Strune

Na križanju Columbusa i 106. ulice, nasuprot hotelu na čiji je žuti neonski znak naskočio zeleni majmun i visio s njega cijelo ljeto okačen o rep, blizu spaljene klinike za tumore, dijelio sam stan s trojicom studenata s Julliarda. Isprva smo bili petorica – s nama je bio i brat mog cimera iz bivšeg Sovjetskog Saveza. Dva bivša Sovjeta, friško pristigli iz izbjegličkog kampa u Beču, nisu govorili engleski i nisu se usuđivali izaći iz stana. Proveli su cijelo ljeto na madracu na napuhavanje, zamotani u bijele plahte, zagrljeni, zureći u malen televizor koji smo pronašli na hrpi smeća na Upper East Sideu. Antena je stršala kao znak pobjede, a hvatala je samo jedan kanal na kojem se slika neprestano tresla i titrala gore-dolje. Kad je ljeto prošlo, bivši su Sovjeti ustali iz kreveta i progovorili savršen engleski. Brat se iselio i u Kineskoj četvrti otvorio terapijski centar za izvanosjetilnu percepciju.

Pablo Picasso, Tri glazbenika, 1921.

Francuski violinist spavao je na podu u planinarskoj vreći za spavanje. Probudivši se, protrljao bi znojna dlakava prsa debelim ručnikom, a njegove krvave oči zurile su u nas kao da smo kanibali s Anda koji se spremaju skuhati ga za večeru. Kako nismo imali klima-uređaj, za vrućih noći budio se u lokvama vlastitog znoja.

Ja sam spavao na tepihu koji sam našao na hrpi smeća nekog bogataša. Jedini od nas koji je imao pravi krevet bio je švicarski violončelist. Brijao se dvaput dnevno i ogorčeno promatrao kaos koji smo stvarali oko njega svojom odjećom, papirima, mrvicama kruha, priborom za jelo, kutijicama paste za cipele, tubama paste za zube, pločama. Bez problema sam se naviknuo na boemsku atmosferu i nisam previše razmišljao o tome koliko se sve to razlikuje od onoga što sam očekivao od svog boravka u Americi.

Ali dok smo moji cimeri i ja ganjali štakora po stanu, padali preko pepeljara, limenki piva, prljavih tanjura sa skorenim i ispucalim žutanjcima, pomislio sam: zar se ovako živi? Gdje su mačke?

Nije mi bilo do progona glodavca; izgledao je kao veteran mnogih bitaka, a činjenica da se našao u nevolji i da ga ekipa muzičara s Julliarda ganja bila je bez sumnje posljedica njegova promatranja i ispravnog zaključka da smo hrpa papaka koji po cijeli dan nešto cendraju. Ušao bi u kuhinju u podne, nasrnuo na vreću sa smećem kao malen vepar i progrizao maslinastu plastiku u potrazi za ostacima sira. Kupovali smo gurmanske sireve – nismo šmrkali koku pa smo morali pronaći nešto skupo u zamjenu – okusa baš poput mirisa kravlje balege, konjskog dreka, svinjca i svježe pokošene trave: čudno je da se nešto tako grozno nekome može sviđati, ali što smrdljivije, to ukusnije. Francuz nam se rugao zbog tih sireva koji su, po njemu, bili posve bezukusni. Ali smrad sira vjerojatno je našeg štakora katapultirao natrag njegovim ruralnim korijenima.

Kad se štakor počeo pojavljivati, bilo je dovoljno zakoračiti u kuhinju i on bi odmah pobjegao, cvileći za život. Ali nakon što nas je čuo kako sviramo Schubertove gudačke kvartete, njegov se oprez rasplinuo. Debeo i samouvjeren, sad je kopkao po našem smeću, a zatim bi, s dozom dostojanstvenosti, ušetao u dnevni boravak na poslijepodnevni intermezzo.

Schubert mu se sviđao. Negdje sam čitao da biljke vole Bacha, da od njega bolje rastu. Kad bi čuo Schuberta, naš bi se štakor ukopao na mjestu, zadrhtao na zvuk molske harmonije, dlaka bi mu se nakostriješila pa je sličio na ježa. Tu i tamo bi se podigao na stražnje noge, sklopio prednje šape kao vjeverica s okom na pistaciju. Možda bi i zapljeskao šapama, ali nije se usudio iz pijeteta prema glazbi.

