Traganje za izgubljenom dokolicom

Prepoznatljivim spojem jednostavna dizajna i bogata sadržaja, novi dvobroj časopisa za književnost, kulturološke i društvene teme Nova Istra, u izdanju Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika iz Pule, nastavlja njegovati višestoljetnu kulturnu baštinu. Više od trideset autora i autorica sudjeluje na književno-znanstvenoj aleji prebirući po kulturnoj prošlosti koja znakovito počinje glagoljičkim slovom na naslovnici, a završava analizom stanja suvremenih hrvatskih, ali i svjetskih književnih i društvenih dostignuća.

Izd. Istarski ogranak DHK, god. XVII, sv. 46, Pula

Okosnicu sedamnaestogodišnje produkcije Nove Istre čine pomno odabrane teme i mnoštvo zanimljivih tekstova iz hrvatske i svjetske književnosti. Dok proza Irene Lukšić (Vidjela sam vas na slici) precizno secira popularnu kulturu, poezija se Andrije Tunjića (Iz globalističke samoće) suptilno igra odnosima prostora i praznine u čije se stihove lako uklapa Chivas s ledom i dva mrava „koji se dvadeset godina penju na planinu da odmore tijelo“. Odmora tijela nema bez odmora duha, koji vrhunac doseže u dokolici, a poimanje dokolice poslužilo je kao nadahnuće autorima na 9. pulskim danima eseja. Dokolica za Tomislava Marijana Bilosnića znači „vrijeme koje prethodi otkriću, a ne tek slobodno vrijeme; ona je vrijeme doživljavanja sklada kozmičke energije“. Sibilu Petlevski zanima dokolica kao „društvena i kulturalna konstrukcija iskomunicirana pomoću određenih reprezentacija“ i kao odnos moći, što ruši njezino poimanje kao duševnoga stanja pojedinca. Antun Pavešković u eseju Pohvala lijenosti naglašava kako je lijenost, ne inertnost oblomovskoga tipa, ne balkansko-mediteranska navada „krasti Bogu dane“, već lijenost kao egzistencijalna odluka, današnji imperativ.

U bogatoj lepezi kritičkih pristupa i osvrta treba istaknuti tekst Ivana J. Boškovića (Pobjeda života nad zlom, nad smrću) o knjizi Živa glava Julienne Eden Bušić te pogled na knjigu Zapisi iz pustog jezika Branka Čegeca u kojoj Darija Žilić (Jezik kao sloboda, definicija...) analizira Čegecovu tekstualnost, intermedijalnost, erotizam te pokušava definirati njegov poetski jezik.

Prijevodi donose zanimljive tekstove Simona Leysa (Sreća malih riba, prev. Bosiljka Brlečić), poeziju Germaina Droogenbroodta, vrlo minimalističkog izraza, ali dubokih filozofskih misli o krajoliku, prirodi i svemu što nas okružuje (prev. Željka Lovrenčić) te Venecijanski akvarel (prev. Lorena Monica Kmet) iz pera talijanskoga književnika i slikara Claudija Ugussija.

U bloku Ogledi Ivan Grljušić (Ne sagradi grada) slavi čovjekovo umijeće izgradnje hramova, vila i gradova, koji su ujedno odraz sama čovjeka kao sudionika u stvaranju kozmosa iz kaosa. Zlatko Martinko piše pohvalu haiku-pjesništvu, urednik časopisa Boris Domagoj Biletić prisjeća se povjesničara književnosti Ive Rudana, a Davor Mandić dekonstruira fenomen istarskih fojbi, tj. jama iz Drugoga svjetskoga rata, koji još pripada „sivoj zoni hrvatske historiografije“. Blok završava tekstom Miodraga Kalčića (Fašistička diva Alida Valli) te slijedi pregled izdanja knjiga Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika.

Časopis Nova Istra svojim opsegom iziskuje podosta vremena za iščitavanje koje zasigurno nije uzalud utrošeno. Shvaćeno kao predah ili kao dokolica, ono postaje vrijeme individualne slobode ili, kako bi to rekao Tomislav Marijan Bilosnić: „Onoga časa kada se čovjek opusti i prepusti dokolici, on se ponaša kao onaj koji je završio veliko djelo, ali istodobno i kao onaj koji skuplja snagu i ideje za nove pothvate.“