Osamljeni jahači

Posljednjih je godina organizatorima Tjedna suvremenoga plesa prešlo u naviku da desetak dana prije početka ugoste jednu inozemnu predstavu. Čast da nas uvede u 30. festivalsku obljetnicu pripala je kanadskome autoru Danielu Léveilléu i njegovoj novoj predstavi Solitudes Solo. Budući da je to četvrto gostovanje Léveilléove skupine, može se reći da zagrebačka publika dobro poznaje njegov rad, odnosno autorovo stvaralaštvo od 2001. nadalje, kada mu žarište istraživanja postaje nago tijelo. U predstavama Amour, acide et noix iz 2001. (koju smo na Tjednu gledali čak dvaput, u drukčijim izvođačkim postavama) i Skromnost ledenjaka iz 2004. tijelo se izlaže kao fiziološka činjenica, jake muskulature, naglašene vertikalnosti, strogo i asketsko, intenzitetom izvođenja, teškim skokovima i tupim doskocima, zadržavanjem tijela u zahtjevnim pozama i susprezanjem logičnoga kontinuiteta kretanja poništavajući svaku voajersku pomisao.

Pokret kao prijelazna faza / Snimio Denis Farley

Takva se koreografska matrica nastavlja i u Solitudes Solo uz dinamički pomak u izdržavanju teških figura, kao što je, primjerice, izvlačenje noge unatrag u dubokome čučnju, do trenutka kad emocionalno neprobojna tijela počinju popuštati i otkrivati unutarnja kolebanja, napor, malaksalost, bol, tjeskobu ili ljutnju. Scenografskih elemenata nema, na scenu izlazi po jedan izvođač, izvodeći u tišini ili na Bachove violinske skladbe, a u odnosu na prethodne radove donekle je izmijenjen kostim (ovdje se koži dodaje nešto odjeće, koja se kako predstava teče reducira na raznobojne gaće). Premda je svaki od osam susljednih, strukturno, vokabularno i motivski povezanih sola (izvode Justin Gionet, Emmanuel Proulx, Manuel Roque, Gaëtan Viau i Lucie Vigneault) precizno razrađen do najmanjih detalja, a odstupanja od neutralne virtuoznosti i svladavanje tijela manifestiraju se na opažajnoj razini (npr. grčenje i napregnutost mišića ili otežano disanje), prava koreografija okreće se prema unutra, na doživljajnu razinu izvođača. Léveilléovo istraživanje temelji se na statičnosti kao osnovnom koreografskom principu, na sadržajnome ispunjavanju stanke, dok je pokret prijelazna faza između mirovanja, na pokazivanju scenskih mehanizama umjesto podupiranja iluzije, težini tijela, ali i na težini izvođenja, nasuprot lakoći pokreta.

Obrtanju koreografskih načela podliježe i izvođač, sučeljavajući tijelo koje izvodi i tijelo koje je uz izvedbeni medij i nešto drugo. Naizgled hladna, udaljena tijela postaju poprište unutarnje borbe. Je li izvršavanje koreografskih zadataka posao ili plesače vodi stvaralačka strast? Pokazuju li drhtaji isklesanoga tijela snagu ovladavanja ili otkrivaju ranjivost? Koliko je bol znak slabosti, a koliko zdrave tjelesne reakcije? Je li zakivanje pokreta odraz zatočenosti, odlučno odbijanje komunikacije ili privlačenje pozornosti u težnji za komunikacijom? Razgolićenost tijela poprima značenje posvemašnje razotkrivenosti, kako na planu izvedbe, tako i naspram ljudske egzistencije kao neizbježne sudbine nikad dokraja shvaćenih pojedinaca, društvenih, ali duboko izoliranih i osamljenih bića, s nemirima, zapitanošću, šutnjama. Širenje semantičkoga polja na univerzalnu problematiku egzistencijalne osamljenosti scenski uokviruje trenutak kada svi izvođači izlaze na pozornicu, a onda je jedan za drugim napuštaju, ostavljajući sama izvođača njegovoj solo izvedbi.

Léveilléovo četvrto gostovanje (uz navedene predstave izvedeno je i Posvećenje proljeća) najavljuje slavljeničko ozračje i opravdava programski izbor – povratak starim festivalskim znancima, Josefu Nadju, Emiju Grecu, Matjažu Fariču, Yasmeen Godder, Paulu Ribeiru…