Znalačka kartografija suvremene bošnjačke poezije

Jahić se upustio u markiranje još neistražena prostora i može se reći da je uspio uhvatiti total suvremene bošnjačke poezije. Već po tome Zašto tone Venecija jedinstvena je antologija, ali i stoga što jedina uzima u obzir svu višenaraštajnost i raznopoetičnost poezije naših susjeda

Knjiga Ervina Jahića Zašto tone Venecija – bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana po opsegu je, kritičkom aparatu, mnogoglasju uvrštenih pjesnika usporediva, primjerice, s najambicioznijim antologičarskim ili panoramskim zahvatima u hrvatsku poeziju, a tu usporedbu možemo prisnažiti i činjenicom da je i sam Jahić autor jedne od upravo takvih antologija hrvatskoga pjesništva U nebo i u niks iz 2010. No unutar bošnjačkoga pjesništva Jahićeva je Venecija jedinstvena, pa zato i kulturološki važnija, jer je to jedina antologija koja uzima u obzir svu višenaraštajnost i raznopoetičnost suvremene bošnjačke poezije (Antologija bošnjačke poezije XX vijeka Enesa Durakovića ima znatno dublji dijakronijski usjek, a izbor iz mlade bošnjačke poezije Kad zora razrjeđuje strah Filipa Mursela Begovića tretira samo jednu do dvije generacije unutar toga pjesništva). Ta jedinstvenost priskrbljuje joj unaprijed breme odgovornosti za antologičarski i kritičarski ocrt cjelovitosti poezije koja se mnogočim opire sustavnijem opisu i koja još nema tako razrađene periodizacijsko-tipologijske rešetke kakve, primjerice u Milanjinim knjigama, ima hrvatska poezija.

Jahić je posve svjestan toga da kritički i antologičarski hoda po još nemarkiranu prostoru pa, kako kaže u iscrpnu i znalački pisanu uvodnom tekstu, „ispred sebe nemamo kakav kritički konkurentski diskurs“. Pritom se ponajprije uzda u vlastito bogato iskustvo u orisima profila pojedinih poetika, kao pripremnih radnji iz kojih izranjanju i općenitije koordinate vremena i njegova pjesništva pa – čak i s određenim gnoseološkim optimizmom – ustvrđuje da je „razvedenu sliku novijega bošnjačkoga pjesništva moguće interpretirati aksiološkom selekcijom i kritičkim osmišljavanjem njezinih reprezentativnih uzoraka“. A toj „razvedenoj slici“, da bi bila donesena u svoj svojoj složenosti, bila je i nužna monumentalna knjiga od petsto stranica u kojoj se Jahić uspješno hrva sa svojom materijom, u kojoj temperamentnim kritičarskim nervom i pažljivim antologičarskim „rezovima“ uvažava njezinu heterogenost, ali je i prisvaja snagom vlastitih opservacija. U tome se oslanja na metodologiju koju je razradio već i u svojoj „hrvatskoj“ antologiji U nebo i u niks – jedno prijelomno društveno i pjesničko razdoblje nastoji izmaknuti svakovrsnim izvanknjiževnim i unutarknjiževnim redukcijama i omogućiti njegovoj poeziji da se razastre u svoj svojoj generacijskoj i poetičkoj raznovrsnosti, u svim kvalitativnim vrhovima bez obzira na to kojim se poetičkim planinama ili bregovima ti vrhovi nalazili.

Sedam pjesničkih naraštaja

Na taj način, kako kaže Jahić, „književnost ima tu povlasticu da, mimo političkoga nadzora i kombinatorike, ponudi svoju sliku vremena, ono što je njegova unutarnja morfologija“. A ta slika vremena, uza sve sličnosti s onom slikom koju je iznjedrilo hrvatsko pjesništvo devedesetih i dvijetisućitih, još je dublje prožeta, kao svojom temeljnom traumom, ratnim užasima u Bosni i Hercegovini, sveprisutnošću smrti kao lakanovskoga Realnog koje nijedna reprezentacija ni referencija zapravo ne može iskazati. Zadivljuje, međutim, silna domišljatost i raznovrsnost bošnjačkih pjesnika u poetskom uprisutnjavanju čistih negativiteta, smrti kao onog ontološkog i zla kao onog etičkog. I tu Jahićeva knjiga očituje silne raspone koji obuhvaćaju šest do sedam naraštaja bošnjačke poezije, u svemu 76 pjesnika, od Nusreta Idrizovića (1930–2007) do Adnana Žetice (1980). Osobnosti su to koje – već i u skladu sa svojim većim ili manjim životnim i kulturnim iskustvom – na zlo, ali i na život općenito, reagiraju poetskim fakturama sofisticirane intertekstualnosti i složenijih simboličkih mreža ili, na drugoj krajnosti, golom tekstualnom i poetskom kožom, odnosno, kako Jahić citira Biseru Alikadić, „estetskim pravcem koji se ispisivao krhotinama tijela“.

Zato je, u promatranom dvadesetogodišnjem razdoblju, autor knjige rasprosto uistinu široku lepezu različitih poetičkih profila. Nekolicina starijih pjesnika, primjerice, još je, kako kaže Jahić, „odana starim ljubavima“ nasljeđa simbolizma, tradicionalnih poetskih oblika i raznih avangardnih usmjerenja u kojima se posebice očituje i europski identitet bošnjačkoga pjesništva. Orijentalni poticaji toga pjesništva, koji su jedno od važnijih obilježja njegove tradicije i njegova razlikovnost, u suvremenih bošnjačkih pjesnika, prema Jahiću, egzistiraju ponajprije „u zoni intuicije ili iskidana sjećanja“, a izravnije nastavljanje orijentalnih, a za povijest bošnjačke poezije iznimno važnih, oblika poput ilahija i kasida, autor od relevantnijih suvremenih pjesnika vidi jedino u Džemaludina Latića.

