Oživljena pulska belle époque

Oštarica Mirandolina premijerno je izvedena 24. svibnja u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazališta Pula, u režiji Jasminka Balenovića. To je čakavska prilagodba slavne komedije La Locandiera (Gostioničarka Mirandolina), talijanskoga književnika Carla Goldonija.

Pitka i ležerna pulska Mirandolina / Snimio Saša Miljević

Ova tročinka napisana je 1752, u izvorniku radnja se odvija u Firenci, na toskanskom narječju. Daniel Načinović, književnik, novinar i prevoditelj, preveo je ovo djelo na čakavsko narječje i prilagodio ga vremenu i prostoru. Rekao je da je to „štorija od afari, jubavi i đeložije, po domaću spravljena i narihtana“. Drama je smještena u pulski ambijent prije Prvoga svjetskog rata, u razdoblje belle époque. Najjači je dio predstave sam jezik, mišancija stilizirane čakavice, talijanizama i njemačkoga jezika. Predstava na trenutak zaustavlja jedno vrijeme, priziva u sjećanje neke zaboravljene izraze i fraze, izaziva nostalgiju, prenosi ozračje koje je ostavilo dubok trag u Puli, glavnoj pomorskoj luci Austro-Ugarske Monarhije, koja je tada prolazila svoj nagli gospodarski i kulturni procvat. Uz kazališta i kina, ljudi su se zabavljali u gostionicama i tzv. kućama s crvenim feralima, legalnim bludilištima onoga vremena, koja su bila omiljena svratišta mornara.

Načinovićeva Mirandolina smještena je u oštariju-pansion Tri soldata, između Amfiteatra i Mornaričkog kazina. Narativni okvir predstave vrlo je jednostavan te su kostur i Goldonijevi karakteri ostali prisutni u ovoj prilagodbi. Redatelj Jasminko Balenović, koji je već surađivao s pulskim kazalištem, dobro je usuglasio jezik, lica i vrijeme radnje. Predstava je pitka i ležerna, izvrsno lokalizirana i glumci su dobro vođeni. Lana Gojak odigrala je vrlo uspješno Mirandolinu, oživila vrckavu oštaricu, vrtirepku i laskavicu, domišljatu i šarmantnu ženu koja zna kako ugoditi muškarcu, uživa kada nadmudri svoje muške goste i osvoji im srce, ali ujedno pruža lekcije muškarcima koji se nađu u njezinu društvu. Jako joj je stalo da ostane čestita i na kraju dobro promisli i zbroji komu će dati svoju ruku: Mikuli, čovjeku njezina staleža. Iako se glavna glumica i sama ponekad spotakne o tešku joj čakavicu, uspjela je dočarati lik Mirandoline, koji je tijekom stoljeća iskušavao mnogobrojne slavne glumice. Načinović se poigrao imenima i titulama muških lica i izmijenio ih, pa se umjesto viteza di Ripafratta, markiza di Forlipopolija i grofa d’Albafiorita, tipičnih titula za Goldonijevo vrijeme, upoznajemo s Felixom Srećkom Kosovitsem, kapetanom fregate, časnikom k. u. k. tajne službe, kojega je dubokim i markantnim glasom utjelovio Robert Ugrina. Tijekom predstave odlično se transformirao iz ženomrsca i ozbiljnog kapetana u zaljubljenoga, „štroliganog“ muškarca, koji je na kraju pokleknuo Mirandolininu šarmu.

U oštariji su odsjeli i poslovni ljudi i mešetari, koji su fantazijama o svojim „projektićima“ nasmijavali publiku. Izvrstan Denis Brižić, karikaturalno i groteskno oslikao je Bartula Grofa Škampaviju, čovika od afari, koji je uvjerljivim jezikom i glumom dočarao poslovnoga čovjeka, koji ima viziju o bečkom Prateru u Šijanskoj šumi, željezničkoj pruzi od Vodnjana do Fažane i mostom do Brijuna, na čiju nas gradnju može asocirati izgradnja Pelješkoga mosta. Albina Ladrunkovitcha, činovnika od austrijske Ferate, kojemu i samo ime govori da je lopov (ladro; ladrun, tal. lopov), dobro je predstavio Teo Tiani. Dobar začin drami su Hortenzija i Dejanira, dvije lažne dame, komedijantice umjetničkih imena, koje su vrlo živo i efektno uprizorile dvije mlade pulske glumice Romina Vitasović (Hortenzija) i Elena Orlić (Dejanira), koketirajući i zabavljajući publiku. Sporedne uloge Mikule, kamerijera od oštarije i Keka, pisara gospodina Kosovitsa, odglumili su pulski glumci i osnivači Teatra Naranča Luka Juričić (Mikula) i Franjo Tončinić (Keko) te vrlo smiješno i duhovito dočarali poslušnike i sluge onoga vremena. Scenograf Miljenko Sekulić likovno čisto, jednostavno i u pastelnim tonovima oslikao je scenu i donio ugođaj secesijske „oštarije“. Kostimografkinja je Katarina Radošević Galić, a koreograf Sergio Cavallaro. Livio Morosin autor je glazbe, koja je zvucima limenog orkestra, klarineta i harmonike nostalgično zazvala kazališni i kavanski milje toga vremena.

Tekst predstave tiskan je u biblioteci INK, u pulskom MPS-u, urednik je Miodrag Kalčić, fotograf Saša Miljević, a grafički urednik Oleg Morović.