Drevni hrvatski vizionari grada

Knjiga Idealan grad divna je šetnja kroz povijest urbanizma, gdje autor ukazuje na dosad nedovoljno analizirane aspekte hrvatskih doprinosa u osmišljavanju ideje grada, odnosno doprinosa europskoj civilizaciji

Arhitekt, urbanist i teoretičar Andrija Mutnjaković, poznat po arhitektonskom i urbanističkom projektiranju te pisanju studija iz teorije i povijesti arhitekture, napisao je opsežnu monografiju u kojoj je obuhvatio prethodna istraživanja kulturne baštine objavljena u knjigama Arhitekt Lucijan Vranjanin i Arhitektonika pape Siksta V. te ih nadopunio novim analizama i promišljanjima. Konačni je rezultat monografija pod naslovom Idealan grad. Ta vrijedna publikacija donosi važne rezultate dugogodišnjeg autorova istraživanja relevantnih umjetnika i humanista hrvatskoga podrijetla u osmišljavanju ideje grada.

Izd. Art Studio Azinović, Zagreb, 2013.

Detalj slike idealnoga grada pripisane Lucijanu Vranjaninu i Vojvodske palače u Urbinu istoga autora

Znakovite pojavnosti idealnog grada na području Hrvatske Andrija Mutnjaković obrađuje u opširnoj publikaciji na gotovo tristo stranica, preciznim i detaljnim analizama i promišljanjima, popraćenih kvalitetnim reprodukcijama gradova, pojedinih građevina, nacrta, rekonstrukcija te ostalom fotodokumentacijom. Mutnjaković pritom iznosi stajališta svih relevantnih istraživača kulturne baštine na području Hrvatske i Italije te argumentira pojedine atribucije. Ilirov grad, Dioklecijanov grad, Dalmatinčev grad, Vranjaninov grad, Petrisov grad, Sikstov grad naslovi su poglavlja u kojima autor ukazuje na dosad nedovoljno analizirane aspekte hrvatskih doprinosa u osmišljavanju ideje grada, odnosno doprinosa povijesti europske civilizacije. Citirajući akademika Velimira Neidhardta, knjiga „prikazuje traganje za idealnim gradom kao najvažnijom prostorno civilizacijskom temom cjelokupnoga ljudskoga razvoja“.

Od gradine do grada palače

„Čovjek je stvorio grad. Grad je stvorio čovjeka“, sintagma je od koje autor polazi, naglašavajući važnost sama grada u nastanku i razvoju civilizacije. S obzirom da se oblikovanje grada događalo u okviru kulture Mediterana još od antičkog doba, knjiga propituje koliko su narodi regije pridonijeli oblikovanju grada.

Prvo poglavlje autor započinje mitom o Zeusu i Europi, kojim objašnjava podrijetlo naziva Illyrios, odnosno Ilirija, naziva za pokrajinu u kojoj su Iliri oformili Monkodonju u Istri u 2. stoljeću prije nove ere. Lokaciju Ilirije iz mita potvrđuje citatima helenističkoga pjesnika i grčkoga dramatičara, čime dolazi do spoznaje kako su potomci Illyriosa formirali pleme Ilira duž obiju obala Jadranskog mora, dok žarište u tom poglavlju stavlja isključivo na teritorij Istre. Element analize utvrđena su naselja, tzv. gradine, koja su bila smještena na vrhovima brežuljaka, što im je pružalo idealne prirodne uvjete za stalni boravak naseljenika. Prije analize Monkodonje, Mutnjaković objašnjava urbanu morfologiju gradinskih naselja u Istri kao područja koja su do danas zadržala memoriju prapovijesne matrice. Detaljna interpretacija gradine Monkodonja počinje etimologijom sama naziva, nakon čega autor opisuje nastanak i povijesni razvoj gradine, referirajući se pritom na priznate arheologe, kustose i profesore koji se duži niz godina bave istraživanjem tog lokaliteta. Monkodonja kao kružni grad, krunski uzorak prapovijesnog grada, najbolji je primjer jedne od najvećih gradina u regiji, jer je godinama bila zatrpavana zemljom i tako konzervirana, pa je plodno tlo za istraživanje.

