Osebujne kritičke prosudbe

Izbor od pedeset kritičko-polemičkih tekstova Nikole Milićevića (1952–1957) koji je priredio književni povjesnik i kritičar Vinko Brešić, poprativši ga informativnim i zanimljivim pogovorom, pravo je i pogođeno posredništvo između autora Nikole Milićevića i čitatelja. Naime, nakon vremenske distance te kritičke prosudbe zadivljuju svježinom i kreativnošću kao da su napisane u ovim našim globalističkim (de)mistifikacijama. Štoviše, bjelodano je da su Milićevićevi pogledi na tadašnju književnost, nacionalnu i drugih naroda, odrješito estetski, s aureolom proročkoga poetizma. On je senzibilitetom pjesnika i stručnjaka nedvosmisleno izricao britke i uvjerljive prosudbe o pjesnicima i djelima, o vremenu kojega je i on bio sudionik.

Izd. DHK, Zagreb, 2012.

Tako će u povodu knjige pjesama Dobriše Cesarića Osvijetljeni put napisati: „Pjesme koje smo davno upoznali i poslije se bezbroj puta vraćali na njih, ponavljali ih i znali napamet…“ O čakavskim stihovima Drage Gervaisa izreći će prosudbe koje su još i danas meritorne: „Mali okviri i male teme čini se da su bili kao stvoreni za Gervaisovu preciznu ruku, koja je znala majstorski graditi minijaturne kompozicije, pune unutrašnjeg sklada i ritma, a duhovite i čiste po svom sadržaju.“

Zahvaljujući prigušenom temperamentu, ljudskoj opstojnosti koja je preferirala stanovitu distancu prema ljudima i zbivanjima, znao je naći pravu mjeru, ne odričući se pristojnosti u konfrontiranju, nalazeći u svemu svoj stoički ekvilibrij, vrsnu akribiju stručnjaka koji je znao vidjeti i čuti, uvjeren u svoj kritičarski credo.

Vrijeme u kojem je pisao nije baš bilo naklonjeno pjesnicima (kao što, uostalom, nije ni danas!), ali on je u svim tim svakovrsnim teškoćama pedesetih godina znao pronaći moralnu vertikalu. Nije odustajao od svojih estetskih intencija, tražeći prije svega auru kreativnosti bez koje nema poezije, pa je zanosno progovorio o Tinu u povodu njegove smrti (1955): „Tako je počinuo, bolešću ispaćeni, nemirni, veliki Tin, najveći lirski pjesnik, što ga je ovaj narod ikada imao…“ Isto tako zauzeo se pjesnički i ljudski za Vesnu Parun, za koju kritičari svih fela nisu imali milosti nakon objavljivanja knjige Zore i vihori (1947), ističući u povodu njezine nadahnute Crne masline „možda najsnažniju i najbolniju pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke“.

Antologičar i književni povjesnik Vinko Brešić, s argumentiranim i odgovornim prosudbama, u skladu s vrhunskim poetskim kriterijima kojih se Milićević držao, napisat će: „… uvijek dobrohotan i nerijetko duhovit svjestan da nitko i ništa nije savršeno, ali nam je dužnost savršenstvu težiti, tražiti ga i u tome ustrajavati.“

I za kraj: da bi se bavio drugima pišući o književnicima i marno ih prevodeći, žrtvovao je dragocjeno vrijeme koje je mogao posvetiti svome stvaralaštvu. Skroman i samozatajan, Milićević je ovako komentirao u knjizi Odjeci pjesničke riječi (Zagreb, 1991): „Ali svi mi moramo živjeti pomalo dvostrukim životom. Životom onoga svagdanjega kruha, svagdanjih napora, poslova, veze s ljudima, s radom, itd. I s druge strane, svaki čovjek, ako vodi računa o sebi, ima i svoj određeni unutrašnji svijet.“