Puki pamflet, stručni mućak

Svi znademo da Enciklopedija hrvatske književnosti nije bez mana, ne može biti bez propusta, ima slabijih i boljih dijelova, ali je nastala s tendencijom da okupi što više građe, da se otvori što većem broju fenomena, da nadiđe – što je više moguće – ideološke zazore i podjele. Stoga, eto, doživljuje udare i s desna i s lijeva, jedni joj zamjeraju toleranciju, druge iritira ekskluzivnost

Na dvije središnje stranice 501. broja Vijenca tiskan je prikaz Hrvatske književne enciklopedije pisan s neumjerenom žučljivošću i netrpeljivošću, a s tako slabim poznavanjem građe i s toliko netočnih, promašenih i zlonamjernih tvrdnji da ga je nemoguće prepustiti ravnodušnom zaboravu i ne reagirati u ime istine, dostojanstva hrvatske književnosti, pa i čuvanja razine govora u listu u kojemu je taj članak objavljen. Da je riječ samo o senzacionalizmu i dizanju prašine, što ga smještaj na duplerici podrazumijeva, možda bismo i mogli odmahnuti rukom. Da se radi samo o ideološko-političkoj polemici dale bi se opravdati uzavrele strasti i catch as catch can postupak hvatanja protivnika za gušu. Ali rasprava o književnosti, književnoj povijesti i kritici, vrednovanju tradicije i suvremenosti, tumačenju odnosa i utjecaja, razumijevanju domaćega i inozemnoga, inojezičnoga konteksta itd. podrazumijeva određene kompetencije, koje su u članku Davora Velnića u potpunosti izostale. Dapače, zaslijepljen pisanjem pukoga pamfleta, autor recenzije pokazao je izrazitu nebrigu za činjenice i još veći nehaj za ulogu, značenje i vrijednost osoba na koje kritički reagira ili se na njih negativno (ili podcjenjivački) referira.

Započnimo in medias res, a tu je negdje i meritum zlovolje i pristranosti. Navodim Velnićevu rečenicu: „Skandalozno je Ranka Marinkovića opremiti s 220 redaka, Ivu Andrića s 305, a Miroslavu Krleži posvetiti 604 retka!“. Premda ne trebam kriti da mi je Marinković bliži i draži od Krleže, a i Andrić miliji od Zeusa s Gvozda, ne samo da ne vidim ništa skandalozno u tim omjerima, nego mi se čini čak logično naznačena disproporcija u korist pisca znatno opsežnijega opusa, znatno većih problemskih, disciplinarnih i epohalnih raspona i znatno određenijega slijeda suputnika i nasljeđivača. Ako je Krleža, kako to Radovan Ivšić napisa, a Velnić podrazumijeva, čak „najveće zlo hrvatske književnosti“, ta se veličina ne može konzumirati ili protumačiti u neprimjereno maloj retkarini. Kad se već brine za proporcije i omjere, zašto je sam Velnić najveći dio svoje pisanije posvetio općim mjestima o Krleži i krležarima, krležotima, krležoidima, odao se razvlačenju invektiva i rugalica o bardu ljevice i njegovim trabantima, umjesto da uzme u obzir razne druge aspekte enciklopedije o kojoj govori.

Krležijansko nadahnuće

Velnić jednostavno nastavlja s razradom ideja iz svoje knjižice Čitajući Krležu, u kojoj se herostratski obrušio na ideološki profil i društvenu funkciju neosporno značajnog autora (i sam priznajući kako ga nije u cjelini čitao). Da je, kao inače darovit pripovjedač – što se dijelom osjeća i u tekstu kojim se bavimo – motiv Krležine svenazočnosti u partijski diktiranoj lektiri (ili, makar biblioteci) vlastitoga oca novelistički tretirao ili autobiografski razradio, možda bi i pogodio metu, ali „njegov obračun s Njime“ na razini povijesnih odrednica i vrijednosnih kategorija, sasvim je promašen. Ovakva „orgija oholosti da navedemo mjesto iz Velnića – samu će sebe iscrpsti“.

Kad se našem kritičaru pričinjava da Dijalektički antibarbarus i Deset krvavih godina više nisu aktualni, mislim da je pretjerani optimist. Kad govori o Kuzmanovićevim sumnjama (i dobrim argumentima) koji se odnose na Balade, zapravo nije razumio teret dijakronije i slojevitost pjesnikova postupka (jer Kuzmanovićeve komparatističke napomene ne poništavaju izvornost „kaja s Kerempuhove žice“). Kad tvrdi da su preskočena Krstićeva ruganja, to jest „njegova knjižica Kako piše gospodin M. Krleža nigdje se ne spominje“, promiče mu bibliografija o piscu, gdje je ta knjižica izričito navedena kao treći po redu relevantan odjek djela. Kome se čita Velnićeva samodopadna tirada o kiretaži u ime Krleže, ili o Krležinu hranidbenom lancu, neka samo izvoli: na raspolaganju su mu brojni retci takoreći krležijanskoga nadahnuća ili makar slijedom njegova temperamenta, bujnosti, baroknosti, fantaziranja, karikiranja, satiričnosti, groteske, pristranosti, partajstva...

