Tri tvrdnje o Vijencu

Suvremeni Vijenac ne zanemaruje kritične teme i pitanja tijesno povezana s kulturnom politikom, zalihom i granicama (post)modernosti, nužnim kulturnim otporom brisanju hrvatskoga nacionalnog identiteta. U razdoblju zamiranja kulturne kritike u novinama jedini dosljedno teži biti građanskom kritičkom adresom

Dana 2. svibnja 2013. dvotjednik Matice hrvatske Vijenac objavio je 500. broj. Matematika i kalendar, a oboje su i više nego zagonetna podrijetla, naučili su nas da tako velikim i okruglim, da ne velim oblim, brojevima treba iskazivati dužno poštovanje. Ne mora čovjek biti platoničar da bi uočio stanovitu nadnaravnu eleganciju u onom nizu nula predvođenih peticom, brojkom tko zna od kada zauzetom označiteljskom vezom s ljubavnim božicama, a i čuvaricama sjećanja na životnu plodnost. Kada je, pak, taj broj još i sažetim iskazom u valjanu radu, protegnutu bez prekida na dvadeset godina, dobiva se i dodatni, lako razumljiv, razlog za ponovljeni naklon iz poštovanja. Bravo, dečki. Bravo, cure.

Luka Šeput, Igor Kanižaj, Ivan Rogić Nehajev i Igor Zidić / Snimio Mirko Cvjetko

Dvadeset godina Vijenca, dakle, treba držati događajem. Po nekim analitičarima događaj se od drugih, „vodoravnih“, zgoda razlikuje po tome što je u njega utisnut trag nemogućeg. Zračenje takva traga, već samo po sebi, dostatno je poticajno za radoznalca. Doda li se tom zračenju i trajna potreba za točnijim razumijevanjem uvjeta u kojima se oblikuje moderna hrvatska kultura, teško je othrvati se nagovoru na nešto iscrpniji komentar spomenute okrugle petstotice. Recimo da je odrediv s pomoću tri, u naslovu već obećane, tvrdnje o Vijencu.

Kultura pod jarmom politike

Prva. U povijesti Vienca/Vijenca vidljiva je jasna opreka između kontinuirane sociokulturne volje za radom lista i diskontinuiranih mogućnosti, organizacijskih, financijskih, institucionalnih. Poznavatelji povijesti Vijenca znaju da njegov prvi istoimenik, Vienac, počinje izlaziti još 1869, a skončava 1903. Potom se, ponovimo, diskontinuirano, javlja još pet Vienaca/Vijenaca do ovoga današnjega (pokrenuta 1993). Nije nekorisno ponoviti im imena puštajući neka samo mehaničko nabrajanje, svojom zvonjavom, sugerira značenja. To su: (novi) Vienac kao književni dodatak Hrvatske misli, glasila braće Radića, u razdoblju 1904–1905; Vijenac iz 1909; Vienac kao mjesečni dodatak lista Obzor u razdoblju 1910–1913; Vijenac iz razdoblja 1923–1928; Vienac iz 1944. Ukupno je, dakle, u diskontinuiranu nizu, računajući prvi, i ovaj, sadašnji, sedam članova (pokušaja). Za sociologijsku analizu to je već solidan uzorak koji nagovješćuje kako u oblikovanju moderne hrvatske kulture djeluje nezanemariva napetost između autorskih skupina koje kulturu „proizvode“ i financijskog/političkog sklopa kao pozadinske moći. Budući da je taj sklop tijekom cijelog, u vijenac svijena, razdoblja pod nadzorom raznolikih nagodbenjačkih, a i protuhrvatskih skupina i institucija, blokiranje kontinuiteta u radu hrvatskih kulturnjaka je, zapravo, njihova prva zadaća. Sedam Vienaca/Vijenaca, dakle, dogodilo se protivno tomu sklopu. Nije, zacijelo, slučajno što se najsretnija razdoblja u njihovu izdavanju poklapaju s razdobljima kada se o njima izdavački skrbi Matica hrvatska. Premda je ona jednim svojim krakom i sama svezana s institucionalnim pogonom države, budući da o njezinim fondovima djelomično financijski ovisi, njezino utemeljenje kao ustanove „iz naroda za narod“, da pokrademo staru liberalnu suverenističku dosjetku, odmiče je od toga pogona u rizično polje samostalnosti i autonomije, gdje se izvorno zbivaju različiti autorski pothvati i ostvaruju inovacijske zamisli. Zahvaljujući, dakle, ponajviše njezinoj potpori ukupna vremenska bilanca Vienca/Vijenca i nije tako tužno skromna. U rasponu od 1869, i prve godine izlaska Vienca, do 2013, i izlaska pobjedničke petstotice Vijenca, list je prisutan 55 godina, ili, približno, 38% protekla vremena. Recimo da je taj postotak orijentacijski pokazatelj i stvarne propusnosti financijskog/političkog sklopa u modernoj Hrvatskoj za hrvatske kulturne inicijative i „projekte“.

