Deset minuta za operu

Zanimljiv program pod naslovom Operni cabaret pripremilo je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu kao još jednu, neplaniranu opernu premijeru, postavljenu na noćnoj sceni u foajeu kazališta. Riječ je o trima kratkim jednočinkama, bolje rečeno trima desetominutnim operama trojice američkih i njemačkih skladatelja 20. stoljeća.

Leon Košavić i gosti u operi Upoznavanja i rastanci / Snimio Saša Četković

Prva od njih, „komorna opera“ Partija bridža (1959), op. 35, Samuela Barbera, najmanje se uklapa u kabaretski stil večeri. Najvjerojatnije je uvrštena u program upravo radi trajanja. Prema karakteru iznošenja unutarnjih preokupacija i osjećaja četvero likova tijekom partije bridža, više bi joj odgovaralo društvo neke Menottijeve opere, a zanimljivo je da je upravo Gian Carlo Menotti libretist dviju opera Cabareta, Barberove i Fossove. Proslavljen s operom Venessa, za koju je želio Senu Jurinac na praizvedbi, ali je ona to otklonila, Samuel Barber koristi se malim orkestralnim sastavom, čiji je zvuk, barem u ovom slučaju – kako su pozornica i glazbenici postavljeni u foajeu – bio u neskladu i pretih u odnosu na glasove pjevačâ Željke Martić, Branke Sekulić Ćopo, Domagoja Dorotića i Siniše Hapača. Ovdje je posebno došla do izražaja stara boljka zapuštenosti dikcije pri pjevanju na hrvatskom jeziku, pa je malo toga što muči Barberove likove i o čemu oni lamentiraju bilo jasno.

Slijedio je „skeč s glazbom“ Tamo i natrag (1927) Paula Hindemitha, na libreto Marcellusa Schiffera, operna parodija zamišljena u duhu kabarea koja, uz bučnu glazbu, donosi bračni krimić zbog ljubomore. No u jednom trenutku, nakon što Robert (Stjepan Franetović) ubije Helenu (Gorana Biondić), a zatim i sebe, priča se počinje odmatati od kraja prema početku, kao kada se film vrti unatrag. Od toga trenutka, kada od tamo počinje natrag, operni kabare dobiva pravi smisao duhovito zamišljena programa, a dobra zabava prevladava do kraja predstave.

Vrhunac je u „jednočinoj operi“ Upoznavanja i rastanci (1960) američkoga skladatelja njemačkog podrijetla Lukasa Fossa (1922–2009), Hindemithova studenta i sudionika zagrebačkoga bijenala 1965. To je izvanredna persiflaža, čak i parodija društvenoga prenemaganja na raznim cocktail partyjima. Mr. McC, u solo nastupu, neprestano predstavlja goste jedne drugima, u čemu se iscrpljuje smisao društvenoga skupa. I tu je glazbena struktura palindromička: kreće se prema naprijed, a zatim ide unatrag, kao u Hindemithovu skeču. Osubujan je kvartet glasova koji sa strane komentiraju, dok su uloge gostiju na partyju nijeme. Odličan, šarmantan iako mu je svega dosta, na čelu solističke ekipe, bio je Leon Košavić u ulozi Mr. McCja, dok su protagonisti prethodnih opera vrlo dobro odigrali skupinu gostiju. Bili su to, uz već spomenute, Željko Grofelnik, Robert Palić, Marko Cvetko te glumci Vesna Tominac Matačić i Luka Dragić.

Tri raznorodne operne minijature, kojima ipak prevladaju elementi džez-stila, objedinila je u jedinstvenu scensku igru redateljica Jasna Žarić, a glazbeno pripremio i vodio dirigent Josip Šego. Scenski prostor i preobražaj foajea HNK-a u kabare (s pićem) spretno je i učinkovito provela Marta Crnobrnja, uz svjetlo Josipa Levačića, a živopisne kostime s izvrsnim, karikaturalnim šeširima u Upoznavanjima i rastancima osmislila je Petra Dančević. Vidljiv je bio i trud Mateje Pučko Petković u scenskom pokretu.

Desetominutna opera (Fossova čak i devetominutna!), što je u klasičnoj literaturi trajanje nešto dulje arije, osjetljiva je forma. U tako zgusnutu obliku donosi i uvertiru, i ariju, i druge operne arhetipove. Postići čistu razvojnu liniju i kompaktnost dramaturške stukture nije lako, a to je redateljica Jasna Žarić u radu s pjevačima uspjela.