Precizno oko i veliko znanje

Iako je zaslužna za detekciju mnogih remek-djela koja ne bismo imali prilike upoznati bez njezina zalaganja, njezin je najvažniji doprinos znanstveno utemeljena valorizacija Bukovčeva, Medovićeva i Kovačevićeva opusa

Dana 14. svibnja 2013. u organizaciji Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske i Hrvatskoga muzejskog društva održan je u Muzeju za umjetnosti i obrt Dan sjećanja, kojim je obilježena godišnjica smrti ugledne znanstvenice, povjesničarke umjetnosti dr. sc. Vere Kružić-Uchytil. Prigoda je to za intimni in memoriam, jer me višestruko i osobno potresla vijest o smrti Vere Kružić-Uchytil, stručnjakinje za hrvatsko slikarstvo na prijelazu 19. u 20. stoljeće, kustosice Zbirke namještaja Muzeja za umjetnost i obrt. Navest ću razloge.

Radovi Vere Kružić-Uchytil nezaobilazni su svakom proučavatelju hrvatskog slikarstva na prijelazu 19. u 20. stoljeće

Svako bavljenje hrvatskim slikarstvom s kraja 19. i početka 20. stoljeća polazilo je od monografija Vlahe Bukovca, Mate Celestina Medovića ili Ferde Kovačevića autorice Vere Kružić-Uchytil. One su ne samo sveobuhvatni prikazi života i djela umjetnika, monografske studije koje su postavile dugo nedohvaćene standarde svim daljim istraživanjima, već i širi kompendiji likovnoga života, povijesnih i socijalnih prilika, bibliografskih podataka uporabljivih za još tisuće ogranaka istraživanja. Diveći se njezinu radu te iščitavajući po nekoliko puta temeljite deskripcije djela, ikonografske analize kao i biografsku faktografiju, prepisujući cijele ulomke njezinih tekstova, toliko sam puta željela upoznati tu na renesansni način univerzalnu ženu. Ona je životom i radom zaista postavila visoke kriterije za sve one koji se u budućnosti žele baviti istraživanjima hrvatske povijesti umjetnosti. Stoga me vijest o smrti te povjesničarke umjetnosti suočila s dvostrukim gubitkom – gubitkom znanstvenice i vrsne stručnjakinje, ali i s gubitkom uzora te moguće mentorice. Gubitak je bio to veći što sam propustila priliku da se i osobno upoznamo. Pouka je to da ne odgađamo važne životne poteze, da ne propuštamo prilike pružene istovremenim suživotima s ljudima vrijednim divljenja, da zastanemo i iskoristimo mogućnosti susreta i učenja. Jer koliko saznajem iz tekstova o Veri Kružić-Uchytil, imala je „urođenu pedagošku notu“, voljela je podučavati mlađe kolege i svoje je znanje nesebično dijelila. O svim segmentima njezine djelatnosti mogli bismo napisati retke i retke tekstova. Bila je aktivna potpredsjednica Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, članica uredništva časopisa Vijesti muzealaca i konzervatora, predsjednica Komisije za izdavačku djelatnost na području humanističkih znanosti kao i brojnih drugih stručnih savjeta. Za svoj je rad dobila najviša stručna i državna priznanja: Nagradu Hrvatskoga muzejskog društva Pavao Ritter Vitezović 1992. i Nagradu društva povjesničara umjetnosti Hrvatske Radovan Ivančević 2009, obje za životno djelo. Retrospektiva Vlahe Bukovca 1988. donijela joj je priznanje Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, 1998. i Spomenicu domovinske zahvalnosti Grada Zagreba 1999. godine te Nagradu Grada Zagreba 1988.

Zavidan opus

Školovanje Vere Kružić-Uchytil i njezino formiranje u znanstvenicu europske razine znakovito je za univerzalnu karijeru poput njezine: „Nisam bila neko zaigrano dijete, čitala sam, voljela sam sklizanje, voziti rolšue, ali uvijek bi me znatiželja vratila knjizi.“ Pohađala je plesnu školu Coronelli, gdje je upoznala supruga, išla u francuski cercle, učila klavir, a da će biti povjesničarka umjetnosti, odlučila je u šestom razredu gimnazije, kada je dobila zadatak napisati referat o renesansi. Profesor Grgo Gamulin preporučio ju je za nastavak studija na Univerzitetu za strance u Perugii.

„Imate li novaca, imate li pasoš, imate li veze?“ upitao je brižni profesor. Bez obzira na niječan odgovor na sva tri pitanja, mlada se studentica uspjela upisati na željeni studij u Italiji. Isti je profesor zaslužan i za temu njezina doktorata o Vlahi Bukovcu, koji je obranila 1964. godine.