Drugo poglavlje posvećeno je „jednom od najvelebnijih spomenika naše zemlje, koji se ubraja u najpoznatije antičke spomenike u svijetu“, kako je rekao Cvito Fisković. Na temelju zapisa kroničara, autor upoznaje čitatelja s podrijetlom Dioklecijana, njegovom poviješću i načinom razmišljanja, što predstavlja ključnu faktografiju presudnu za cjelovito razumijevanje Dioklecijanova grada. „Jedini od svih ljudi, nakon što je osnovao Rimsko Carstvo, nakon tolike časti i dostojanstva, sam od sebe, bez prisile, povukao se u privatni život kao obični građanin“, citat je povjesničara Entropiusa koji možda ponajbolje opisuje način promišljanja cara Dioklecijana, čija je izravna posljedica bila nastavak života u palači u njegovu zavičaju daleko od svih reprezentativnih velikih gradova Rimskoga Carstva. Cijelo poglavlje upotpunjeno je preciznim snimkama građevina i vjernim crtežima veduta palače koje je Robert Adam, dominantni arhitekt klasicističkoga stila u Engleskoj, objedinio u knjizi posvećenoj arhitekturi Dioklecijanove palače. Andrija Mutnjaković u ovom poglavlju nije zaobišao vječno pitanje da li je Dioklecijanova palača villa, castrum ili urbs, već nudi odgovore relevantnih istraživača Dikolecijanova djela poput Frane Bulića i Mate Suića, dolazeći do zaključka kako palača posjeduje bitne elemente svih triju. No još se iscrpnije posvećuje analizi kastruma tvrdeći kako kastrum treba oponašati model grada, jer tako podsjeća vojnike na zavičaj, a sukladno činjenici da kastrum ovdje nije vojni logor već grad, time je Dioklecijanova palača zapravo Dioklecijanov grad. Grad nastao oko 300. godine u obliku idealnog antičkog grada s ortogonalnom shemom ulica, cardom i decumanusom, i kvadratnim stambenim blokovima sa svetištem i javnim prostorom smještenim u središtu grada. Kao što je sam autor najbolje opisao, car Dioklecijan „sagradio [je] palaču u obliku minijaturnog grada kao realizaciju teoretskih aksioma antičkog promišljanja grada: Hipodamove urbanistike, Platonove estetike i Aristotelove etike“.

Renesansni urbanistički utopizam

Treće poglavlje opširno obrađuje novi grad Pag, čiju je osnovu djelomično ostvario Juraj Dalmatinac 1443. Ta tematska cjelina zanimljiva je iz nekoliko razloga. Riječ je o novom gradu Pagu za koji se zna točan datum početka gradnje, 18. svibnja 1443, i čija je struktura praktički u potpunosti sačuvana do danas. Povijest Dalmatinčeva grada počinje objašnjenjem povijesne situacije srednjovjekovnog grada Paga i želje stanovnika da sagrade novi utvrđeni grad u blizini solana. Jedinstvenost situacije leži, kako autor objašnjava, u činjenici da Pažani traže od mletačke vlasti, karakteristične po srednjovjekovnom gotičkom ukusu, stvaranje idealne strukture grada temeljene na renesansnoj morfologiji, što im biva i odobreno. Riječ je o „prvoj pojavi ranorenesansne arhitekture i skulpture u Dalmaciji i ranorenesansnog urbanizma u Dalmaciji i među prvima u Europi“, ističe autor. Pošto izvorni nacrti i slike grada Paga nikad nisu pronađeni, Andrija Mutnjaković većinu poglavlja posvećuje iznošenju povijesnih činjenica koje idu u prilog atribuciji Jurja Dalmatinca kao autora urbanističkoga koncepta novog grada Paga. Iznoseći faktografiju o sudjelovanju Dalmatinca u gradnji triju ključnih paških građevina – crkve Blažene Djevice Marije, Kneževa dvora i Biskupske palače – autor indicira da je Juraj Dalmatinac, kao dominantan autor koncepcije arhitekture Paga, mogao biti i kreator urbanističke koncepcije grada Paga, posebice ako se uzme u obzir činjenica da je u to doba jedino Juraj Dalmatinac imao dostojan autoritet afirmiranoga venecijanskog arhitekta i kipara da bi mu Pažani povjerili izradu plana novoga grada.