Der Tod und das Mädchen bila mu je apsolutni favorit. Znali smo je ponekad zasvirati tek tako, da ga isprovociramo. Tada bi prišao sasvim blizu čelu, sitne bi mu oči zasuzile, gornja bi mu usnica zadrhtala, a maleni sjekutići zagrizli u donju. Da nije bio tako mršav, da mu uši nisu bile tako malene, rep tako tanak i mokar, mogao bi proći pod vjevericu i bio bi sasvim sladak. Ali, sam Bog zna – nije bio sladak. Možda je želio biti. Možda se htio sprijateljiti s nama i bio bi ponosan na nas. Možda je i bio. Moguće je da nas je čak i volio. Ali mi ga nismo cijenili kao publiku – na kraju krajeva, svirati za zabavu štakoru teško bi se moglo nazvati uglednom karijerom. Pa ipak, uvijek nas je zabavljalo kad nas je slušao i to je punilo naše strune joie de vivreom, životnom radošću koju je inače bilo tako teško naći.

Ali morali smo stati na kraj njegovoj sve većoj drskosti. Samo što nam nije skakao na stol i objedovao s nama. Vezao bi se za nas toliko da bi nas pratio na spojeve i, sasvim sigurno, ne bi se dao zaustaviti da je znao da će Schubertova Nedovršena simfonija milovati zidove dvorane Avery Fisher, premda mislim da bi mu bilo draže da je čuje u Carnegieju, čije je zidove, stare i pjeskaste, vrlo vjerojatno mnogo lakše progristi.

Otkrili smo da se boji Bartóka. Ne znam zašto se bojao Bartóka; možda nije bio dovoljno obrazovan da podnese stresove moderniteta u glazbi, premda se kao njujorški štakor sasvim dobro nosio s modernitetima i postmodernitetima. Iako ga je Bartók tjerao da se naglavce baci u potragu za skloništem, nismo ga mogli svirati samo zato da štakora zadržimo što dalje od sebe.

Svatko sam za sebe, nismo se mogli nositi s malenim ajatolahom. Ali ujedinjeni – Francuz, Jugoslaven, bivši Sovjet i Švicarac – usudili smo se napasti ga. Zapravo, Francuz je bio vani na spoju sa ženom s četvrtog kata. Više mu se sviđala žena s drugog, ali jedan kat vožnje liftom nije mu bio dovoljan da je pusti da ga ubere – tako je to opisao. Tri kata vožnje liftom bila su taman da ga žena ubere. I tako, nas smo trojica intervenirali – kao neka vrsta plavih kaciga Ujedinjenih naroda – a da nam je švedska antikomunistička i antifeministička elita dala Nobelovu nagradu za mir, mogli smo to napraviti i bolje.

Dok se štakor polako šetkao prema našoj kupaonici, razmijenili smo urotničke poglede. To je bila kap koja je prelila čašu; sad bi s nama dijelio i zahod! Bivši je Sovjet skočio i zalupio vratima kupaonice, opsovavši nešto na ruskom. Švicarac i ja zgrabili smo stol – tanjuri su poletjeli i razbili se o pod. Zabarikadirali smo vrata kupaonice gurnuvši plohu stola na njih. A onda smo otvorili vrata. Preko ruba stola nišanili smo i gađali ga drškom metle, bejzbolskom palicom (pomoću koje smo se pokušali amerikanizirati) i odvijenom nogom od stola. Na vratima je bilo mjesta samo za dvojicu, pa smo se izmjenjivali. Uglavnom smo promašivali. Švicarac ga je prvi pogodio drškom metle, premda je držak bio tanak – valjda je to ona švicarska preciznost, ali suzdržimo se od nacionalnih stereotipa. Udarac je iznenadio štakora i strašno ga razjario. Kriknuo je divljački i skočio prema nama, gotovo do vrha barijere. Prošli su me trnci koliko mu je kriještav bio glas. Bili smo gotovo spremni zabubnjati povlačenje i potpisati mirovni sporazum, gdje god, u Ženevi, ako treba. Ali previše smo se sramili da se povučemo.

