Globalizacija kao kartografija

U ciklusu Karta i teritorij Miljenko Šimić problematizira globalizacijski proces, duboko ukorijenjen u europskom kolonizatorskom djelovanju. U jednom od radova plošnu projekciju svijeta postavlja naopačke pri čemu južnu hemisferu, sada na mjestu sjeverne, uvećava, a sjevernu polutku reducira u perspektivi. Ishodište je tog postupka u netočnom prikazu koji nam atlasi inače pružaju. Mercatorova mapa koja je danas u općoj uporabi relativno povećava sjevernu hemisferu u odnosu na južnu, čime se stvara dojam da su kontinenti zapadne civilizacije veći od drugih. Šimić tu činjenicu shvaća simbolički te prevrtanjem uobičajene projekcije izražava svoj revolt. Njegova buntovnička reakcija na europocentrizam vidljiva je i u radu Ceci n’est pas l’Afrique, gdje, parafrazirajući Magrittea, ukazuje na još jednu slabo poznatu činjenicu. Nazivi svih kontinenata, pa i sam koncept kontinenta, europskoga su podrijetla. Afrika tako nije Afrika, već samo kolonizatorski naziv za to područje. Prikazi istočne Azije i dviju Amerika (Istočna Azija, Diptih Americas), stavljeni uz bok platnima koja prikazuju otoke u podjednakim veličinama naglašavaju proizvoljnost koncepta kontinenta.

Diptih Americas, 2012.

Povijest političkih borbi stvorila je proizvoljnu sliku svijeta čiju artificijelnost Šimić u ovom ciklusu razotkriva. Poentira i u platnu znakovita naziva You, Kant, Always Get What You Want, gdje aludira na povijest europske znanstveno-racionalne misli, ovdje utjelovljene u liku Immanuela Kanta, koja je progutala alternativne koncepcije mišljenja te zapadnoj civilizaciji omogućila da zavlada svijetom faktički i simbolički. Ali kritika globalizacijskog procesa ne zaustavlja se na njegovoj povijesnoj uvjetovanosti. U triptihu Vanjski otoci obrađuje suvremene aspekte toga procesa. Pitcairn, Nova Zembla i Ut¸ya otoci su od kojih je svaki nedavno bio zahvaăen specifičnim tipom katastrofe. Tematizira nasilje koje su počinili potomci doseljenika s broda Bounty, ekolođku katastrofu koja je zahvatila Novu Zemblu te pokolj u Ut¸yi. Tri izolirana i međusobno različita oblika destrukcije koja se zbivaju na rubnim, vanjskim dijelovima svijeta. To je naličje globalizacije, tamna strana civilizatorskog i znanstvenog napretka. Globalno zatopljenje, barbarizam od svijeta zaboravljenih mjesta i mizantropija koja je dovela do sociopatskoga čina pokolja i gdje je riječ o izolaciji druge vrste, onoj pojedinca. Šimić ovim ciklusom široko zahvaća probleme suvremenosti i koncept građanina svijeta te razotkriva slabosti tog ideala. Proklamirana tolerancija i multikulturnost u realitetu ne funkcioniraju. U radu Razapeta zemlja, platnu konceptualno izvedenu u obliku križa, prikazuje Bliski istok i vjersku netrpeljivost arapskoga poluotoka ispisujući na platno podsjetnik na izraelsko-arapski rat iz 1974.

Sličnim se pristupom služi i u prikazu Istočne Azije, gdje na prostoru Sjeverne Koreje ucrtava zvijezdu petokraku, simbol razjedinjenosti i sukoba uzrokovanih političkim ideologijama. Prikazujući ta „trusna“, vjersko-političkim sukobima zahvaćena područja, ciklusu dodaje novu dimenziju. Karta i teritorij slikarski je aktivizam na djelu. Umjetnik poseže za mapom svijeta kako bi ukazao na nejednakost, netrpeljivost, rat i zločin koji se odvijaju pod krinkom ujedinjenja.

Ali Miljenko Šimić prije svega je slikar. Njegov rad u cjelini karakteriziraju impasto-namazi i ponovljeno apliciranje prirodnih materijala (jute, slame i kartona) na platno, čime postiže autentičnost prikazanih područja. Tako svoje svjetove izvodi iz plošne apstrakcije zemljovida i uvodi u realitet – oživljava ih pred okom promatrača. Apliciranjem travki na platno postvaruje pacifički otok Pitcairn i ostvaruje jedinstven prikaz suživota čovjeka i divlje, netaknute prirode. Vidljivi tragovi kista, s druge strane, posebno u prikazima mora, sadržavaju i retorički moment. Mediteran na Razapetoj zemlji izveden je zaigranim, vrtložastim potezima modre, tek prošaranim linijama žute boje. Rezultat je kontrast idile podneblja i mnogo mračnije političke situacije bliskoistočne regije. Sličnim se postupkom služi i na platnima iz triptiha Vanjski otoci. Ekološka katastrofa otoka Nova Zembla uokvirena je tamnim tonovima i kaotičnim linijama kista, dok je na platnu Utřya more prikazano kao centrifugalna sila koja vuče prema dnu. Prikaz Breivikova bezumnoga pokolja upotpunjen je tako dojmom dubljega sloma, onoga morala i ljudskosti. Šimić doista vješto ocrtava atmosferu svojih likovnih naracija pokazujući da je riječ o zrelom umjetniku čiji je rad zanatski i estetski duboko promišljen. Visoka razina estetskoga mišljenja i iznimna sposobnost rječitoga baratanja imanentnim elementima slike vidljiva je i u radu Ceci n’est pas l’Afrique, koji u svojoj likovnoj jednostavnosti zadobiva nešto od elemenata grafičkoga dizajna te se slika doima kao plakat na kojem Šimić ispisuje svoj umjetnički credo. Rad tako dobiva snagu manifesta iz kojeg izvire priča ciklusa s kojom smo i krenuli. Ona o, na racionalističkim temeljima stvorenim, proizvoljnostima koje vladaju našom predodžbom o svijetu. Ready-made Esencija kontinenata metaforički zaokružuje ciklus. Sedam boca razrjeđivača, svaka s prepoznatljivim oblikom jednog od kontinenata na sebi, čuva mišljenja, predrasude i tajne o sedam kontinenata na koje je podijeljen svijet.