Tri lica kriminalističkoga stripa

Razlike u pristupu kriminalističkom žanru Rip Kirbyja, Jerome K. Jerome Blochea i Kriminala svjedoče o njegovoj svježini, ali i o svježini medija stripa, koji u raznim razdobljima i podnebljima prolazi mijene i usuglašava se s društvenim podlogama

Nema nikakve dvojbe da zagrebački izdavač stripova Fibra, pod vodstvom Marka Šunjića, izdanjima potvrđuje sintagmu samo dobri stripovi, koja je često navedena uz naziv tvrtke. Tako su u protekla dva mjeseca domaći čitatelji dobili čak tri iznimno kvalitetna naslova, svaki u po dvama tvrdoukoričenim strip-albumima. No, tzv. integrali glasovitoga američkoga stripa Rip Kirby ili francuskoga Jerome K. Jerome Bloche, uz recentnije američko ostvarenje Kriminal, predstavljaju nam i tri lica kriminalističkoga stripa te tri vrste strip-oblika koje prijelomno obilježavaju povijest devete umjetnosti. Sakupljene novinske pasice u slučaju Ripa Kirbyja, niz strip-albuma u slučaju Blochea, naposljetku strip-svesci u nastavcima u primjeru Kriminala svjedoče da se svako od navedenih ostvarenja, pa i strip-oblika, odlikuje zasebnim kvalitetama ili pak narativnošću.

Rip Kirby

Neobična je dugovječnost strip-serijala Rip Kirby, jer je u raznim dnevnim tiskovinama objavljivan pune pedeset i tri godine, od 1946, koja se svakako smješta u razdoblje klasičnoga američkoga novinskoga stripa u nastavcima, pa sve do 1999. i svjedočanstva da je taj strip-oblik izgubio značenje u odnosu na strip-sveske i grafičke novele. Strip je nakon povratka iz Drugoga svjetskoga rata započeo znameniti crtač Alex Raymond, u čijem stvaralaštvu su već bila zabilježena tri raznolika, no podjednako važna stripa započeta u vrlo kratkom razdoblju, 1934; znanstveno-fantastični Flash Gordon, pustolovni Jim iz džungle te kriminalistički Tajni agent X-9 (poslije poznatiji kao Phil Corrigan). Raymond se najdulje zadržao crtajući Flasha Gordona, dok su ostale stripove nastavljali drugi crtači, a možda se začudnim može učiniti da je samosvjesno prestao raditi na djelu koje ga je proslavilo i usmjerio se u potpunosti prema stripu Rip Kirby, koji je stvarao sve do prerane smrti u automobilskoj nesreći 1954.

Serijal su obilježili tzv. kinematografski fotorealizam Alexa Raymonda, priče nastale prema scenarijima Warda Greena i, poslije, Freda Dickensona, a ponajviše niz iznimno oblikovanih likova i zapleta predvođenih središnjim junakom, njegovim pomoćnikom butlerom Desmondom, upotpunjenih ženskim likovima Ripove družbenice Honey Dorian te Pagan Lee, glumice kriminalističke prošlosti. Dakako, ne zaboravljamo ni niz antagonista, ali ni podatak da su autori često zadirali u teme koje su izmicale iz uvriježenih tematskih sklopova. Fibra je u prvim četirima knjigama sabranih pasica u nas objelodanila cjelokupni stvaralački udio Alexa Raymonda u tom stripu, a izdanja o kojima je riječ djelo su njegova nasljednika Johna Prenticea.

Izd. Fibra, Zagreb, 2013.

Na prvi pogled jasno je da je John Prentice održao dosegnutu kvalitetu. Crtački mu je rukopis istodobno i nalik Raymondovu, ali i posve samosvojan. Svjestan da nastavlja rad crtača koji se, uz Hala Fostera i Miltona Canniffa, smatra najvažnijim u američkome realističkom stripu, Prentice nije ostao zasjenjen njegovim statusom, već je nižući dnevnu pasicu za pasicom pomogao da se kvaliteta serijala održi više desetljeća, što zacijelo potvrđuju i čak tri nagrade za najboljega američkog strip-crtača. Pasice sakupljene u ovim integralima svjedoče o tada još neiscrpnu nadahnuću Johna Prenticea, ali i Freda Dickensona. Epizode su temeljene na pričama zanimljivim širem rasponu čitatelja, ali istodobno višeslojnim, koje s već poduljim vremenskim odmakom ostaju svježim i zanimljivim, nadograđene crtežom iznimna stila i izvedbe koji nimalo ne zastarijeva.

Jerome K. Jerome Bloche

Dva integrala francuskoga stripa Jerome K. Jerome Bloche obuhvaćaju prvih deset epizoda toga serijala započeta 1985. Sjajno je to uvodno štivo stripa o čijoj kvaliteti i tržišnoj isplativosti svjedoči podatak da je prošle jeseni u Francuskoj objavljen i 23. album. U slučaju navedenih integrala u Fibrinu izdanju, crteži su Alaina Dodiera temeljeni na scenarističkim predlošcima Sergea Le Tendrea, Makya i sama Dodiera. Ne treba zaboraviti da su strip-albumi izvorno nastali upravo u Francuskoj i da i nadalje ostaju najzanimljiviji strip-oblik europskoga podneblja. No takav oblik strip-narativnosti zahtijeva i drukčiju organizaciju priče te zasigurno i montaže tabloa ili pak kompoziciju, negoli primjerice dnevne pasice koje su uvjetovale dramaturgiju novinskoga stripa kakav je primjerice Rip Kirby.

