Tko je zapravo lud?

Značenjska se polja romana Božanska dječica (2012) Tatjane Gromača smišljeno lome oko univerzalnih pitanja o uspravnosti, čistoći, istini, slobodi, a napose o tzv. normalnosti pojedinca; istodobno, kako to i biva, ta je metafizička potka provučena kroz neke konkretizirane slučajeve društvenih devijacija u suvremenoj zajedničkoj „kupki“; zato se čini da bi romanu najbolje pristajao kvalifikativ psihotranzicijske priče o manipulatorima i njihovim žrtvama u povijesno iščašenim vremenima. No prepoznatljiva tema na crti pojedinac–društvo, koja se štoviše poslužila i starom simulacijskom gestom simplificirana, naoko autotematizirajućega kazivanja, u ovoj je prozi zadobila začudnu narativnu provedbu. Ono što zrači novinom jest naracijska infantilizacija, koja svaki čas klizne u ironijsko, povremeno i u sarkastično pa i groteskno, razobličavanje osoba, predmeta i pojava u prostoru ponižavajućega protoka vremena. Naime, pišući o imaginarnoj obiteljskoj situaciji (progresivno majčino duševno rastrojstvo u razornoj društvenoj okolini), autorica je načinila kopernikanski okret: etička dezintegracija prostora utjecala je na vjerodostojnost nekih poodraslih sudionika zbivanja, pa u njih dolazi do devalvacije zrelosti i doraslosti situaciji, lišava ih se odgovornosti i preimenuje u djecu ovisnu o lažnim autoritetima.

Izd. Fraktura, Zagreb, 2012.

Taj je postupak povukao za sobom odgovarajući diskurs: obje naratorice (tj. dominantna kći i viktimizirana majka) preuzimaju poosobljeni, više ili manje djetinji oblik komunikacije, kći se najčešće stilizirano sniženim načinom obraća čitatelju kako bi protumačila (ne)normalne zgode iz obiteljskog kruga, a dijete-majka pojačanim tonom naivno ohlađena i pojednostavnjena rezoniranja – apostrofira kćerku i skromno ispovijeda osobna iskustva, najčešće iz novostečena bolničkoga rezervata. No qui pro quo čin ne iscrpljuje se samo u tome da kći patronizira majku, tj. da one s nedvojbeno ironijskim učinkom zamjenjuju uloge, nego i duhovni prostori njihove egzistencije postaju reverzibilni: zbilja se pokazala bolesnijom od bilo kojeg štićenika u bolničkom krugu rezerviranom za „nagrižene“ duše.

Pripovijedajući o paradoksima normalnosti i istinitosti, ja-naratorica, koja sebe naziva „majčinom zapisničarkom, ovlaštenom sudskom tumačicom i pisaricom“, drži primjerenim da se pred čitateljem opravda zbog prevelike slobode „potezanja misli i slika općeg karaktera“ sa svrhom postizanja „preciznijeg opisa i analize prostora, vremena i ljudi“, dakle zbog svega što je sudjelovalo pri razvoju „čudesne i pomalo mistične, u svakom pogledu izvanredno umjetničke bolesti“. Takvo pripovijedanje sadrži imanentnu potrebu za diskursom onih koji će se ubrzo suočiti s progresijom promatrane bolesti. Zato sintaksa ove proze slijedi načelo montažnoga naslagivanja promjenljivih te crtičarski razlomljivih pojedinačnih iskaza. Majčina kazivanja postaju tijekom fabularnih etapa emocionalno sve praznija; kćerin se diskurs zgušnjuje ovisno o stupnju razumijevanja majčine bolesti. Iza maske naivnosti proviruje stav kritičkoga promatrača prilično otporna na paradokse zazorne zbilje.

Taj pripovjedač povremeno, ali s namjerom, poseže za žanrom bajkovitoga govora, što se naglašava podnaslovima ili njihovim proširenim tumačenjima u kurzivu (na istovjetan se način grafički upozorava na majčin govor te intertekstnu simulaciju raznih izvještajnih dodataka). Ta dopunska bajkovita mimikrija upozorava na vrstovnu hibridnost teksta, opravdava njegovu fragmentarnu strukturu, odnosno crtičarsko nizanje paradoksno nasuprotnih prizora društvena zdravlja i obiteljske patologije; bolnica povremeno postaje čarobni dvorac u bajkovitu okruženju s majkom preodjevenom u djetešce ili Trnoružicu. Ta se hibridnost dobro uklapa i u začudne narativne perspektive i hipertrofirana očišta, koji su obilježili sintaksu i leksik ove proze. Stoga bismo ovu knjigu mogli nazvati i nekom vrstom „bajkoromana“: no čudesne, višeepizodne pustolovine ipak ne odvode prvi glavni lik (majku) do konačne sreće; dosuđeno mu je prebivati u antibajci, gdje njegova egzistencija poprima groteskne razmjere: bezazlena majka, u progresivnoj fazi svoje „normalnosti“ poprima euforičnu auru te se njezina početna figura preodjevene djevojčice nakazno preoblikuje, odnosno, njezino izmanipulirano i dotad potisnuto ja metamorfozira u bestijalni lik „bestidna minotaura“, figuru nesnošljivosti. Ipak, taj nesretni lik sustavno ima i svog zagovornika/pomagača što mu ga je isporučila prava bajka: riječ je o drugom glavnom liku, a prvom naratoru (kćeri), svojevrsnom bajkovitom suputniku, važnom u komunikacijskom lancu, dakle o liku koji stalno balansira između realnoga i imaginarnoga svijeta: on je taj koji daruje tumačenja, koji preživljava na crti između čudesnih unutarnjih preobrazba te plošnosti vanjskoga zbivanja.

Napokon, upravo se na toj napetoj crti trajanja naglo i prekida ta mračna, nimalo nevina psihotranzicijska, a povremeno i distopijska, po mnogočemu fascinantna, priča o kraju slobode, o krivim autoritetima, o poraznim iskustvima totalitarizma i njihovoj bolesnoj djeci.