Bila je „zaljubljena u struku“, kako sama kaže, „luda od sreće“ pri susretu s originalima, očarana slikarstvom, odana muzejskoj zbirci namještaja. Svatko tko je ikada predano radio na nekoj temi razumije koliko je teško usporedno se baviti dvjema različitim temama istodobno, gotovo nemoguće. Obraditi tri biografije i opusa velikana poput Bukovca, Medovića i Kovačevića posao je za dva života, načiniti istodobno temeljne knjige drugoga područja (Renesansni namještaj i Barokni namještaj) te voditi zbirku u „trostrukoj kartoteci, po stilovima, predmetima i vremenu“ čini se gotovo nedostižnim postignućem. U vrijeme kada su se novine prepisivale rukom, kada se nije moglo fotokopirati ni skenirati, trebalo joj je sedam godina za doktorat, sedam za Medovića, isto toliko za Kovačevića. Uspoređujući tadašnje istraživanje na temelju teško dostupne i oskudne arhivske građe, pomalo žalim za vremenom bez Wikipedije i prezasićenosti informacijama, kada je pristup arhivskom gradivu bio teže prohodan. Današnja dostupnost digitalnih zbirki otvara nove mogućnosti, no istodobno ukida onu intimnu vezu istraživača s građom, dokida prijeko potrebno vrijeme za temeljitost i promišljanje. Nekada su tek oni „zaljubljeni u struku“ osvojili pravo na razotkrivanje građe, oni najuporniji koji su sate provodili čekajući novine i dokumentaciju iz zatvorenih spremišta. U ostavštini Vere Kružić-Uchytil ostali su nedovršeni rukopisi za monografije Ivekovića, Auera i Tišova.

Najvažnije djelo Vere Kružić-Uchytil, monografija Vlahe Bukovca u izdanju Matice hrvatske

Temeljit pristup slici

Pri susretu s još istim vlasnicima djela umjetnika koje je proučavala divim se poštovanju s kojim govore o slavnoj prethodnici koja je istražila svaku kamenu kuću na Medovićevu Pelješcu. Njezine beskompromisne ekspertize mogle bi poslužiti kao izvor davno zaboravljene stručne terminologije. Svaki dio odjeće povijesnom je točnošću opisan, a prigodom deskripcije djela pazila je na imenovanje i najmanjega detalja poput „magnatske odore“ na Medovićevu portretu gradonačelnika Adolfa pl. Mošinskog, ne propuštajući opisati „ružičasti mundir modeliran zelenim sjenama, crvenosmeđu dolamu prebačenu preko ramena (…) balčak zlatnog mača i kalpak s perjanicom“. U opisima krajolika zanimljivo je čitati meteorološki točne pojedinosti atmosfere na Kovačevićevim slikama („večernje rumenilo neba, mrkozeleno drveće sa žutim impastima na vrhu krošanja“ za opis Kovačevićevih krajolika) ili botaničke opise Medovićevih livada kada imenuje vrijes, brnistru, smilje, pelin, pinije, čem­prese.

Iako zaslužna za detekciju mnogih remek-djela koja ne bismo imali prilike upoznati bez njezina zalaganja, njezin je najvažniji doprinos znanstveno utemeljena valorizacija Bukovčeva, Medovićeva i Kovačevićeva opusa. Kao dobra poznavateljica situacije u Francuskoj i Češkoj ili Engleskoj, Vera Kružić-Uchytil nije procjenjivala opuse hrvatskih umjetnika modernijima no što su zapravo bili. U vremenu kada je kriterij kvalitete bila procjena originalnosti i inovativnosti određenog umjetnika, kada su vladajući kritičari upadali u zamku „nategnutih“ stilskih markacija, ona Bukovčevo slikarstvo trezveno i jasno uspoređuje s pompiersima, službenom strujom eklekticizma francuske Akademije. Ona je anticipirala događaje u ostatku Europe desetak godina poslije, a to je revalorizacija slikarstva koje nije napustilo akademsko uporište i realizam u prikazu, poput simbolizma ili esteticizma oko 1900. Ne upasti u zamku subjektivne prosudbe u sedmogodišnjem druženju s jednim umjetnikom odlika je prave znanstvenice, kakva je bila Vera Kružić-Uchytil. Njezina je ostavština baš poput one njezinih profesora Gamulina i Preloga ili poput opusa umjetnika kojima je posvetila život – hrvatska popudbina za Europu i svijet.