Otvorena čistina poezije

Frakturino izdanje donosi nam čitav opus švedskoga nobelovca, poeziju i kratku prozu u izvanrednom prijevodu Sonje Bennet, što ovu knjigu čini izdanjem od iznimne važnosti za naš prijevodni fundus, ne samo švedske, ili skandinavske, nego vrhunske svjetske poezije

Prije dvije godine nova je vrsta kukaca, veličine 5–6 milimetara, još nepoznatih navika, otkrivena na Gotlandu, najvećem otoku koji pripada Švedskoj, i najvećem otoku Baltičkoga mora. Otkriće se pripisuje entomologu Michaelu Sörenssonu sa sveučilišta u Lundu, koji planira novu ekspediciju u to područje kako bi dodatno rasvijetlio okolnosti u kojima živi ta jedinstvena, prethodno nepoznata vrsta kukaca, koju je Sörensson nazvao transtroemeriana, u počast Tomasa Tranströmera, a sve to prigodom pjesnikova osamdesetog rođendana, 2011. Iste godine dobio je Nobelovu nagradu „za svoje zgusnute pjesničke slike iz kojih prosijava svjetlo i koje nam daju potpuno nov pristup stvarnosti“, kako glasi objašnjenje Nobelova odbora Švedske akademije za književnost.

Prev. Sonja Bennet, izd. Fraktura, Zaprešić, 2013.

Dobiti Nobelovu nagradu (za koju je Tranströmer bio nominiran osamnaest godina zaredom), znači da sve stvari u nečijem životu bivaju proslavljene, pa i zbirka insekata iz djetinjstva postaje djelo monumentalne važnosti. Švedski prirodoslovni muzej u Stockholmu prigodno je postavio izložbu Tranströmerove kolekcije insekata iz dječačkih dana, popraćenu katalogom entomologa Fredrika Sjöberga, koji u šest lijepih eseja opisuje putešestvije mladoga Tranströmera Stockholmskim arhipelagom u potrazi za najmanjim i najrjeđim kukcima. Naglašeno je i kako se u 21% Tranströmerove poezije spominju insekti, a eseji su predstavljeni citatom Charlesa Darwina: „Iz svega proizlazi da je sklonost prikupljanju buba nagovještaj budućeg uspjeha u životu.“

Thomas Tranströmer, koji je dobitkom Nobelove nagrade za književnost ujedno postao i najslavniji entomolog u Švedskoj, rođen je 1931. u Stockholmu. Otac mu je bio novinar, a majka učiteljica, kći kopilota lučke kapetanije. Roditelji mu se rastaju rano, pa ga odgaja majka, uz veliku bakinu pomoć. Studirao je povijest i povijest religije, književnost i psihologiju. Cijeli radni vijek radit će kao psiholog u institucijama za preodgoj maloljetnih delikvenata. Prehranjuje obitelj i često je primoran praviti dulje stanke u pisanju. Putovao je na Island, u Tursku, na Bliski istok. Proputovao je sve zemlje južne Europe, uključujući tadašnju Jugoslaviju. Često se vraća u Grčku, odlazi u Maroko, ali i putuje diljem svijeta, kad god mu se pruži prilika.

Skandinavska klima i osebujan krajolik koji se istovremeno i zatvara i otvara poput prozora prepuštena ukriženim vjetrovima, snažan su pečat njegove poetike. Ibsen je jednom, misleći na rodnu Norvešku, napisao kako ih „fjordovi sve čine filozofima“. U Stockholmskom arhipelagu više je od 17.000 otoka, od kojih su mnogi naseljeni barem tijekom ljetnih mjeseci. Tranströmerov djed posjedovao je kuću na malom otoku Rumnarö. Tamo je Tranströmer provodio duga ljeta djetinjstva. I poslije često je putovao na Rumnarö kada je želio pisati. U šetnjama tim živopisnim otokom, u ljepoti prirode, gradila se precizna smislenost njegove, metaforama bogate, pjesničke imaginacije.

Glazba je njegova istinska ljubav, neodvojiva od pisanja. Glazba ga prati svuda kroz poeziju. Piše slušajući Schuberta, Griega i Liszta. Iz glazbe izvlači naslove pjesama, a pjesme mu često i govore o skladateljima. Na mjestima su i strukturirane poput glazbenih djela. Gondola tuge prati trag dva Lisztova djela za klavir koja je komponirao nakon što je posjetio kćer Cossimu i njezina muža Richarda Wagnera u Veneciji (Wagner je umro nekoliko mjeseci poslije). Schubertiana govori i o tome koliko toga moramo vjerovati da bismo živjeli svoj svakodnevni život, a da ne potonemo u zemlju:

