Američki obiteljski ep

U ovome filmu nema arhetipskih crno-bijelih, razvidno dobrih i loših, već se svaki od likova na neki način mora kompromitirati ne bi li ustanovio vlastiti integritet ili pak integritet zajednice u kojoj obitava

Grijesi očeva prošlogodišnji su film američkoga redatelja Dereka Cianfrancea, ujedno koscenarista s Benom Cocciom i Dariusom Marderom. Drugi je to Cianfranceov distribuirani uradak, kriminalistička drama. Nema nikakve dvojbe da je posrijedi vrlo ambiciozno ostvarenje, trajanja zamalo dva i pol sata, slojevitoga narativnog zahvata koji podsjeća na književnost te strukture koja se može poistovjetiti sa slikarskim oblikom triptiha. Jer iako je jasan tematski kontinuitet, svaki se slikopisni segment ravna prema vlastitim zakonitostima, koje se pak usklađuju u cjelovitosti filmske građe. Ne treba zaboraviti činjenicu da je kontekst filma izrazito moralistički i temeljen na mitskim ili čak religijskim postulatima pa se u tom smislu hrvatski prijevod izvornika The Place Beyond the Pines čini izrazito uspjelim. Izvorni je naslov zapravo engleski prijevod imena grada Schenectadyja u američkoj saveznoj državi New York, u području kojega se zbiva radnja, a neizravno potječe iz jezika indijanskoga plemena Mohawk.

Osjećaj odgovornosti, ali i moralna ambivalentnost karakteristike su protagonista /

Ryan Gosling kao plemeniti odmetnik koji ukradenim novcem uzdržava obitelj

Struktura i narativni tijek

Filmska je kritika u prvim dvama segmentima, radnje smještene u 1990-e, naznačila svojevrsnu rekonstrukciju arhetipskih junaka američkih narativnih umjetnosti, odmetnika i predstavnika zakona, ali u završnome i interpretaciju postulata grčke tragedije prožetu američkim obiteljskim epom. U iznimnom je početnome dijelu središnji lik motociklist, sudionik opasnih cirkuskih predstava, koji nakon susreta s bivšom družbenicom ustanovi da je postao otac dječačića. Odlučan napustiti svojevrsnu nomadsku egzistenciju, nastoji se skrbiti za sina iako je njegova majka u stabilnoj vezi koja prerasta u društveno prihvaćenu obiteljsku zajednicu. No, pritisnut neimaštinom, na nagovor vlasnika automehaničarske radionice u kojoj se zaposli postaje i pljačkaš mjesnih banaka, ali i svojevrstan plemeniti odmetnik jer opljačkani novac ne zadržava već ga predaje bivšoj družbenici, koja pak taj novac ne želi primiti. Film nipošto ne glorificira razbojništvo, protagonist je naime u trenucima pljačke očigledno uznemiren, povišena glasa, pa ne nalikuje legendarnim osobama američke povijesti ili filma, a njegovi pokušaji stvaranja obitelji postaju opsesivni te sežu do uporabe nasilja. I kada ustraje u bezakonju i nakon što ga partner koji ga je naveo na zločin upozori da je dosta, ne čudi da naposljetku i strada u sukobu s mjesnim policajcem, istodobno sučevim sinom, koji unatoč pravničkom obrazovanju želi ostati policajac, čime razara i vlastitu obitelj. No usprkos zakonskom opravdanju i zadobivenoj rani, činjenica da je oduzeo tuđi život izaziva mu grizodušje i dovodi ga u krug korumpiranih policajaca. Moralan, ali i ambiciozan, uz pomoć viših zakonskih instanci raskrinka prijestupnike u policiji, čime započinje njegov društveni uspon koji dovodi do ugledne državne službe.

Završni dio filma bavi se zbivanjima nakon petnaest godina i u narativnu središnjicu smješta odmetnikova te policajčeva sina, srednjoškolce koji se zbog droge sukobe sa zakonom. No kada odmetnikov sin sazna tko mu je pravi otac, započinje osvetničko djelovanje, naposljetku ipak nedovršeno zbog temeljnoga mladićeva moralnoga habitusa, ali rezultira i njegovim odvajanjem od obitelji te svojevrsnim nastavkom očeve motorističke karijere i odlaskom na američki Zapad.

Odrazi žanra

Iako ne u potpunosti cjelovit uradak koji bi se vinuo do vrhunskoga, Grijesi očeva slojevito su ostvarenje, percepcija logičnog utjecaja starijih naraštaja na mlađe, odnosno postavlja pitanje koliko naizgled individualno djelovanje zapravo utječe na niz osoba, pogotovo u obiteljskoj zajednici. U ovome filmu nema arhetipskih crno-bijelih, dapače razvidno dobrih i loših, već se svaki od likova na neki način mora kompromitirati ne bi li ustanovio vlastiti integritet ili pak integritet zajednice u kojoj obitava.