Četvrto poglavlje najopsežnije je, što je i logično ako se uzme u obzir da je riječ o analizi triju slika s vedutama idealnoga grada koje je oko 1470. naslikao Lucijan Vranjanin. Andrija Mutnjaković navodi kako su tri slike veduta grada bile od iznimne važnosti za razvoj slikarstva, arhitekture i urbanizma iz triju razloga: „prvi je put naslikan totalni egzaktno konstruirani prostor urbanog ambijenta, prikazano je mnoštvo renesansnih pročelja kakva do tada nisu bila projektirana i prvi put je stvorena vizija novog renesansnog grada“. Ključnu ulogu za razumijevanje slika veduta igra Federico de Montefeltro, urbinski vojvoda, čija humanistička naobrazba i životna filozofija odgovaraju filozofiji idealnoga grada, odnosno idealne države. Preko Piera della Francesce Montefeltro dolazi do Lucijana Vranjanina, kojeg imenuje glavnim arhitektom gradnje svoje urbinske palače. Palazzo Ducale Vranjanin gradi od 1463. do 1479. i njome stvara arhetip pročelja renesansne palače. Iscrpnom analizom i usporedbom pojedinih građevina na slikama veduta te pojedinih dijelova urbinske palače, autor potvrđuje svoje mišljenje o Vranjaninovu autorstvu. Sva tumačenja popraćena su bogatom fotodokumentacijom kako bi se čitatelju približila tematika i omogućilo kvalitetnije razumijevanje, primjerice, usporedbom realiziranih građevina s detaljima ilustriranih građevina na trima vedutama idealnih gradova.

Potraga za Sretnim Gradom

U tematskoj cjelini Petrisov grad Mutnjaković obrađuje dosad nedovoljno istraženu i poprilično zanemarenu ulogu Franje Petrisa u povijesti hrvatske baštine. Creski filozof Franjo Petris autor je knjige La cittŕ felice objavljene u Veneciji 1551, koja predstavlja jedno od prvih i kapitalnih djela izučavanja organizacije idealnoga renesansnog grada. Petris opisuje kako bi idealan grad trebao izgledati, gdje bi trebao biti smješten, kakva bi trebala biti organizacija sadržaja u gradu, a posebno se zadržava na socijalnoj strukturi grada koja uključuje društvenu segregaciju na radnički, bijedan, stalež koji čine seljaci, obrtnici i trgovci, te gospodski, sretan, stalež koji čine vojnici, rukovoditelji i svećenici. Iz skromno opisana grada autor prepoznaje Petrisovo prenošenje iskustva iz svog zavičaja tvrdeći da je Cres idealan grad, dok obližnji Osor smatra primjerom nezdrava grada. Mutnjaković potkrepljuje svoju tvrdnju o Cresu kao sretnom gradu dokazima kako se je riječ o prosperitetnom trgovačkom gradu koji se nalazi na morskoj obali, smješten u dubokom zaljevu s uskim prolazom i tvrđavom na hridi, gdje je osnovna funkcija grada smještena na obalnom dijelu, što pridonosi njegovu lijepu izgledu.

Posljednje poglavlje bavi se Sikstom V, papom hrvatskoga podrijetla koji je, osim sveobuhvatne preobrazbe i rekonstrukcije Rima, u Loretu ostvario idealni renesansni grad nazvan La cittŕ Felice. Počevši srednjovjekovnom legendom o Svetoj Kući, autor objašnjava važnost Svete Kuće u Loretu koja je postala okosnica formiranja bazilike Santa Maria di Loreto. Siksto V. bio je obožavatelj kulta Svete Marije kao Majke Božje te je htio od Loreta napraviti Novi Jeruzalem. Kako skučeno naselje utvrđeno unutar zidina na brežuljku nije omogućavalo širenje, zapovjedio je građenje cjelovitoga novog utvrđenog grada koji će biti povezan s postojećim svetištem. Opsežno urbanističko planiranje i intenzivnu gradnju proveli su Fontana, koji je imao odlučujući utjecaj u izboru lokacije i koncepcije Sretnog Grada, te Floriani zadužen za prostorno planiranje i fortifikacijski sustav grada. Stvoren je novi grad s rasterom pravokutnih ulica i blokova kuća, povećanih uz glavnu uzdužnu ulicu koja vodi od glavnih ulaznih vrata do vrata zasebno utvrđena Loreta. Isprepletanjem tema koje se zasebno obrađuju u pojedinim poglavljima, poput usporedbe crkve Santa Maria di Loreto i Sv. Jakova u Šibeniku, zatim usporedbe Loreta i Urbina, te povezivanjem Siksta V. i Franje Petrisa, autor knjigu zaključuje povezujući sva poglavlja u zaokruženu cjelinu.