Uvid u cjelinu

Druga. U programskom orijentiranju Vienca/Vijenca vidljiva je opreka između težnje k difuziji kulture i težnje k uspostavi i razvitku snažne kritičke adrese. Prva težnja, poznato je, usmjeruje prema pučkom glasilu s „kultivirajućom“ misijom i zadaćom. Druga, pak, vodi prema kritičnom glasilu gdje se okupljaju, ili se tako hoće, u određenu razdoblju bolja, ako ne i najbolja, pera. Podsjetimo, u podnaslovu prvog Vienca, iz godine 1869, piše kako je to Vienac zabavi i pouci. Isti ili srodan programski podnaslov upisan je i u Vijenac iz 1909. te u Vijenac iz razdoblja 1923–1928. Sadašnji pak Vijenac jasno poručuje kako je on književni list za umjetnost, kulturu i znanost.

Skicirana opreka, čini se, dosta točno upućuje u zbiljske kulturne prilike u hrvatskom društvu u razdobljima kada pojedini Vienci/Vijenci izlaze. U razdoblju od 1869. nadalje nije neobično što se isticanjem „zabave i puke“ daje načelna prednost nekoj vrsti kulturnoga zavodništva s dobrim namjerama. Teži se poopćenu kultiviranju čitateljstva, a time i statističkom širenju hrvatskoga građanstva, koje je u spomenutim razdobljima – manjinsko. No da nije stvar samo u zavodništvu, pokazuje već i osnovni uvid u teme i autore koji su tada objavljivali. Najčešće riječ je o hrvatskom nacionalnom i kulturnom identitetu te o pojedinim likovima modernosti i mogućnostima povezivanja hrvatske kulturne zbilje s „obećanjima“ modernosti. Na popisu autora pak vidljiva su onodobna ugledna imena u rasponu od Augusta Šenoe ili K. Š. Gjalskog do A. G. Matoša ili Rudolfa Horvata. Dakle, težnja difuziji kulture obuhvaća, koliko širenje i prosvjećivanje, toliko i zamršene napore na modernizaciji hrvatske kulturne svakodnevice, potpore brojnim autorima te brojne teme o hrvatskom, nacionalnim i kulturnom, identitetu, povijesne priče i obnove kolektivnoga sjećanja na važnije nacionalne događaje. Ima li se to u vidu, složenicu Vienac zabavi i pouci treba čitati s nekom vrsti – (humorne) suzdržanosti.

