedije. I da će mu list koji ima pretenzije da bude središnje nacionalno kulturno glasilo ustupiti pune dvije stranice za golemi galimatijas (31 127 znakova, gotovo dvadeset standardnih novinskih kartica). Nije mi poznato je li uredništvo Vijenca samo pozvalo Velnića, tog uglednog poznavatelja enciklopedistike i znanosti o književnosti, da napiše prikaz enciklopedije, ili je pak objavilo tekst koji im je autor samoinicijativno ponudio. U oba slučaja uredništvo je sebe diskvalificiralo kao nekompetentno i intelektualno inferiorno.

Davor Velnić ništa ne zna o enciklopedistici, još manje o književnosti; ne treba mu to ni zamjeriti, završio je ekonomski fakultet, bavio se vanjskom trgovinom, dugo radio u inozemstvu, potom se vratio u Rijeku i počeo objavljivati književne radove tek u svojim četrdesetim godinama, a prvu knjigu je tiskao tek u četrdesetpetoj. I sad uredništvo Vijenca povjerava takvom „ekspertu“ pisanje teksta o najkompleksnijem enciklopedičkom i književnoznanstvenom projektu u hrvatskoj kulturi!

Pa, Velnić je katastrofalni neznalica, on uopće ne zna tko je tko u hrvatskoj književnosti! Njemu je jedan Krleža ideološki komesar i enciklopedistički opsjenar; on se usuđuje jednom Zoranu Kravaru dijeliti lekcije o književnoznanstvenoj interpretaciji?!

Uspoređuje našu enciklopediju s Leksikonom pisaca Jugoslavije Matice srpske (za koji tvrdi da je objavljen 1987., a nije, jer taj višesveščani leksikon izlazi od 1972. i još uvijek nije kompletiran), uspoređuje nas s Hrvatskim biografskim leksikonom. Usporedba naše enciklopedije s biografskim leksikonima potpuni je promašaj jer biografije pisaca samo su jedan, čak manji, dio našega enciklopedičkog korpusa budući da mi donosimo i interpretacije kanonskih književnih djela, članke o časopisima, književnim žanrovima, prevoditeljstvu i prevoditeljima, stilskim razdobljima i pravcima, o vezama hrvatske književnosti sa svjetskom književnošću, o bibliotekama, arhivima, tiskarama, dizajnu knjiga, o književnim institucijama. Čak su i biografski članci u našoj enciklopediji pisani bitno drugačije nego u biografskim leksikonima: sa znatno većim udjelom interpretacijske građe.

Velnić očito nije bio pri čistoj svijesti kad je pisao svoju paskvilu jer izmišlja posve nepostojeće stvari: govori o natuknici Standardni književni jezik autora Ive Pranjkovića lamentirajući kako smo izbjegli naziv hrvatski jezik. Pa takva natuknica uopće ne postoji u našoj enciklopediji; naša natuknica se zove Standardni hrvatski jezik i komplementarna je s mrežom natuknica o narječjima hrvatske književnosti (Čakavica, Štokavica, Kajkavica) te s člancima Filologija, Lingvistika, Gramatika i Pravopis, koje nude doista dovoljno informacija o povijesti hrvatskog jezika i aktualnom standardu. Ne razumijem o kakvim Krugovima u Beogradu i Zagrebu on bunca, jer u članku Marine Protrke o časopisu Krugovi nikakvo se beogradsko izdanje ne spominje. Ma, čemu uopće dalje nabrajati Velnićeve budalaštine i izmišljotine?!.

Zapravo ocjena enciklopedičkog i književnoznanstvenog kredibiliteta enciklopedije nije nešto do čega je Velniću osobito stalo, jer je i sam svjestan da tom poslu nije dorastao. Ono što njega osobito privlači jest izricanje ideološkog pravorijeka je li HKE dovoljno državotvorna, dovoljno ispravno nacionalno orijentirana, dovoljno antikomunistička?