Srpski pisci u Enciklopediji

Mnogo je veći problem, pa i teža insinuacija o tendenciji sljubljivanja hrvatske književnosti sa srpskom, odnosno o često nedovoljnom distingviranju i, dapače, svođenju mnogih pojava u „južnoslavenski“ tor. Velnić doista ne želi uvidjeti kako je hrvatska književnost u Enciklopediji sustavno i opravdano dovođena u vezu sa susjednima, dominantnima i mnogim drugim relevantnim literarnim sustavima i svjetovima, a afirmaciju njezine ulančanosti u svijet i kozmopolitske vizure – to jest izbjegavanje izolacionizma – smatram čak među najvažnijim dometima svezaka o kojima govorimo. Ni talijanske ni njemačko-austrijske, ni slovenske ni bosanske tangente nisu preskočene (a jaka recepcija francuske, engleske ili američke, pa i nekih egzotičnih književnosti opravdano je naglašena).

Što da se radi kad su kontakti i preklapanja sa srpskom književnošću i književnicima povijesno duboki i izraziti, pa i mimo konteksta podužega življenja u istoj državi? Koliko god je i meni drago da hrvatski identitet nije nestao u „bratskom“ zagrljaju, koliko god oduvijek bio nesklon neprirodnoj jugoslavenskoj kulturnoj integraciji, koliko god prepoznavao znatno različita temeljna ishodišta srpske i hrvatske duhovnosti, svjetonazornih modela, kulturnih ugledanja, civilizacijskih veza itsl, – koliko god, specifično, osobno smatrao da su nam – primjerice – veze s talijanskom književnošću mnogo razvedenije i sudbonosnije nego li sa srpskom – ne možemo falsificirati povijest i smatrati da nije bilo značajnih dodira i međusobnog ugledanja, pa i prelazaka na obje strane i, logično, svađa oko pripadnosti. Što možemo kad su mostove prema srpskoj književnosti postavljali baš oni najveći, pogotovo Matoš i Ujević, Krleža i Andrić, Vojnović i Desnica; smijemo li zanijekati pokorničke lirske tokove što idu od narodnoga pjesništva pa do Ivana V. Lalića i Branka Miljkovića. Brojni pisci dijelom svojega opusa pripadaju i jednoj i drugoj susjednoj kulturi (od Meda Pucića i Matije Bana, preko Josipa Kulundžića i Sibeta Miličića, pa do Mirka Kovača i Bore Ćosića).

Otišao sam predaleko, valjda i neprimjereno, ali sve stoga da bih mogao ustvrditi kako značajniji srpski pisci, a posebno oni rođeni u Hrvatskoj, bez obzira na svoju orijentaciju i želje, ne mogu biti preskočeni, mimoiđeni u Hrvatskoj književnoj enciklopediji, jer su – čak i nehoteć – učestalo dali prilog interpretaciji ambijenta, sredine, ljudi svojega kraja, zavičaja, okoliša ili pak utjecali na slične pojave u Hrvatskoj. Stoga je razumljivo da su u ovoj enciklopediji razmatrani, a posebno s obzirom na odjeke i značenje, svi oni koje Velnić sa zgražanjem navodi kao suvišne, nepotrebne i „remetilačke“. Posebno je neprimjerena, nepromišljena i zlobna rečenica: „Jer kako objasniti nazočnost (pre)mnogih prekodrinskih književnih beznačajnika poput: Dragana Aleksića, Stojana Novakovića, Stanka Koraća, Svetozara Ćorovića, Dušana Berića, Dragana Božića, Milana Ćurčina, Velibora Gligorića, Save Mrkalja, Jovana Subotića, Gojka Tešića...“

Ponajprije, nisu nikakvi prekodrinci, jer su rođeni u Hrvatskoj. Aleksić (djelatan u zagrebačkoj avangardi, dadaizmu), Korać (autor studije o hrvatskom romanu između dva rata), Berić (pisac priloga o Maruliću, Gazaroviću, Barakoviću), Božić (objavljivao pretežno u okviru hrvatske književnosti), Mrkalj (reformator pisma). Dakle, bez obzira na njihove stavove i politička uvjerenja, ostavili su traga i u hrvatskoj kulturi. Potom, nisu nikakvi beznačajnici Novaković (a tu je već i zbog polemike s Arminom Pavićem), Ćorović (mnoga su mu djela doživjela izvedbe, pa i praizvedbe na zagrebačkoj sceni), Ćurčin (Meštrovićev prijatelj, zagrebački urednik Nove Evrope kroz dva desetljeća), Gligorić (pisao o dvadesetak hrvatskih autora), Subotić (također autor drame Zvonimir, kralj hrvatski, četiri godine vodi zagrebačko kazalište), Tešić (objavio niz, pa i „tabuiziranih“, hrvatskih pisaca). U svezi sa („sablažnjivih“) 67 redaka posvećenih Oskaru Daviču, ne zaboravimo da je objavljivanje Hane u Pečatu duboko – po svjedočenju Ranka Marinkovića – odjeknulo u hrvatskoj sredini, a da se utjecaj protezao sve do Šime Vučetića i sasvim mladog Dragojevića. S druge strane, Davičo je priznavao važan Tinov utjecaj, da ne govorimo – da ne uvećavamo alergiju – koliko se smatrao Krležinim dužnikom.