Oprečni programski podnaslov, kojim se ističe jedinstveni interes za književnost, umjetnost, znanost… formuliran je u drugom kontekstu. Nije, zacijelo, posve pogrešno ustvrditi kako se njime ističe i zagovara stanovit holistični pristup. Premda je sama riječ: holistični (pristup), a i sam holizam, zbog raznolikih pseudokulturnih i pseudoteorijskih naplavina značenjski u međuvrijeme otplutala prema nekoj vrsti (alko)holizma i (alko)holističnu pristupu životnoj zbilji nije je pogrešno ovdje (zlo)rabiti. Programskim se naslovom zagovara potreba za cjelovitim obzorom razumijevanja i kritike socijalne i kulturne zbiljnosti u hrvatskom društvu, a, istodobno, teži se izvesti na vidjelo otpor moćnim procesima razlamanja, fragmentacije, atomizacije... Njihov je korijen, dakako, u naplavinama totalitarizma iz prethodnog razdoblja. Ali i u praksama funkcionalizacije socijalnog djelovanja po izoliranim sektorima, gdje ritmovi mehaničkoga ponavljanja zamjenjuju svršna i kritička znanja. Nije ovdje naodmet podsjetiti na klasičnu romantičnu figuru istine u formulaciji: istina je cjelina. Možda romantičari i nisu mjerodavni za aktualnu zbilju, ali vrag je u tome što je modernost, uglavnom, njihov izum, pa se bez njih ne može i kada bi se htjelo.

Ukratko, na spomenutu tragu suvremeni nam, petstotinski, Vijenac, teži točno odgovoriti na suvremene prilike. Pritom, baš kao i Vienac zabavi i pouci, ne zanemaruje kritične teme i pitanja tijesno povezana s kulturnom politikom, zalihom i granicama (post)modernosti, nužnim kulturnim otporom brisanju hrvatskoga nacionalnog identiteta, i srodnim područjima. Pritom je, držimo, posebno vrijedno, što u tekućem razdoblju zamiranja kulturne kritike u novinama, jedini dosljedno teži biti građanskom kritičkom adresom. Koliko je taj posao tegoban, poznato je mnogima. Zato je, očigledno, i tako skroman broj onih koji ga žele valjano raditi.

Glas nacionalne zajednice

Treća je opreka, nemamo bolju riječ, izvanjska. Njome se i ovaj, petstotinski, sadašnji Vijenac, i prijašnji Vienci/Vijenci, kao i neke druge novine, na jednoj strani, definiraju kao listovi i glasila hrvatske nacionalne/kulturne zajednice. (Preskočimo ovdje prigovore uporabi te riječi: veći broj je zgoljnog ideologijskog podrijetla. Tek je upozoriti kako uporaba te riječi ne suspendira igru prava na adresi pojedinca.) Zajednicom se definira obzor solidarnosti društva te potencijal njegovih članova za ulaganje rada i nadarenosti „više od potrebnog“ u javne svrhe. Na tom tragu kritička pretraga i inventura aktualnih tendencija u hrvatskoj društvenoj zbilji i više je nego korisna.

Drugi pol spomenute opreke sačinjen je od različitih glasila, novina, medija općenito, kojima je obzor zajednice, navlastito hrvatske, ruban, ili, pače, predmet protivljenja i osporavanja. Nije nužno implicirati pritom posebne i dalekosežne intencije, premda hrvatska povijest pokazuje da se one ustrajno i ciklično vraćaju pa ih, barem preventivno, ne treba ni zanemariti. Dostatno je imati na umu množenje različitih parcijalnih interesa, na mjestu javnih, korporacijskih ciljeva kao nacionalnih, rentijerskih praksa, totalitarnih nastavaka…

Oprekom se, dakle, shematično diferencira sadašnja, a zacijelo i buduća (barem za koje desetljeće) novinska pozornica u hrvatskom društvu. Vijanje vijenca „oko živih“, kako zapisa plemeniti Ivan Trnski, autor imena lista, važan je dio te razdiobe. Tomu treba dodati, kako sugerira Danijel Labaš u spominjanu petstotom broju, pošteno pisanje i uređivanje, bez medijskih trikova i manipulacija, dobar ukus te nama blisku „konzervativnu“ privrženost većem formatu s više teksta (a manje „slika“). Treba vjerovati da je Vijenac pobjednički znak (mučenički je, ionako, u stalnoj pričuvi).