Slike iz života druida

Bellinijeva Norma možda je najmelodiozniji izdanak svekolikoga talijanskog opernog belkanta. Sâm Richard Wagner smatrao je kako se baš od Bellinija može naučiti što je melodija i visoko je cijenio Normu. Iako je Wagnerova i Verdijeva godina, Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku nije moglo odabrati bolji trenutak za prvo uprizorenje Norme na osječkoj pozornici. Ona se nadovezuje na niz naslova u zadnje dvije godine (Nabucco, Seviljski brijač, Nikola Šubić Zrinjski), kojima se želi učvrstiti standardni repertoar Osječke opere, i osigurati njegovo dulje trajanje na sceni. Takva se djela, i nakon određene stanke, s osvježenim solistima, mogu uvijek izvoditi i iznova privući pozornost publike.

Gabriella Morigi kao osječka Norma / Snimio Damir Rajle

Ansambl Osječke opere raspolaže jezgrom potrebnom za uspješnu realizaciju Norme. Zbor se može optimalno istaknuti zvučnim tonom i lijepo razrađenom dinamikom, od sugestivnih zapjeva druida na čelu s Orovesom, do velikih ansambl-prizora. U tome je pokazala umijeće zborovođa Ljubica Vuletić, dok je dirigent Filip Pavišić sve objedinio pod jedinstvenim lűkom zanosne melodioznosti. Orkestar je iskazao klasicističku čistoću fakture i pravu mjeru prisutnosti. Bellinijeva melodioznost nije sama sebi svrhom jer on tretiranjem melodije ostvaruje glazbenu dramu. Maestro Pavišić vodio je izvedbu uzlaznom linijom do dramatskih vrhunaca u četvrtoj slici, pružajući solistima prostor za pjevačku paradu, ali i prostor za ukusno dozirane melodramatske trenutke koje ta opera nedvojbeno sadrži.

Dio solista za Normu Osječka opera ima u vlastitom ansamblu, dio je upotpunjen domaćim snagama, a tek su za naslovnu ulogu angažirane inozemne gošće. Premijeru 24. svibnja ponijela je talijanska sopranistica Gabriella Morigi, draga osječka gošća od Nabucca i uloge Abigaille prije godinu i pol. Ona je iskusna i rutinirana pjevačica velika glasovnog potencijala. Uspješno se nosi s virtuoznim zahtjevima Norminih kabaleta i pasaža, kao i s dugim legato-linijama u duetima s Adalgisom. Sigurnim visinama ostvaruje dramatske vrhunce, a postiže i raspon piano-dinamike. Posvećena je muziciranju na sceni te daje sve od sebe u pjevačkom pogledu, kao i u glumačkome, u zadanim redateljskim okvirima.

Iako je Norma jedna od najeksponiranijih opernih uloga uopće, ne samo zbog pjevačkih zahtjeva koje postavlja nego i zbog trajanja same uloge koja je stalno na sceni, i tenorska uloga Pollionea vrlo je osjetljiva i zahtjevna. Prvi put ostvario ju je Miljenko Đuran. Zvučnih, ujednačenih registara, sa sigurnim visinama i s dramskim kvalitetama glasa, bio je muzikalno raspjevan i suživljen s tim, inače plošno naznačenim likom rimskoga vojskovođe, koji je uzrok Normine patnje.

Mezzosopranistica Helena Lucić Šego, s iskustvom zagrebačkih, pomaknutih izvedbi Norme otprije tri godine, donijela je ovdje klasičnu, umilnu interpretaciju Adalgise. Pokazala je, u najvećoj mjeri, glas lijepe tamne boje i ugodna tembra, iako s manirom pretjerana pokrivanja tonova i nesigurnim visinama. Milozvučan nastup ostvario je stalni osječki solist, bas Berislav Puškarić, kao glasovno raskošan Oroveso. U epizodnim ulogama pridružili su im se vrlo dobri Katalin Brunjai-Hihlik kao Clotilda i Predrag Stojić kao Flavio.

Osječka opera obnovila je suradnju sa srpskim redateljem međunarodnog ugleda Dejanom Miladinovićem, svojedobno trostrukim laureatom za opernu režiju žirija kritike na nekadašnjem Annalu komorne opere i baleta u Osijeku potkraj sedamdesetih i osamdesetih godina. Ovdje je Miladinović, i kao scenograf, maksimalno otvorio neveliku scenu osječkoga HNK-a. Kombinacijom rotirajuće pozornice, visećih stupova i projekcija na horizontu stvorio je bogatu sliku te opere s nebrojenim prizorima što su ih dočaravale slike iz prirode – sa šumama, brdima, proplancima i jezerima – kao vjeran odraz krajolika boravišta starih Kelta, zatim slike starorimskih veduta i slike nekih simboličkih elemenata. Drama između Norme, Pollionea i Adalgise (pa i Orovesa) bila je dobro postavljena i razrađena, u toj režiji vizualne dinamičnosti koja izvire iz glazbe. Maštovito i decentno.

Vrsna suradnica bila mu je osječka kostimografkinja Jasmina Pacek. Kreirala je atraktivne kostime bogate koloristike i uočljive ornamentike, s dosljedno provedenom simbolikom boja. Tako se, primjerice, prema njezinoj zamisli, crvena boja u kostimima protagonista transformira iz simbola krvi, preko simbola ljubavi, u simbol vatre koja na kraju guta naslovnu junakinju i odabranika njezina srca kao kazna zbog njihove nedopuštene ljubavi.

Pjevači okupljeni u ovoj produkciji sami po sebi i po odlikama glasova nisu izraziti belkantistički pjevači, no njihov zajednički rad i cjelokupno ostvareni glazbeni, a i scenski doseg, uvrštavaju najnoviju osječku Normu među uzorne predstave talijanskoga repertoara i služe kao standard koji svakako treba slijediti.