„… Vjerovati masi snijega koja se drži na litici iznad sela. / Vjerovati u obećanja o šutnji i u osmijeh razumijevanja, / vjerovati da telegram o nesreći nije upućen nama i da / iznenadni zamah sjekire neće doći iznutra. / Vjerovati u osovine kotača koji nas autocestom nose usred / čeličnog roja, tri stotine puta uvećanog. / Ali ništa od svega toga nije ustvari vrijedno našeg povjerenja. / Onih pet gudala kaže nam da možemo vjerovati nečem drugom. / Čemu to? Nečem drugom, i prate nas komad puta do tamo. / Kao kad se ugasi svjetlo na stubištu i ruka – s povjerenjem – / krene do slijepog rukohvata koji nas vodi u mraku.“

Od mladosti strastveni pijanist, Tranströmer s putovanja uvijek donosi pronađene partiture. Kad u pedeset devetoj godini života doživi srčani udar, desna strana tijela ostaje mu oduzeta; ne može se kretati, a govor mu je ograničen na dvadesetak riječi. Njegova supruga Monica njegov je glas i oslonac. On nastavlja pisati i svirati klavir, lijevom rukom.

Tranströmer šezdesetih godina postaje poznat u svijetu putem prijevoda na engleski Roberta Bligha. Od tada do danas postao je najcjenjeniji švedski pjesnik, preveden na više od šezdeset jezika. Prevode ga i hvale Czeslaw Milosz, Bei Dao, Seamus Heaney, Josif Brodski. Odavno je neizostavan u antologijama svjetske poezije. Kod nas se pojavljuje tek s nekoliko pjesama u časopisima, ništa ozbiljnije, i tako desetljećima.

U knjizi u izdanju Frakture sada imamo čitav autorov opus, poeziju i kratku prozu u izvanrednom prijevodu Sonje Bennet, što ovu knjigu čini izdanjem od iznimne važnosti za naš prijevodni fundus, ne samo švedske, ili skandinavske, nego vrhunske svjetske poezije. Unutra se nalaze zbirke poezije: 17 pjesama; Tajne na putu; Nedovršeno nebo; Tonovi i tragovi; Vid u mraku; Staze; Baltici; Barijera istine; Divlji trg; Za žive i za mrtve; Gondola tuge; Zatvor; Velika zagonetka; Sjećanja me gledaju (prozni zapisi).

„Kako pjesma raste, ja se sužavam” – jednom je rekao. Poezija, glazba i priroda isprepleću se kod Tranströmera s memorijom i poviješću. Nije sklon olakom kategoriziranju, zna da je ljudska svijest poput padobrana i da najbolje radi otvorena. Tranströmer se u bodelerovskoj „šumi simbola“ hvata tema poput smrti, samoće, čovjeka unutar prirode, unutar sebe sama, a poradi šokova sadašnjosti spreman je zagrabiti i daleko u povijest.

„Iza svakog koji ide lebdi križ koji nas želi / sustići, proći pored nas, sjediniti se s nama. / Nešto što bi nas htjelo zaskočiti odostrag i pokriti / nam oči šapćući ‘Pogodi tko je!’“, stoji u pjesmi Ulice Šangaja.

U pjesmi Vermeer, iz zbirke Za žive i za mrtve, piše: „Bolno je prolaziti kroz zidove, čovjek se od toga razboli ali mora se. / Svijet je jedan. No zidovi… / Zid je dio tebe samog – / Bilo da to znamo ili ne znamo tako je za sve osim za malu djecu. / Za njih zida nema. / Vedro se nebo naslonilo o zid. / Kao da se moli praznini. / A praznina okreće lice prema nama i šapće / ‘Nisam prazna, otvorena sam.’“

Pjesnik nam tako otvara prostore kroz koje prodiremo u prazninu. U pjesmi Čistina, iz zbirke Barijere istine, kaže: „U šumi postoji neočekivana čistina koju nalazi samo onaj koji se izgubio. Čistina je ovdje okružena šumom koja guši samu sebe… Gusto prepleteno drveće mrtvo je sve do vrhova gdje nekoliko pojedinih grančica dodiruje svjetlo. A dolje: sjena leži na sjeni, močvara raste. Ali na otvorenom mjestu trava je čarobno zelena i živa.“

U toj travi, ako se zagledamo bolje, pored nas će proći i kukac s početka teksta, s plavim, crnim ili leđima neke druge boje, a u njegovu nebeskom oklopu zrcalit će se suglasje zvijezda i svijeta u vječnom kretanju. To je Tranströmer, to je glazbena Harmonia mundi, to je poezija: izgubiti se u potrazi za neočekivanom čistinom u kojoj nastaje pjesma slobodna od ljudskom obijesti nametnutih utora, bistra i rezonantna, pjesma samosvojna i osamljena, iako bruji različitim glasovima, čak i onima iz drugoga vremena, briljantan i jednostavan stih koji otvara put u složene svjetove, u kojima se možemo barem okrhnuti o spoznaju, nagovještaj nade.