Hommage Wagneru i Milki Trnini

Završni koncert ciklusa Molto cantabile Koncertne direkcije Zagreb u Hrvatskome glazbenom zavodu pripao je prvakinji Zagrebačke opere mezzosopranistici Dubravki Šeparović Mušović i pijanistu Đorđu Stanettiju. U međuvremenu je, u sklopu istoga ciklusa, održano natjecanje Mladi pjevač godine, kojega je pobjednik bariton Matija Meić, dok je nagradu publike dobio bariton Leon Košavić.

Dubravka Šeparović Mušović recital je posvetila Milki Trnini, ususret 150. obljetnici njezina rođenja, 19. prosinca 1863. Program je bio vagnerijanski, s Pet pjesama na stihove Mathilde Wesendonck, prizorom Kundry iz 2. čina Parsifala, Pjesmom šumske golubice iz kantate Gurske pjesme Arnolda Schönberga i kraćom arijom Ortrud iz Lohengrina za dodatak, čemu su bile pridodane Pjesme čeznuća Jakova Gotovca.

Vagnerijanski dio koncerta bio je stilski zaokružen, iako pomalo jednoznačan. Intimističke refleksije poezije Mathilde Wesendonck, unutarnje strepnje i zapretene čežnje, intenzitet tih osjećaja koji izaziva snovita stanja, nestvarnost odnosa između skladatelja i njegove muze, riječi što ih je Mathilde uobličila na papir, a Wagner oslikao glazbom tako usko povezanom s glazbom opere Tristan i Izolda, koja slavi i idealizira ljubav, sve je to Dubravka Šeparović Mušović izrazila modulacijama snažnoga glasa i uvjerljivom interpretacijom. Baveći se zadnjih nekoliko godina na opernoj pozornici Wagnerovim likovima Kundry i Ortrud, nadovezala je prizor – priču o majci iz drugog čina Parsifala, svu u suspregnutu sotto voce pjevu žalosti nad umrlom majkom.

Dubravka Šeparović Mušović s instalacijom Zrcalni slap / Snimio Branko Hrkač

I Pjesma šumske golubice iz opsežne kantate Gurske pjesme Arnolda Schönberga alegorična je apoteoza nesretne ljubavi. Ljubav kralja Waldemara i njegove ljubavnice Tove prekida kraljica Tovinim ubojstvom – Helwigin sokol okrutno razdera golubicu gursku, kaže prepjev zadnjega stiha Seada Muhamedagića. I ovdje je pjevačica, studiozno uranjajući u baladne slojeve vagnerijanski intonirana izričaja, dala sve od sebe u psihološkom ocrtavanju funebralnih vizija. Ostale prepjeve stihova u knjižici načinili su Zvonimir Mrkonjić i Maja Oršić-Magdić.

Taj vokalni program pratila je klavirska izvedba Đorđa Stanettija, pouzdana u svakom smislu. No sve skladbe zapravo su dio vokalno-orkestralnih opusa. Doduše, Pjesme Mathilde Wesendonck skladane su za glas i klavir, ali su mnogo više izvođene u orkestralnoj verziji. Gurske pjesme napisane su za iznimno velik orkestralni i zborski aparat. O predigri Tristanu i Izoldi ne treba ni govoriti: koliko god da je obrada Zoltána Kocsisa za klavir, što ju je Stanetti izveo, uspješna, samo orkestralni slog može u potpunosti dočarati značenje Tristanova akorda u europskoj glazbi. Zato je ta pomalo osiromašena pratnja, bez prave osebujnosti harmonija, pridonijela jednoličnom ugođaju najvećega dijela koncerta.

Možda je Dubravka Šeparović Mušović bila toga svjesna, svjesna prevladavajućega tmurnog tona i pesimističnoga karaktera glazbe, pa je nastup nastojala oživiti scenskim elementima: posebnim dizajnom haljine Dženise Pecotić, frizurom i instalacijom Zrcalni slap – hommage ŕ Milka Trnina Ante Rašića na podiju, što sve i nije bilo potrebno. Na pjevačkom recitalu dovoljne su osobnosti vokalnog solista i njegova pratitelja, njihova uigranost i razumijevanje te zdrava raspjevanost, kao što su Dubravka i Đorđe pokazali u Pjesmama čeznuća Jakova Gotovca. I te pjesme – kao što smo već rekli – unutarnje strepnje i zapretene čežnje, ali na drukčiji način jedrosti, šarma i optimizma naše narodne poezije, prostrujale su svakim atomom bića dvoje glazbenika.

Na kraju ne znam jesu li Pjesme čeznuća bile iz drugog filma ili su se idealno uklopile u program.