Više dobrog nego lošeg

Ako je Velnić ispao zlosretan u karakterizaciji i odbijanju pisaca srpske provenijencije, nije mnogo sretniji ni u uvažavanju razloga za uvrštavanje nekih drugih autora. Čuditi se motivima i dužini priloga o Aliji Nametku i Ahmedu Muradbegoviću znači sasvim zanemariti peripetije njihove biografije i tešku cijenu koju su platili zbog pripadanja hrvatskom književnom korpusu. Osim toga, Nametkov Sarajevski nekrologij spada u iznimno relevantnu memoaristiku. Krajnje je neukusna rečenica o Sonji Manojlović („...jer drugih zasluga nema“), dakako duboko nepravedna, ali iz ustiju osobe koja ionako nema nikakvih prerogativa da procjenjuje jednu od najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnikinja.

Jednako tako Velnić nema pravo govoriti von oben o „nepromišljenoj laudi Dunje Fališevac“, a još manje iščuđavati se (stavljajući upitnike) autorstvu Tomislava Bogdana i Lea Rafolta, jer to su opravdano afirmirani, zreli i mjerodavni književni povjesničari i teoretičari (ne volim kazati: znanstvenici), pisci studija koje oživljuju i suvereno tumače hrvatsku književnu tradiciju. A što reći na rečenicu kojom je Zoran Kravar uspoređen, ni više ni manje, sa Zogovićem, a jedino zbog navođenja kako se povodom Goranove Jame „općenito smatra da se radi o ustaškom zločinu“. Ruga se Velnić i tome što Kravar piše o Mrkonjiću, a teško bi bilo i u većoj sredini naći tako spremnoga i teorijski potkovanoga i senzibilitetom istančanoga interpreta. Svoju idiosinkraziju akademskom, sveučilišnom kritikom kruni apostrofiranjem elitizma i ambicioznosti Cvjetka Milanje.

Ali nisu svi jednako loše prošli. „...suradnici poput Senkera, Nemeca, Badurine, Tomasovića... doista su se trsili opravdati svoju profesiju i zadržati enciklopedijsku razinu“. Pritom je nevolja samo utoliko što je Anđelko Badurina tek simbolično, jednokratno surađivao. Daleko najbolje od svih, nažalost, prošao sam ja sâm i dobio čitavih par redaka hvale („s mjerom, pismeno i neskrivenim zanosom“).

Nezgoda ipak slijedi u rečenici iza toga, u kojoj stoji: „Mladen Machiedo znalački piše o Papiniju“, budući je, međutim, taj člančić u Enciklopediji potekao iz mojega pera i potpisan mojim imenom.

Niti su me zanijele Velnićeve pohvale niti mu mogu zamjeriti zbog ovoga smiješnog previda. Uostalom, tvrdi kako u Enciklopediji piše da su Krugovi izlazili istovremeno u Zagrebu i Beogradu, a u članku o tom časopisu već na početku stoji: „izlazio 1952-58 u Zagrebu“. No nemojmo se baviti sitnicama, kao što i Davor Velnić više puta kaže „da ne nabrajam“, pa propušta upozoriti na materijalne pogreške i previde na koje inače tobože aludira.

Svojim paušalnim sudovima, zapravo svojim prijekim sudom („roktanje pobijeđenih i poj zabludjelih“, odnosno „izaziva spasonosnu reakciju povraćanja“), autor pamfleta se sasvim diskvalificirao za ozbiljno raspravljanje i time dobrim dijelom izgubio pravo da ga uvažavamo i ondje gdje bi imao razloga da se čuje njegov glas. Kao čitatelj može i smije imati različite primjedbe, ali niskom razinom dokumentiranja, proizvoljnošću procjena i ležernošću intonacije prebacio je metu i kompromitirao mogućnost relevantnog priloga.

Svi znademo da Enciklopedija hrvatske književnosti nije bez mana, ne može biti bez propusta, ima slabijih i boljih dijelova, ali je nastala s tendencijom da okupi što više građe, da se otvori što većem broju fenomena, da nadiđe – što je više moguće – ideološke zazore i podjele. Stoga, eto, doživljuje udare i s desna i s lijeva, jedni joj zamjeraju toleranciju, druge iritira ekskluzivnost. Priznajem da sam u Enciklopediji sa zadovoljstvom surađivao (makar sam trebao i više), da sam – poput prijateljâ iz redakcije – bio vođen „dobrim namjerama“ (ma gdje dospio), da sam ediciju na predstavljanju srdačno pozdravio i da se njom povremeno uspješno služim. Poželio bih i Davoru Velniću da bez mrzovolje i predrasuda primi sve što je u Enciklopediji hrvatske književnosti dobro, a toga je znatno više nego li se njemu čini i zna vidjeti.