Moje pisanje pripada i Hrvatskoj

Mi smo gotovo jedina zemlja u kojoj se stvorio prezir prema emigrantima, to je stav Jugoslavije koja je bila ksenofobična zemlja / Hrvati se ponose svojim emigrantskim nogometašima, ali još imaju titoističku predrasudu prema svojim piscima / Gdje god moje pisanje na kraju pripalo, mora pripasti i ovdje jer nitko ne može negirati mjesto gdje ti je kolijevka i ono gdje ti je grob

Dana 26. svibnja u zagrebačkom klubu Booksa otvoren je 12. festival europske kratke priče, najstariji takav u Europi. Programski povezujući dva grada (ovoga puta Zagreb i Varaždin), Festival tijekom pet dana okuplja velik broj hrvatskih i stranih majstora popularne kratke forme. Uz moderiranje začetnika i organizatora Festivala, Romana Simića Bodrožića, odmah na otvaranju predstavilo se troje autora – Rachel Trezise (velški pripovjedač iz ovogodišnje zemlje partnerice Festivala), Irac Keith Ridgeway i jedna od najvećih ovogodišnjih zvijezda – Josip Novakovich, pisac rodom iz Daruvara koji je prije gotovo četrdeset godina otišao na privremeni boravak u SAD, gdje se, pišući na engleskom – jeziku maćehe, kako ga sam naziva – nakon studija psihologije, teologije i filozofije, afirmirao kao prozni autor s trenutnom adresom u Kanadi, gdje na Sveučilištu Concordia u Montrealu predaje kreativno pisanje. Autor je romana (April’s Fool Day, prijevod Prvi aprila), triju zbirki kratkih priča (izbor iz zbirki Yolk i Salvation and Other Disasters u nas je preveden pod naslovom Grimizne usne) te triju knjiga eseja i dvaju udžbenika za kreativno pisanje, a za svoj je pripovjedački opus zaslužio brojna priznanja. Najveće se dogodilo ulaskom među deset nominiranih finalista za uglednu nagradu Man Booker International, koja se bijenalno dodjeljuje za životno djelo autorima koji pišu na engleskom jeziku. Nagrada je na svečanom proglašenju prošloga tjedna u Londonu uručena američkoj autorici Lydiji Davis.

Gospodine Novakovich, je li vam žao što vam je izmaknuo Booker?

Pa jest, znao sam da imam samo deset posto šanse, i nešto manje jer tu je bio Aharon Appelfeld i neki drugi koji su napisali četrdesetak i više knjiga, a ja ih imam svega deset, no žiri u dvije godine čita knjige iz cijelog svijeta i u tom je smislu to doista veliko priznanje. Utješila me prijateljica koja je rekla da sam i dalje za nju najbolji hrvatski baptistički pisac agnostik, ha ha. Još bih dodao i: otac dvoje darovite djece.

Čest je slučaj da se tek nakon svjetskoga priznanja postaje uočljivijim i u domovini. Jeste li razočarani svojom recepcijom u Hrvatskoj?

To je dijelom i moja greška – neko sam vrijeme razmišljao vratiti se i pisati na hrvatskom jer svi domaći uočljivi pisci stvaraju neki svoj individualan, zanimljiv hrvatski koji nije onaj standardizirani, školski, na koji se mene prevodi. Često se govori o čistoći hrvatskoga jezika, no književno je jedino zanimljiv onaj hrvatski koji je nečist, koji ima lokalizama i dijalektalizama, koji je osobniji. Perišić ima svoje dalmatinske, Jergović bosanske primjese, a ja bih mogao imati svoj slavonski hrvatski uz činjenicu da sam ja i, što je za vrijeme nacionalne faze svima smetalo – kao muzej povijesti hrvatskog jezika, s mnoštvom izraza iz sedamdesetih, kad sam otišao, i koji su sada zastarjeli. To bi bio moj hrvatski i mogao bi biti živahan i svakako ću pokušati. Nisam razočaran jer mi je bilo jasno da nema razloga da budem bolje prihvaćen.

