Povratak na ishodište slikarstva

Mijene u slikarstvu, odnosno istraživanje novih oblika izražavanja u starim tehnikama, nisu se zaustavile ni u 21. stoljeću. Dapače, u određenoj se mjeri vraćaju na početke, propitkujući ishodište raznih stilova, tehnika ili, u ovome slučaju, materijala. Doktorski rad Lucije Konda Labaš, završen prošle godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i predstavljen na tek otvorenoj izložbi, u prvi plan stavlja fakturu materijala. Kroz nanošenje boje na različite (ipak tradicionalne) površine za slikanje, poput platna, drva, stakla i metala, slikarica u suodnos postavlja doživljavanje i interpretaciju fakture kao materijalne komponente slike s jedne strane i značenjske kategorije koje govore o likovnosti djela s druge strane. Naime, faktura na slici temeljno je materijalna realizacija nanesene boje i same podloge, ali posljedično je i materijalizirana ideja.

Iz ciklusa Faktura, akrilik na pleksiglasu, 2012/13.

Gestualnim nanosima boje, bliskim action paintingu, autorica ostvaruje nekoliko nizova apstraktnih slika na različitim materijalima. S obzirom da boja tek djelomično prekriva podlogu na koju je nanesena, time podloga koje je materijalnost vidljiva postaje jednakovrijednim činiteljem likovnoga djela. Takvo shvaćanje podloge najviše dolazi do izražaja kod slika načinjenih od zgužvanih platna na kojima je boja posve reducirana, a slojevi platna izbačeni u prostor pa u određenim slučajevima možemo govoriti o tekstilnim reljefima. Reljefnost je dokraja postignuta kod radova na drvu, miješanjem pjeskovite mase s ljepenkom i dodavanjem boje te apliciranjem u masivnim slojevima na drvenu podlogu, ponovno uz ostavljanje velikih površina i strukture drva vidljivima.

Osnovnim kolorističkim registrima crne, bijele, plave i smeđe, s ponekim detaljima u crvenoj boji, kao i sustavnim izbjegavanjem mimezisa, autorica želi još više naglasiti osnovnu ideju fakture i ne dopustiti da je bogatstvo boja i raznovrsnost motiva rastoči. U tome i uspijeva. Bilo bi neistinito tvrditi kako je likovnost ovih djela ostvarena u novopronađenom smislu za kreaciju, ali ni njihova polazišna točka nije interpretiranje motiva, već proučavanje mijena fakture primjenom različitih materijala. U toj namjeri Lucija Konda Labaš u potpunosti je uspjela. Različito ponašanje boje, koja se slijeva po podlozi, grupiranje u nakupine raznovrsnih oblika, površine i ispupčenosti, pucanje boje i stvaranje fine mrežaste strukture, kada se, primjerice, oker drvene podloge nazire u krakelirama crnih nanosa, sve su to elementi kojima autorica ostvaruje binarnost ideje objašnjene na početku. Usto, osnovna površina uvijek ostaje nepripremljena za slikanje, bilo da je riječ o neprepariranome platnu, sirovome drvu, uglačanoj metalnoj ploči ili prozirnome pleksiglasu koji zajedno s bojom ostvaruje vrlo zanimljive luminiscentne efekte. Način na koji je boja nanijeta na podlogu također varira. U pojedinim je slučajevima riječ o klasičnom drippingu, odnosno lijevanju boje izravno iz kantice, boce ili tube, ponekad su vidljivi potezi kistom, špahtlom, a ponekad se tehnički postupak ne može jasno iščitati u vidljivoj fakturi djela. Na nekim radovima boja djeluje mnogo discipliniranije nanijeta na platno, a druge slike kao da su nastale u hipu.

Od svih navedenih materijala, platno ima posebne karakteristike koje je autorica prepoznala i u ovome projektu iskoristila. Njegova sirovost i podatnost čine ga idealnim za mijenjanje pravokutnog oblika slike koji zadržavaju djela na staklu, drvu i metalu. Jednostavnost platna koje se u različitim svrhama koristi tisućama godina, a u slikarstvu tek nekoliko stotina godina, u izravnoj je koliziji s ekspresivnim slikarstvom, odnosno suvremenim apstraktnim pristupom slici. Njegovu rudimentarnu prirodu autorica donosi gužvanjem, cijepanjem, savijanjem, probijanjem čavlom, lijepljenjem, neobrađenošću po rubovima, perforiranjem metalnim očicama i sličnim postupcima. Dok su sve podloge u ovome projektu kolorirane, određenom broju radova na platnu nije pridodana nikakva boja, već je podloga postala samostalni rad. Specifičnost i važnost podloge u oblikovanju likovnoga djela, autorica je opisala riječima: „Kako bih objasnila nezamjenjivu ulogu i važnost podloge, ne samo u procesu realizacije ideje, nego i u njenom razvoju, podlogu sam u ovome projektu tretirala kao jedinu promjenjivu varijablu pri realizaciji slike čija je faktura njen integralni dio i koju u potpunosti možemo doživjeti kroz djelo.“ Djela kojima je u najvećoj mjeri ostvarila željeni cilj prenosila je na podloge velikih dimenzija pa takozvani „veliki formati“ nisu zasebni ciklus, već uvećane materijalizacije pročišćene ideje.

Zanimljivo likovno istraživanje u svrhu doktorskoga rada Lucije Konda Labaš, prilikom kojega je nastalo tristotinjak slika, potvrdilo je autoričinu ideju da „fakturu može definirati kao posrednika cjelokupnog vizualnog doživljavanja slike“. Kao što je znanstveno pravilo povratak ad fontes istraživačkog rada, tako i likovnost s vremena na vrijeme mora propitati svoje polazište, trenutni položaj i točku u koju želi doći. Ne samo što na taj način ima priliku usavršiti tehničke postupke stvaralaštva, nego i zapitati se zašto se određene stvari rade, a to pitanje nedvojbeno vodi u temeljitiju, višeznačniju i kvalitetniju umjetničku produkciju.