Središnji je lik serijala privatni istražitelj, s uzorima u tvrdokuhanoj kriminalističkoj prozi Raymonda Chandlera ili pak glumcima koji su se ponajbolje snalazili u ulogama privatnih istražitelja, poput Humphreyja Bogarta i Roberta Mitchuma. Ipak taj je protagonist više nalik nespretnome Hulotu glasovitoga Jacquesa Tatija. Upravo stoga Dodierov crtački stil nije realistički, već karikaturalan, uz blage dodire grotesknoga. Razmatrajući prve epizode uočavamo širok raspon zapleta, likova i prostora u kojima se zbivaju te jasnu razvojnu nit karaktera i priča. Dodierov smisao za oblikovanje likova, evokativnost ugođaja i raspoloženja, kao i uglavnom precizna uspostava kompozicije kadrova unutar pojedinih tabloa kao i čitave strip-cjeline pridonijeli su i njegovu statusu uglednoga crtača. Ipak, sam bi crtež ostao pukim ilustracijama da nije nadgradnjom promišljenih scenarističkih predložaka koji ne tonu u mogućim klišejima kriminalističkoga žanra, već sam strip-serijal i žanrovski okvir samosvojno redefiniraju.

Uloga je Jerome K. Jerome Blochea u žanru kriminalističkoga stripa znatna, a njegov svjetonazor i stil privlačni i širem čitateljstvu. Usuglašava se taj strip-serijal i s temeljnim smjernicama europskoga stripa i ne samo u protekla tri desetljeća pa postaje sukladnim predloškom propitivanja toga segmenta devete umjetnosti.

Kriminal

Kriminal je autorski rad scenarista Eda Brubakera i crtača Seana Phillipsa, čijoj je dojmljivosti pripomogao i kolorist Val Stilton. Započet 2006. u uglavnom američkom obliku strip-sveska, taj serijal žanrovski određujemo kriminalističkim noirom. No Kriminal izmiče iz uvriježenih srednjostrujaških obrazaca strip-svezaka, upravo zbog činjenice da ne uočavamo tek jedan središnji lik ili pak skupinu junaka, već se sastoji od nekoliko miniserijala kojih su žarište različiti protagonisti što egzistiraju u istom prostoru, fikcijskom Central Cityju, i dijele čak i zajedničku povijest dvaju naraštaja zakonskih prijestupnika. U Fibrinu izdanju svjedočimo dvama nizovima strip-svezaka od po pet nastavaka uobličenih u zasebnim albumima. Strip-oblik sveska osebujne je narativnosti, koju bismo mogli odrediti dvjema dramaturškim razinama. Pritom se svojevrsna mikronarativnost odnosi na pojedine samostalne nastavke i uvjetovana je pojedinačnom građom, dok se makronarativnost odnosi na kompletan strip i uvjetovana je općom građom. Upravo zbog navedenoga promišljeni su strip-autori sposobni oblikovati cjeline neobične strip-narativnosti, bez ikakvih znatnijih propusta bilo da je riječ o dramaturgiji, bilo o crtežu, a usudio bih se ustvrditi da su Brubaker i Phillips među takvima.

Polazeći od žanrovskih arhetipova, autori Kriminala izmiču mogućoj zalihosnosti građe, zasigurno i zbog činjenice da su zamalo svi likovi u obama dostupnim izdanjima vrlo uvjerljivi karakteri, kojih djelovanje proistječe iz njihova habitusa pa se, čak i ako čine kriminalne radnje, doimaju uvjerljivima. Scenarist Ed Brubaker bez poteškoća povezuje njihove priče, razrađujući žanrovski i povijesni kontekst temeljen na obiteljskom, a crtač Sean Phillips narativne postavke oslikava iznimnim stvaralačkim postavkama. Njegov osebujan stil uz prepoznatljivost odražava i nadahnuće američkim velikanima stripa te se usklađuje i s njihovim nasljeđem. Ostajući vjerni tradicionalnim postavkama oblikovanja stranice, autori su više pozornosti posvetili priči i karakterima negoli mogućim crtačkim iskoracima koji bi štetili čitateljevoj uživljenosti u građu. Primjenjuju pritom i tehnike filmske montaže koje je strip inkorporirao još 1980-ih i ugradio u samosvojan umjetnički jezik, a uz monokromatske vrijednosti kolorista Vala Stiltona, Kukavica i Lawless postaju štivom izrazita raspona ugođaja koji je otponac kriminalističkoga štiva visokih vrijednosti i sukladan kvalitetnim djelima filma ili književnosti.

Tri stripa o kojima je u ovome tekstu riječ svjedoče o svježini kriminalističkoga žanra, ali i o svježini sama medija stripa, koji u raznim razdobljima i podnebljima nužno prolazi mijene i usuglašava se s društvenim uvjetima iz kojih proistječe. Činjenica da je doista riječ o vrijednim ostvarenjima jamstvo je njihove dalje recepcije.