Poetska proročanstva

Kao središnju osobnost ne samo poetske nego i općeduhovne radijacije u bošnjačkom pjesništvu Jahić vidi Abdulaha Sidrana, od kojeg i posuđuje naslov svoje knjige Zašto tone Venecija. Sidrana i njegovu poeziju, za koju je on sam rekao da mora biti „tačna po svemu, a precizna u izrazu“, Jahić vidi kao „najartikuliraniji glas kulture i pamćenja i veleposjednika najmarkantnije lirske dikcije na bosanskohercegovačkoj pjesničkoj sceni“. Upravo je, uostalom, i Sidranova spomenuta pjesma poetski fiksirala ontološki uvjetovano zlo, sa svim njegovim zemaljskim pobočnicima, koje je odredilo da jednoga naroda, i to onog bošnjačkog – nema. Pjesma je to pisana 1993, nakon zlokobne Karadžićeve prijetnje o nestanku spomenutoga naroda, izrečene 1991. u bosanskohercegovačkom parlamentu, ali je to ujedno i poetsko proročanstvo srebreničkoga genocida.

No težište knjige Zašto tone Venecija zapravo je na mnoštvu pjesnika izravnijega ratnog svjedočenja i oporih, ali, kako rekoh, iznimno domišljatih poetskih strategija suočavanja sa sveprisutnom smrću. Upravo u tim hrvanjima bošnjačka je poezija i zadobila osobitu sugestivnost, znatniju rezonantnost. Ona je, po Jahiću, prožeta „angažiranim svjedočenjima koja nisu lišena etičkoga zagovora“, odnosno,“poetikom individualnih tragedija s globalnim posljedicama, što je traumatskom sindromu bošnjačke poezije dalo univerzalnu čujnost“. Ta pak izravnost rata čitatelja zaskače osobito iz pjesama mlađih i najmlađih autora koji, bivajući sudionicima sama ratnog užasa, „korijenjem urasli u asfalt spaljenih gradova“, posve ogoljuju sav besmisao razaranja i ubijanja jasno iskazujući nemogućnost da se on prevlada ikakvim nadređenim identitetskim kategorijama i biofilnim energijama (tu je egzemplarna poezija Faruka Šehića). Očigledno je da je, kao i u hrvatskom pjesništvu devedesetih, ali dakako još izravnije, jaka zbilja i u bošnjačkoj, ponajprije mlađoj poeziji isprovocirala neoegzistencijalizam sa subjektom koji u krajnjim životnim situacijama reagira nihilizmom, rezignacijom, crnom ironijom i očajem, ali i pobunom i prokazivanjem. Takav je pak neoegzistencijalizam devedesetih, ali i dvijetisućitih, znatno pogodovao, kako kaže Jahić, „izrazitoj komunikativnosti i sklonosti pripovjednom“, „stilizaciji narativnog iskaza, ali i njegovom formalnom discipliniranju, te za dobru poeziju nužnoj refleksivnoj distanci“.

Bošnjačka i hrvatska književnost

Velik udjel u poetičkoj i senzibilitetnoj razvedenosti suvremene bošnjačke poezije autor knjige Zašto tone Venecija vidi i u bošnjačkim pjesnicima izvan Bosne i Hercegovine, ponajprije onima u Sandžaku i Hrvatskoj, ali i Bošnjacima koji su zbog rata raspršeni diljem svijeta i koji su generirali bitna iskustva izmještenosti, rasutosti, rubnosti. Jahić ističe pjesnike koji djeluju i kao integralni dio hrvatske poezije, a koji su ujedno važni – poetički osobito raznovrsni – bošnjački pjesnici (Enes Kišević, Tahir Mujičić, Sead Begović, Kemal Mujičić Artnam – dodali bismo, i sam Ervin Jahić). No pravu istraživalačku radost iskazuje pri otkrivanju sandžačke poetske terra incognita, u kojoj zapaža „mišung različitih kultura (srpske, crnogorske, turske i albanske)“, „čudesan spoj epske tradicije i usmene književnosti, narodne mitologije i običaja“, ali i vrlo zanimljive i vrijedne „novije sandžačke poetske glasove“.

Uglavnom, bošnjačka poezija kao da iz Hrvatske, od književno moćne skupine autora s bilateralnim statusom pripadanja i hrvatskoj i bošnjačkoj literaturi i u izdanju nakladnika iz naše zemlje, dobiva svoja sržna antologičarska pa i kritičarska kartografiranja. Nakon što je Filip Mursel Begović knjigom Kad zora razrjeđuje strah probrao i kritičkim medaljonima popratio afirmirane bošnjačke pjesnike, od kojih su neki tek u trećem desetljeću života, Ervin Jahić u svojoj antologiji/panorami Zašto tone Venecija uspijeva uhvatiti total suvremene bošnjačke poezije, kako se navodi, „izbor šest, sedam naraštaja bošnjačkoga pjesništva, i barem toliko ‘škola pjevanja’, orijentacija, tendencija, ako ne i modelativnih matrica“. Jahić je obavio uistinu golem književni posao, na čemu bi mu iznimno zahvalna trebala biti bošnjačka kultura, ali i hrvatska, koju ovom knjigom kompetentno upoznaje sa svim bogatstvom poezije naših književnih i životnih susjeda.