O emigrantskim autorima nekad se nije pisalo zbog ideoloških razloga, danas recepciju otežava mnoštvo autorskih glasova – ovogodišnja nominacija nameće vas kao ponajbolju svjetsku preporuku...

Mi smo gotovo jedina zemlja u kojoj se stvorio prezir prema emigrantima, to je stav Jugoslavije koja je bila ksenofobična zemlja s mnoštvom vanjskih i unutarnjih neprijatelja, a ljudi u tuđini poput mene bili su istovremeno i vanjski i unutarnji. Došavši u Zagreb, na početku devedesetih, jedan mi je novinar, saznavši da sam pisac, rekao: „Znate li vi da nema nijednog dobrog emigrantskog hrvatskog pisca?”, što me zapanjilo. To je bio ljevičarski raspoložen čovjek, a svejedno je izrekao takvu predrasudu. Jedan od najboljih slovenskih pisaca, Louis Adamič, emigrantski je pisac i Slovenci se njime ponose. Hrvati se ponose svojim emigrantskim nogometašima, ali još imaju tu titoističku predrasudu prema svojim piscima.

Vi pak niste namjeravali postati pisac, ali ste zato oduvijek namjeravali postati emigrant?

Birao sam hoću li biti arhitekt, kirurg ili emigrant i ovo posljednje činilo mi se kao najviša diploma iako sam trebao postati kardiolog i sada bih bio koristan građanin, ha ha. U ono doba, a ja sam otišao ‘76, kad sam imao dvadeset godina, gotovo su svi to htjeli – živjeti vani već je bilo neko dostignuće. A bježao sam i od Mehe Puzića – narodnjačke glazbe koja je treštala po daruvarskim kavanama.

Kao srednjoškolac odbili ste članstvo u Savez komunističke omladine...

Imao sam dugu kovrčavu kosu kao Hendrix i svi su me u gradu zvali Jimi, svirao sam rock-glazbu, gledao filmove, čitao knjige na engleskom i duševno sam već bio u emigraciji. Jednoga dana u školi su nas namjeravali kolektivno učlaniti u Savez komunista, rekao sam da se protivim. Poslije, nakon što me općina zbog mog dobrog engleskog izabrala da u trećem razredu idem u Michigan na razmjenu gimnazijalaca – ispalo je da nisam politički podoban predstavljati svoju zemlju u Americi, tada sam se zainatio da ću svakako otići. Za vrijeme studija u Novom Sadu dobio sam poziv i dolazak u Ameriku za mene je bio zanimljivo i oslobađajuće iskustvo.

Oduvijek ste nekako bili u poziciji manjine – baptist u Jugoslaviji, Hrvat u Americi, sada Amerikanac/Hrvat u Kanadi, koliko ste iz te manjinske pozicije mogli bolje sagledati situaciju “većine”?

Uvijek sam se nekako bojao većine – za vrijeme Praznika rada, Dana mladosti i sličnih parada uvijek sam nastojao uteći jer sam imao veliku tremu – pred baptistima s obzirom na to da nisam bio dobar, svirao sam rock i mislio da ću ići u pakao, a pred komunistima jer sam zapravo vjerovao u Boga, što znači da nisam bio dobar komunist. To u velikom gradu poput Zagreba vjerojatno i nije toliki problem, no u malome je bilo neugodnosti, plasirale su se mnoge glasine. K tome, a to je još izraženo kod nas, kad netko odraste u Hrvatskoj kao provincijalac, ima kompleks da nisi prvenstveno Hrvat, već Daruvarčanin. Možda nisam imao dovoljno kulturnog samopouzdanja u odnosu na Zagreb, stoga sam i otišao u Novi Sad na studij medicine, gdje sam bio jednostavno Hrvat, zanimljiv i egzotičan.

Kako ste od emigranta postali emigrantski pisac?

