Điran i muškatl

U raznim regijama pelargoniju različito zovu; negdje điran, negdje muškatl. Osim toga, na sjeveru i na jugu ima različit

metaforički potencijal.

Na jugu pelargonija

s prozorskoga praga

poručuje ulici kako je u kući sve lijepo i uredno,

na sjeveru ona miriše ukućanima dok preko nje zirkaju na ulicu

Da se razumijemo: i jedno i drugo zapravo je pelargonija. To je ona biljka debele stabljike i kuglasto raspoređenih srcolikih latica – crvenih, bijelih ili ružičastih – što se u svim našim krajevima drži na prozoru. Stvar je samo u tome što u raznim regijama tu biljku različito zovu. Stvar je još i u tome što pelargonija ima na sjeveru i na jugu različit metaforički potencijal. Jer u Srijemu onomu tko često stoji na pendžeru odmah prišiju nadimak Muškatl, ali se nikad nije čulo da bi u Dalmaciji takvu osobu nazvali Điran. Ta razlika dolazi odatle što u Dalmaciji – a također u Primorju i Istri – jednostavno ne postoje ljudi koji bi mnogo vremena provodili na ponistri, dok u Slavoniji, Međimurju i Podravini takvih ljudi ima koliko hoćeš.

A to pak navodi čovjeka na pomisao da gledanje kroz prozor ima na sjeveru i na jugu posve različit status i različito značenje. Priznat ćete i sami da je to pomalo neobično i da je vrijedno potruditi se da razaberemo razloge za takvo stanje. Meni se čini da razlika dolazi otuda što jug i sjever na različite načine shvaćaju i ono što se zbiva u kući – dakle iza prozora – i ono što se zbiva na ulici – dakle ispred prozora – a da to onda različito definira i sam prozor, pa i cvijeće na njegovoj dasci.

Pogledajmo najprije kako stoje stvari u kući. Ljudi na jugu ne vise na prozoru prije svega zato što onaj tko tako visi ne može raditi ništa drugo. A to ga prikazuje kao osobu koja zanemaruje svoje dužnosti: u kući svagda ima mnogo posla, i za muškarca i za ženu, i tim poslovima, zapravo, nikad nema kraja. Zato je očito da onaj tko gubi vrijeme na funjestri zapušta svoje kućanstvo, iz čega slijedi da to kućanstvo onda i ne može biti u osobitu stanju. Tako na jugu čovjek – čak i onda kad doista nema nikakva pametnijeg posla – mora paziti da se ne pokazuje na prozoru, kako ne bi ispao lijenčina i osramotio vlastitu obitelj.

Drukčije je na kontinentu. I ondje se, doduše, stajanje na prozoru povezuje s pojmom slobodnoga vremena, ali taj se odnos tumači na nešto drukčiji način. Ne pretpostavlja se, naime, da su kućni poslovi beskonačni, nego se uzima da se oni mogu uz nešto truda uspješno dovršiti. A onaj tko ih dovrši ima pravo na malo razonode, pa može stati i na prozor. Stojeći tako, on zapravo poručuje da je iza njegovih leđa – u kući – sve u redu, bilo zato što je stvari u red doveo on sam, bilo opet zato što je nekoga platio da to obavi umjesto njega: ili je, dakle, radin ili imućan, a u svakom je slučaju osoba dostojna poštovanja.

Kao što se vidi, ta je razlika između sjevera i juga velika i važna. A to postaje još očitije kad se pogleda kako se u dvije regije definira ono što se nalazi pred prozorom, to jest ulica i njezino značenje.

Na jugu ljudi – prije svega iz klimatskih razloga – provode na ulici mnogo vremena, pa zato imaju prema njoj pozitivan stav: ulica je isto što i životna pozornica, i to je razlog što se praktički svi južnjački kazališni komadi zbivaju na trgovima. Boraviti na ulici, dakle, znači sudjelovati u zbivanjima i biti društveno prihvaćen. A stajati na prozoru znači biti isključen: onaj tko samo izdaleka motri događaje postupa tako bilo zato što ne voli ljude, bilo zato što se boji svijeta i života, bilo zato što ga drugi prolaznici ne žele u svome društvu. Prema tome, bolje mu je da se na prozoru ne pokazuje i ne ističe taj svoj žalosni status.

Na sjeveru je drukčije: ondje je odnos prema ulici pretežno negativan, jer se – opet iz klimatskih razloga – glavnina života odvija u zatvorenom prostoru. Na ulici, dakle, borave samo oni koji nemaju gdje drugdje biti i oni kojima odgovara što ulica dopušta nešto slobodnije ponašanje: zato je na sjeveru i nastao pogrdni naziv uličar, da bi opisao čovjeka koji se nekulturno vlada. Ali to ne znači da sjevernjaci misle kako se na ulici ne zbiva baš ništa zanimljivo; obratno, vole oni biti u ta zbivanja upućeni, pod uvjetom da osobno ne budu u njih uvučeni, nego da budu nekako zaštićeni. A tu se prozor pokazuje kao idealno rješenje, jer onaj tko stoji na prozoru u isto je vrijeme i uključen i isključen, on je i u kući i izvan nje, jer može se u svakom času maknuti s prozora i još ga i zatvoriti.

I sad, ako je različito i ono iza prozora i ono ispred prozora, onda je očito da mora biti različit i prozor sam. I doista, u Dalmaciji – i uopće na jugu – prozori su jednostavni, solidni, opskrbljeni debelim škurama i ne osobito veliki. U Srijemu – i uopće na sjeveru – prozori su često izrađeni cifrasto, imaju male nadstrešnice i ukrase od kovana željeza, a osobito se pazi da njihov prag bude dovoljno širok da se na njega mognu staviti jastučići, a onda se na te jastučiće fino nalaktiti kad čovjek gleda van. Dapače, ponegdje izrađuju i osobite prozore koji izgledaju kao male vitrine, jer strše iz pročelja tridesetak centimetara, a sa svih su strana zastakljeni, pa promatrač može ondje lijepo stajati i kad pada kiša.

Očigledno, sjeverni i južni prozor dvije su posve različite društvene institucije. A ako je tako, onda mora biti različita i uloga pelargonije, koja se i na sjeveru i na jugu na prozorima uzgaja. I doista, na jugu ona s prozorskog praga poručuje ulici kako je u kući sve lijepo i uredno; na sjeveru pak ona miriše ukućanima dok preko nje zirkaju na ulicu. Ipak, postoji i jedna važna dodirna točka: i na sjeveru i na jugu djeca trgaju s muškatla i đirana tamnocrvene latice, pa pljuckaju na njih i lijepe ih sebi na prste, da bi izgledalo kao da su im nokti lakirani.