Ma tko je uopće taj Velnić da on izriče pravorijek je li netko dovoljno dobar Hrvat?! Pojavio se niotkuda devedesetih, sam govoreći o tome kako potječe iz udbaške i komunjarske obitelji (što mu očito nije smetalo dok je radio kao trgovački predstavnik u Londonu i Pekingu). E, u devedesetima je naglo doživio nacionalnu katarzu i postao Hrvat nad Hrvatima. Štoviše, takav Hrvatina da drži kako ima pravo uzimati mjeru svim drugim Hrvatima i mjeriti jesu li nacionalno podobni!

Kad je već sredio Krležu kao lošeg Hrvata, uhvatio se Viskovića da mu uzme mjeru, „njemu i njegovoj enciklopediji“. No, da se tu radi samo o meni, s gađenjem bih bacio u smeće Vijenac i Velnića u njemu! Ne bih se ni osvrtao!

Ali na ovoj je enciklopediji radilo tri stotine ljudi, svatko tko nešto znači u hrvatskoj znanosti o književnosti! Nikoga nisam pitao za politička uvjerenja. Znam da nas ima lijevih i desnih; dapače svima sam sugerirao da se drže činjenica, da izbjegnu svaki radikalizam u ocjenama, bilo kakvo ekstremno ideologiziranje. Neki su mi moji najbliži suradnici čak prigovarali kako imamo previše beznačajnih vjerskih pisaca, ali nisam odustao od tih biografija. A Tomasovićev članak Domoljubna književnost jedan je od najduljih u cijeloj enciklopediji.

Nedavno me Miljenko Jergović u Jutarnjem listu prozvao kao ustašu jer sam u enciklopediji donio članke o Budaku i Paveliću. A sad me ovaj Velnić proziva kao „depiliranog četnika“, „orjunaša“ i ne znam što sve ne.

Stoga moram postaviti pitanje Vijencu, njegovu glavnom uredniku Šeputu i mojem prijatelju, predsjedniku Matice hrvatske Igoru Zidiću: – Otkud vam pravo da vi ocjenjujete podobnost mojega hrvatstva? Tko je taj Velnić i što mu daje pravo da upravo on u ime Matice hrvatske i njezina glasila govori jesam li ja dovoljno dobar Hrvat?

Ja sam svoje hrvatstvo pokazao time što sam (skupa s brojnim suradnicima) kulturi svojega naroda dao književnu enciklopediju kakvu nemaju ni mnogo veće i razvijenije kulture od naše, što je dobro primijetila i kolegica Fališevac u svojem tekstu izgovorenom na promociji.

A što je hrvatskoj kulturi dao Velnić? To da je njezina najvećeg pisca gnjusno izvrijeđao bez ijednog književno validnog argumenta! Izbacio ga iz hrvatske književnosti, on bi oduzeo pravo Zlatku Vitezu da govori njegove Balade, Anji Šovagović Despot da mašta kako će ipak jednoga dana igrati Lauru, Georgiju Paru zabranio da i dalje režira i dramatizira njegove tekstove... To barbarstvo je Velnićev autentičan doprinos hrvatstvu i hrvatskoj kulturi, koji podupire Vijenac!

Naposljetku, vraćajući se na onu oštroumnu Krležinu maksimu kako je nered u glavi pojedinca često izraz nereda koji vlada u književnoj sredini, moram upitati glavnog urednika Vijenca:

Zašto devalvirate vrijednost svojega, nekoć kvalitetnog lista, kojega ste mladi dobili u ruke, objavljujući intelektualno inferiorne, besprizorno lažljive i amoralne tekstove autora koji nemaju nikakav profesionalni kredibilitet? Ako ste već htjeli objaviti kritički članak o Viskovićevoj enciklopediji iz pera nekog od desno orijentiranih intelektualaca, zašto niste pozvali nekoga od ljudi koji imaju znanstveni kredibilitet i nekoga tko ne bi drobio budalaštine na dvadeset kartica vrijeđajući zdrav razum čitatelja vašeg lista?