Isprva sam mislio da ću se nakon dvije godine vratiti na medicinu i, iako sam volio pisati, mislio sam da pisac tada može biti samo komunist ili buržuj, netko tko ima političko zaleđe ili plemićko porijeklo. U Americi sam povjerovao u tamošnju ideologiju da je svakomu sve moguće i da bih mogao postati pisac. Kada sam se nakon nečitljivih filozofskih tekstova, kojima sam se bavio na Yaleu, dohvatio Márqueza ili Dostojevskog, to je bilo iskustvo slobode, kao da me netko pustio iz zatvora. Volio sam pisati duga pisma prijateljima u Hrvatskoj pa iako je ta korespondencija propala, shvatio sam da mi je pisanje užitak, trebalo mi je i da sebi objasnim što se oko mene događa. Bilo je to kao da pišem intimnom krugu ljudi. Nikad nisam imao birtaški, govornički pripovjedački dar, kao mali mucao sam i bio malo introvertiran i to je bio moj način. Bilo mi je to zadovoljstvo i nisam imao namjeru išta objavljivati – tada sam još duhovno pripadao hipicima pa sam mislio, kad bih to objavio, da bih se prodao.

Koliko je ta potreba za pisanjem proizašla i iz nastojanja da evocirate prostore djetinjstva i zavičaja s kojima ste, vidljivo iz vaših tekstova, neodvojivo vezani te da se prema njima odredite?

Dok sam bio ovdje, uglavnom sam maštao o Americi, čak sam napisao četvrtinu romana o Divljem zapadu, a kad sam bio tamo i nisam se mogao vratiti – dijelom i jer sam mislio da bih zaglavio u JNA – postao sam nostalgičan. Iz nostalgije prisjećao sam se djetinjstva – velikoga vrta, žabnjaka, pčelinjaka, voćnjaka, bilo je to lijepo djetinjstvo, vrlo slobodno i mislim da ga je teško rekreirati, posebice u Americi, gdje ne možeš pustiti dijete iza ugla po pecivo zbog straha od pedofila.

Nije li to ipak bilo lakše činiti na izvornom jeziku? Jeste li ih, pišući o ovim krajevima na engleskom, i sami promatrali kao drukčija pripovjedačka osobnost, kao stranac – Amerikanac?

Ako ti je nešto odveć blisko, valja to nekako otuđiti da bi mogao o tome progovoriti i to sam uspio postići uz pomoć engleskog. Da sam ostao u Daruvaru, ne vjerujem da bi mi to bilo zanimljivo, no jednom kad odeš, taj prostor postaje poput kamena i blata – materijal od kojega praviš kipove, koji treba s ljubavlju oblikovati i onda od toga nešto nastane. Ali bez nostalgije, otuđenosti i bez stranoga jezika koji nudi potrebni odmak i poziciju iz koje je taj prostor postao zanimljiv i egzotičan, to nije moguće učiniti. Engleski mi je omogućio i da te prostore promatram malo nadrealistički, a uvijek sam naginjao više apsurdu i ekspresionističko-nadrealističkom pristupu, zato sam i volio Kafku, Harmsa, Gogolja, Becketta i mnoge druge od kojih sam se učio apsurdu, a kojega je i ovdje bilo u izobilju. Želio sam i pokazati Amerikancima da ima i drugih načina življenja, od njihova artificijelnog odgoja djece do organske hrane. Sjetio sam se kako smo mi jeli kod kuće i pomislio: Kako to – ja sam bježao od onoga, a sada ovdje, ako budem napredan i ako uspijem u životu, moći ću živjeti kao što sam tamo živio u svojoj slavonskoj provinciji?

Mislite li da ste, preselivši se maćehi, izgubili autentičnost u materinskom jeziku?

