Kazališni globus - svijet

Osam genijalnih Beckettovih minuta

London – Uz poznatu Beckettovu monodramu Ne ja povezana je anegdota: glumica Billie Whitelaw, kojoj je tekst ponuđen, rekla je Beckettu:

„Konačno ste uspjeli; napisali ste nešto što se ne može naučiti i što se ne može igrati.“ Ona sama malo kasnije porekla je svoje riječi kad je 1973. odigrala tu dramu u Royal Courtu. Da nije bila u pravu, uvjerila se još jednom londonska publika, četiri desetljeća poslije, opet na istoj sceni, gdje je glumica Lisa Dwan odigrala tu osmominutnu dramu uz nevjerojatne medijske panegirike. „Kazališna seansa, vrsta kolektivne halucinacije“, neke su od odredaba toga kazališnog bisera koji je i publiku i kritiku doslovno ostavio bez daha. U posvemašnjoj tami vidljiva su samo usta koja izgovaraju bujicu Beckettovih riječi pretvarajući ih u senzacionalan scenski događaj, koji je postao veliko ovosezonsko iznenađenje.

Kad apsurd nađe kazališne razloge

Moskva – Vvedenski, uz Harmsa najpoznatiji član OBERIU-a, dramu Jelka kod Ivanovih napisao je 1938, tri godine prije nego što je umro na putu za neki Staljinov gulag. Apsurdistički komad koji govori o problemima koji nastaju kad dadilja sjekirom odreže glavu djevojčici na Božić poslužio je kao nadahnuće ruskom redatelju Denisu Azarovu, koji ga je uprizorio u Gogoljevu centru u Moskvi. Redatelj se, baš kao i Vvedenski, poigrava apsurdom i neograničenim mogućnostima takva pristupa kazalištu pa ništa u toj produkciji nije obično ni očekivano, od položaja gledatelja u odnosu na glumce pa do njihove interakcije. Da je zaplet nerazumljiv, znaju svi koji su čitali ili gledali Vvedenskog, ali u ovoj produkciji ta nerazumljivost napravljena je vrlo šarmantno i kazališno obrazložena, a kad se svemu dodaju vrhunski ruski glumci, ne iznenađuje da je predstava dobila laskave ocjene.

Učinkovitost koja zaboravlja na ljude

Tokio – Keiko Miyata, umjetnička direktorica Novoga nacionalnog kazališta, ovu je sezonu utemeljila na seriji projekata u kojima je pozvala pisce iz Walesa, Južne Koreje i Njemačke da napišu drame koje će biti izvedene u njezinu kazalištu s japanskim glumcima. Ovih je dana tako praizvedena drama velškoga pisca Alana Harrisa u režiji Johna E. McGratha naslovljena Prilika za učinkovitost. Smještena u biološki laboratorij, drama započinje dolaskom poslovnoga savjetnika koji je u laboratorij pozvan kako bi mu povećao poslovnu učinkovitost. Taj dolazak razvija strah kod osoblja i atmosfera u inače skladnoj okolini naglo se pogoršava. Predstava je kritika suvremenoga društva koje traži stalni gospodarski rast i povećanje učinkovitosti, ne mareći pritom za međuljudske odnose, pa je japanska publika predstavu pozdravila ovacijama, prepoznavši u univerzalnoj priči svoju situaciju.

Završen Festival BH-drame

Zenica – Bio je lijep i sunčan dan u režiji Tanje Miletić-Oručević i produkciji Sarajevskoga ratnog teatra SARTR i MESS-a najbolja je predstava 12. festivala bosanskohercegovačke drame završena prošloga tjedna u Zenici. Deset predstava iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske (Cijena sreće Emira Hadžihafizbegovića osječkoga HNK-a), Austrije, Srbije i Slovenije činilo je natjecateljski program. Najviše je nagrada ipak osvojila predstava zeničkoga BNP-a, Heartefacta i BITEF-a Grebanje ili kako se ubila moja baka, po tekstu Tanje Šljivar, a u režiji Selme Spahić. Ta je produkcija dobila nagrade za najbolji dramski tekst, režiju, scenografiju, glazbu i dvije glumačke nagrade (Lana Delić i Dženana Džanić). Zanimljivo da je riječ o produkciji odabranoj i za službeni program Sterijina pozorja, koja u Novi Sad ipak neće otputovati jer su glumački ansambl i redateljica odbili nastupiti na festivalu koji otvara Emir Kusturica, izrazivši neslaganje s njegovim političkim izjavama. Nagradu žirija publike osvojila je predstava Potočari party – Priviđenja iz srebrenog vijeka autora Almira Bašovića, u režiji Stevana Bodrože i produkciji Poolparticipant & Theater Nestroyhof / Hamakom & Wien Kultur iz Beča.