Dobro došli u demokraciju

Namjera uredništva nije bila vrijeđati „zdrav razum čitatelja“, kako tvrdi Visković, nego upravo suprotno, otvoriti prostor za propitkivanje ideoloških silnica koje konstituiraju ono što se u HKE predstavlja kao „zdravorazumski“ pogled na hrvatsku književnost, kao njezina objektivna slika

Budući da me glavni urednik Hrvatske književne enciklopedije Velimir Visković prozvao u svojem reagiranju, dužan sam pružiti nekoliko osnovnih objašnjenja.

Visković proziva da se uredništvo Vijenca diskvalificiralo kao nekompetentno i intelektualno inferiorno objavom Velnićeva teksta. Iz toga bi netko mogao izvući zaključak da glavni urednik HKE misli da su intelektualno inferiorni samo oni koji kritiziraju njegov rad ili otvaraju prostor za njegovo propitkivanje budući da se nakon što je s njim objavljen veliki razgovor u Vijencu (Vijenac, br. 440, 13. siječnja 2011), u kojem je imao prilike predstaviti svoj projekt ili nakon što je objavljen afirmativan tekst akademkinje Dunje Fališevac o Hrvatskoj književnoj enciklopediji (Summa hrvatskoga književnog pamćenja, Vijenac, br. 492, 10. siječnja 2013.) nije javljao sa sličnim evaluacijama. No, Visković kaže da nije problem u kritičkom pisanju o HKE nego u tome što Velnić, Vijenac i Matica hrvatska ocjenjuju podobnost njegova hrvatstva. Mislim da je glavni urednik nešto krivo shvatio jer Vijenac i Matica hrvatska ne ocjenjuju podobnost ničijeg hrvatstva niti dopuštaju svojim autorima da to čine. Velnić u svojoj kritici rekonstruira ideološke horizonte Hrvatske književne enciklopedije, što je sasvim legitiman pristup jer je neosporno da određene političke strategije konstituiraju svaki književnoznanstveni ili enciklopedički projekt, a posebice onaj „najkompleksniji u hrvatskoj kulturi“. Visković misli da ideologije u HKE nema (to dokazuje činjenicom da ga je Miljenko Jergović javno napao zbog objave članka o Anti Paveliću), iako priznaje da je u nekim slučajevima svjesno išao protiv svojih ideoloških uvjerenja. Bez obzira što glavni urednik misli da je takvim nastojanjima dosegnuo visine s kojih može prosuđivati intelektualnu inferiornost drugih, bez obzira što smatra da bi ga se trebalo držati hrvatskim nacionalistom zbog toga što je „kulturi svojeg naroda podario književnu enciklopediju kakvu nemaju ni mnogo veće i razvijenije kulture od naše“, uredništvo Vijenca uzima si pravo otvoriti prostor za propitkivanje dosega njegovih nastojanja. Razumijem da je takvo pisanje za glavnog urednika HKE „devalvacija vrijednosti nekoć slavna lista“, ali on će se na neka načela dekadentnog kapitalizma naprosto morati priviknuti s obzirom da živimo u demokratskom društvu u kojemu je kritičko preispitivanje bilo čijeg kulturnog rada pa i s obzirom na ideologijske motivacije koje ga oblikuju, sasvim dopušteno.

Vijenac se ne želi opredjeljivati niti jednostrano informirati čitatelje, ali polazimo od pretpostavke da je ideologija najdjelotvornija upravo onda kada se prikriva, kada se svim silama želi stvoriti dojam da je – nema. Tako da namjera uredništva nije bila vrijeđati „zdrav razum čitatelja“, kako tvrdi Visković, nego upravo suprotno, otvoriti prostor za propitkivanje ideoloških silnica koje konstituiraju ono što se u HKE predstavlja kao „zdravorazumski“ pogled na hrvatsku književnost, kao njezina objektivna slika. Taj pogled nije i ne može biti lišen političkih strategija i Vijenac je samo otvorio prostor da se o tim strategijama povede rasprava, da ih se osvijesti, kako bi objavom tekstova koji Enciklopediju osvjetljuju iz različitih motrišta (uključujući i ovaj Viskovićev) čitateljima prepustio da sami izvedu zaključke.