Ne vjerujem u tu vrstu autentičnosti – da se duša jezika može upiti samo majčinom sisom među golim desnima. Biti autentičan znači boriti se da nešto shvatiš, a kao stranac imaš tu prednost da ti je jezik svježiji i uvijek se boriš za novi izraz i to me i privuklo – kroz njega sam imao iskustvo da svijet nastaje ponovno, svaku riječ volio sam preispitivati, načine na koje se mogu njome igrati. Nijanse izraza i dijalekte koje sam nekad imao izgubio sam, ali sam dobio brzinu, britkost rečenice, koja u domovini nije bila popularna jer svi su voljeli vesti duge pletene rečenice, dok nakon Carvera i Hemingwaya sve više autora radi na toj ekonomiji izraza.

Ratne zavičajne okolnosti djelovale su kao iznimno pripovjedačko gorivo – nizom kratkih priča koje tematiziraju obične ljude u izvanrednim okolnostima ostvarili ste izniman uspjeh, hvaljenom mješavinom humora, satire, tragičnosti i apsurda…

Rat me prislio da razmišljam o tome što se događa, bio sam zabrinut, a za mene je pisanje i pokušaj da nešto razumijem, kako različiti ljudi razmišljaju i što proživljavaju. Moj je šogor jedini ostao u svojoj četvrti u Vinkovcima, dvjestotinjak metara od bojišnice u kući nasred koje je bila oveća rupa od šrapnela što su ozlijedili i moju sestru. Nisam uspio saznati zašto je jedini ostao i iako sam znao da nije poludio, bio sam zapanjen zašto ne želi objasniti svoje iskustvo. Njegove strahove i hrabrosti pokušao sam razumjeti i napisao priču, Med u truplu. Želim li nešto shvatiti, lakše mi je da to učinim pišući. Imaš zadatak završiti rečenicu, doći do točke, uobličiti misao... Srećom, više nemam potrebu pisati o ratu, htio sam razumjeti i bio je prisutan naboj, energija.

Jeste li uspjeli shvatiti – ima li književnost još moći progovoriti o velikim temama?

Otprilike kao što je i Kurt Vonnegut rekao da je jedino što je uspio naučiti kao bivši student antropologije – vrlo malo: da nitko nije zapravo loš i da nitko ne smrdi. Književnost još ima snage progovoriti, primjerice kada se on u svojoj Klaonici broj 5 usudio – usprkos tome što je svima trebala jednostavnija crno-bijela interpretacija dobrih protiv zlih i slika velikoga savezničkog podviga – pisati o bombardiranjju Dresdena, gdje je spaljeno 150.000 žena, djece i staraca u roku od sata, svakako je time mnogima otvorio oči, a može ponuditi i utočište od egzistencijalne tjeskobe – ne govori svaki pisac svakomu, ali uvijek se može pronaći onaj koji tebi govori. Meni je npr. Tolstoj mnogo govorio, i Dostojevski neko vrijeme.

U nominaciji za nagradu Booker navedeni ste kao kanadski pisac hrvatskoga podrijetla. Čiji ste pisac i koliko vam je bitna ta odrednica?

Onoga sam tko me hoće, ne mogu ja to odrediti. Ako Kanađani kažu da sam kanadski pisac, zašto ne, ako me hoće Islanđani, bit ću islandski pisac, ako me hoće Hrvati, bit ću čak i hrvatski pisac, ha ha. Prerastao sam u tom smislu identitete. Mene nazivaju piscem hrvatskoga porijekla, no ovdje mi je ipak i nešto više od toga, i majka i otac su mi ovdje zakopani, to je i biološka, elektromagnetska pripadnost, a ime države ovisi o politici. Mislim da nije potrebno da se razriješi to političko etničko pitanje jesam li hrvatski pisac ili ne, meni je prije svega važno da budem pisac i da pišem, a to je bila jedna loša strana ovoga Bookerova finala da za dva tjedna nisam ništa napisao. Mogu me zvati kako hoće, ali bih ipak volio da barem netko čita nešto što sam napisao i da mu je to ok. Gdje god da to na kraju pripadne, mora pripasti i ovdje jer nitko ne može negirati mjesto gdje ti je kolijevka i ono gdje ti je grob.