Štakor je ponovno skočio, do samog ruba stola. Dok je padao, mlatnuo sam ga bejzbolskom palicom, koja mu je očešala leđa i rep prignječila o pločicu. Pločica je puknula napola. Ni sekundu poslije pogodila ga je noga od stola, odbacila ga s poda; njegovo je tijelo udarilo o cijev grijanja. Sad je skakao nasumce, kao uspaničena žaba, tako visoko da je mogao preskočiti barijeru. Skakao je lijevo, i desno, i unazad. Pao je u kadu. Skočio je, ali nije mogao iskočiti iz skliske kade. Gurnuli smo stol u stranu, Švicarac je ciknuo Ya'ohl i svi smo skočili naprijed. Stajali smo uz rub kade i mlatili po štakoru. Krv je prskala. Emajlirana površina kade na mnogo je mjesta popucala.

Bio je posve izubijan i polomljen, ali i dalje se trzao. Mačke imaju devet života, štakori deset. Kad je napokon izdahnuo, umjesto ushita, osjetili smo sram; nismo mogli jedan drugome pogledati u oči. Bez žurbe smo pomeli njegove ostatke na nedjeljno izdanje New York Times Magazinea i stavili sve u tri maslinaste vreće za smeće. U tužnom, pogrebnom raspoloženju ubacili smo smotuljak u velik hrđavi željezni kontejner. Danima smo prali kadu svakakvim sredstvima, sve dok nije zablistala. Bacili smo palice; odonda je naš stol imao samo tri noge. Više se nismo kupali, samo tuširali, a voda iz tuša sama se od sebe mijenjala iz vruće u hladnu u vruću.

Ako smo se i nadali da smo se nakon atentata riješili štakora, bili smo u krivu. Momak sličan našem umorenom prijatelju odjednom se počeo pojavljivati – bio mu je toliko sličan da smo se prestravili. Ali nije mu bilo do glazbe. Kupili smo otrov za štakore i stavili ga na sir. Ili ga to nije ubilo ili ga je zamijenio drugi posve isti štakor. Noću je iz zidova neprestano dopirala buka: metež štakorske ljubavi, rada (tunelogradnja i cestogradnja) i njihove rasprave pune prigušenih cijuka.

Jedne se noći oglasio požarni alarm. Nismo ni pokušali ustati iz kreveta; alarm se palio tako često da se činilo da se netko zafrkava. Ali kad nam je vika doprla do ušiju, a dim do nosnica, pogledali smo kroz prozor. Nazubljeni plavi i narančasti jezici vatre lizali su zidove iznad prozora poput jezika koji se valjaju preko usana nakon masnog objeda. Zgrabili smo putovnice, diplome, novac i instrumente i za sobom ostavili slike obitelji i djevojaka, odijela, ploče, note. U dugim gaćama trčali smo niz zadimljeno stubište i van iz zgrade, na bljuzgu i snijeg. Štakori su iskakali kroz prozore, muklo udarali o pločnik i bježali što dalje.

Dok smo čekali da nas smjeste u sklonište, zaradio sam takvu ozeblinu na nožnom palcu da se neko vrijeme činilo da će ga trebati odrezati, a vjerojatno bi ga i odrezali da sam imao policu osiguranja koja bi mi pokrila posjet liječniku. Ni dandanas ništa ne osjećam u njemu. Narančasti školski autobus odvezao nas je do skloništa, i to kakvog! Bolesnici kojima više nema pomoći, probisvijeti, pijanci, narkomani, luđaci, propali lopovi koji i dalje pokušavaju. Pobjegli smo iz smrada spašavajući živu glavu i proveli noć sklupčani jedni oko drugih na rešetki ventilacijskog otvora u vreloj pari urina.

Nekoliko dana poslije, Francuz, bivši Sovjet i ja vratili smo se u stan. Švicarski se čelist vratio u Švicarsku. Premda je sad zgrada bila posve prekrivena čađi, a prozori na njoj zjapili crno, naš dio ostao je gotovo netaknut. Štakora više nije bilo, punih godinu dana, kad smo podnijeli prijavu protiv stanodavca sa zahtjevom da nam vrati nekoliko rata najamnine zato što u stanu nije bilo tople vode ni grijanja. Premda se stanodavac nije pojavio na sudu, dobio je parnicu i izbacio nas.