Priznanje postojećega stanja

Vlada Republike Hrvatske usvojila je Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kazalištima u kojemu se, između ostaloga, Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu priznaje status nacionalnoga kazališta. O prijedlogu će odlučivati Sabor već u lipnju ove godine.

Uđe li HNK u Varaždinu u krug nacionalnih kazališta, neće se samo povećati broj kazališta s takvim statusom sa četiri na pet; varaždinsko kazalište naime u to društvo unosi dobrodošlu razliku i novo. Ono nije dosad, a neće ni u budućnosti, oponašati bilo zagrebačko ili neko drugo HNK; ono se već desetljećima profilira i steklo je odlike po kojima se razlikuje od drugih kazališta. Tri odrednice bitno obilježavaju varaždinsko kazalište jučer i danas: supostojanje tradicionalnog i eksperimentalnog teatra, kajkavski jezik odnosno kajkavsko kazalište i trajna vezanost za hrvatsku književnost.

Kazalište u Varaždinu još je od 1950-ih, od dolaska gotovo istodobno u angažman desetak Gavellinih učenika – glumaca i redatelja – djelovalo u dosluhu sa stajalištem Petera Brooka da između tradicionalnog i eksperimentalnog teatra nema bitne razlike jer je svaki ozbiljan kazališni rad istraživački. Ta se misao u ovom kazalištu ozbiljuje još od hrvatskih praizvedbi Krležinih Legendi, Kraljevo i Maskerata 1957. u režiji Slavka Andresa i Camusova Nesporazuma 1958. u režiji Vladimira Gerića, pa sve do mnogih predstava najnovijega doba. Na početku tog niza, u obrazloženju nagrade za predstavu godine u Hrvatskoj (Nesporazum) Ivo Hergešić napisao je: „Nesporazum prelazi okvire ne samo Varaždina nego i naših republičkih centara. To je predstava s kojom bi se ponosile i sve svjetske metropole.“ Tridesetak godina poslije Deutsche allgemeine Zeitung donosi članak o Varaždinu i spominje „veliko kazalište u malome gradu“.

Varaždinsko je kazalište čuvar kajkavskog jezika na sceni. Sintagma novo kajkavsko kazalište vezuje se isključivo uz HNK u Varaždinu. Ono je nastalo na kajkavizacijama Tomislava Lipljina (Shakespeareova djela Puno larme a za ništ, srednjovjekovne francuske farse pod zajedničkim nazivom Bogi Ivač, Jedermann iliti Vsakovič Huga von Hofmannsthala…). U pogledu pak izvođenja djela iz kajkavske baštine varaždinsko kazalište apsolutno prednjači: primjerice u 20. stoljeću djela Tituša Brezovačkog izvedena su premijerno 25 puta, od toga u svim zagrebačkim kazalištima šesnaest, a samo u Varaždinu devet puta. Ostala izvorna kajkavska djela izvedena su premijerno u istom razdoblju petnaest puta, u Zagrebu sedam, u Varaždinu osam puta. Bitan doprinos kajkavskom repertoaru dali su Dubravko Torjanac i Vesna Kosec Torjanac, izvornim kajkavskim djelima, režijama i kajkavizacijama.

Jezik duboko obilježava mišljenje, duh neke kulturne zajednice; svaki je jezik pogled na svijet (Humboldt). Uže gravitacijsko područje varaždinskoga kazališta četiri su županije s više od pet stotina tisuća stanovnika kojima je materinski kajkavski i oni zaslužuju svoje središnje kazalište. Takav je status Varaždin u zbilji već davno izborio, pa je riječ samo o formalnom priznanju postojećega stanja.

U Repertoaru hrvatskih kazališta Branka Hećimovića vezanost varaždinskoga kazališta uz hrvatsku književnost ističe se kao jedna od njegovih glavnih odlika. U Varaždinu su se izvodila i izvode djela od Držića do, primjerice, Nine Mitrović. Dug je popis hrvatskih pisaca kojih su djela praizvedena u Varaždinu: S. Tucić, M. Begović, J. P. Kamov, J. E. Tomić, K. Š. Gjalski, J. Kulundžić, I. Bakmaz, S. Novak, B. Senker–K. Mujičić–N. Škrabe, T. Bakarić, D. Jelačić Bužimski, S. Šnajder, I. Supek, N. Mitrović... Primjerice, poštovanja je vrijedan podatak da su Krležine drame i adaptacije proze u Varaždinu premijerno izvedene 22 puta!

Što se tiče glazbene grane, planira se specifičan repertoar, u prvom redu komorna barokna opera, koji ne konkurira repertoaru drugih opera u Hrvatskoj, nego ga dopunjuje. S punim pravom Varaždin se poziva na jednu od najbogatijih glazbenih tradicija u Hrvatskoj i na velike glazbene potencijale u današnjici. U kazalištu su se izvodile operete i opere u dva razdoblja, 1915–1922, za vrijeme ravnateljstva Andre Mitrovića, i 1945–1963. Danas će se glazbenoscenska produkcija ostvarivati zajedničkim snagama Varaždinskih baroknih večeri, Koncertnog ureda, Muzičke škole te angažmanom posebno domaćih mladih glazbenika i pjevača. Općenito glazbenoscenska produkcija u Varaždinu trebala bi omogućiti prvu afirmaciju mladih umjetnika iz Varaždina i cijele Hrvatske.