Zahvaljujući glumcu Ryanu Goslingu, Cianfranceovi Grijesi očeva podsjećaju na film Vožnja (Nicolas Winding Refn, 2011), ali, prema dijelu kritike, i na ostvarenja poput Oni žive noću (1948) ili Buntovnik bez razloga (1955), oba u redateljskoj izvedbi Nicholasa Raya. Odmetničko je suprotstavljeno obiteljskom, jer ne pridonosi zaštiti doma ni učinkovitoj zaštiti mlađih naraštaja. Nadalje, u slojevitoj razradi Cianfrancea i koscenarista, u središnjem se dijelu triptiha i zakonsko uspostavlja kao suprotstavljeno obiteljskom, a narativna se građa ovoga segmenta može razmatrati i u odnosu prema djelima kao što je Serpico (Sidney Lumet, 1973), ali i kao vrlo daleki odslik, inverzija pa i interpretacija postulata postavljenih Čovjekom koji je ubio Liberty Valancea (John Ford, 1962).

Zanimljivim se može učiniti da su prostori Schenectadyja i njegova okružja poput opreke divljine i civilizacije koju nalazimo u temeljnome američkom žanru vesternu. Pritom se rekonstruira i žanrovski individualizam središnjih likova svih triju segmenata, no individualizma koji se naposljetku ne može djelotvorno potvrditi i u obiteljskoj zajednici. Jasno je da Grijesi očeva, barem kontekstualno, uranjaju u tradiciju i nasljeđe vesterna te znatno razvidnije kriminalističkoga filma raznih razdoblja. Upravo zbog toga zamalo mitska potka narativne strukture i redateljska izvedba naznačuju i cirkularnost strukture u kojoj se unatoč različitim redateljsko-snimateljskim postupcima, usuglašavaju početna i završna sekvenca filma. Neprekidna vožnja kamere u prvoj sekvenci koja s leđa prati protagonista te završni kadar s blagom panoramom njegova sina koji motorom odlazi na Zapad, nedvojbeni su okvir snažnoga narativnog zamaha, u završnome segmentu ponešto prigušenijega iskaza, ali i dosljedno dovršena temeljnoga filmskog konteksta.

Stvaralački učinak

Redateljski su postupci Dereka Cianfrancea promišljeni u nadgradnji scenarističkoga temelja. Taj filmski autor zna kakvim postupcima vezati gledateljevu pozornost i dopušta mu dublje uranjanje u prikazanu građu. Ne mora se stoga činiti čudnim da ga osvrt u britanskom filmskom časopisu Sight & Sound uspoređuje sa stvaralaštvom Michaela Manna tijekom 1980-ih, ili pak Terrencea Malicka. Smještajući se na razmeđu njihova opusa, Cianfrance je sposoban dosegnuti i viši dramaturški intenzitet, kao i primjerenu evokativnost radnje i razdoblja. Premda nije nepogrešiv, entuzijazam i strast stvaranja veliki su mu plusovi kod kritičara.

Kako je struktura filma nalik triptihu, nužno je navesti svrhovit učinak montažera Jima Heltona i Rona Patanea, a svakako i iznimnu slikovnost direktora fotografije Seana Bobbitta. Prigušenih boja, primjerene uporabe svjetla te postizanjem iznimna ugođaja, taj snimatelj pridonio je izvrsnosti filma. Glazba Mikea Pattona i snažan soundtrack uspješni su u dosezanju četvrte dimenzije filmske građe u kojoj izniman doseg postaje i niz kvalitetnih glumačkih tumačenja. Nećemo pogriješiti ustvrdimo li da Ryan Gosling i Bradley Cooper kao središnji likovi postižu odlične izvedbe, ali ni da Eva Mendes, u možda i nedovoljno razrađenu liku protagonistice, nimalo ne zaostaje za njima. Pod svrhovitim nadzorom Dereka Cianfrancea i mladi glumci Amory Cohen i Dane De Haan dosljedno ostvaruju svoje uloge sinova, a ne treba zaboraviti ni izvrsne Bena Mendelsohna kao protagonistova prijatelja u prvom segmentu ili Raya Liottu u liku predvodnika korumpiranih policajaca u drugom.

Grijesi očeva raskošan su film, ostvarenje koje nudi slojevit kontekst te promišljenu stvaralačku izvedbu pod nadzorom Dereka Cianfrancea. Utemeljen u tradiciju i nasljeđe klasičnoga američkoga filma, taj se uradak strukturom i tematskim sklopom zamalo drznuo izmaknuti iz uvriježenih principa filmske industrije. Hrabar, iako ne i potpuno kompaktan, taj je film vrijedno djelo u sagledavanju suvremene kinematografije. Dosljedan u očitovanju triptiha, postaje i ostvarenjem koje doista jest „dijelom velike američke kinematografije za koju smo se brinuli da je već izgubljena“, kao što tvrdi kritičar Robbie Collin.