Simbioza prirode i umjetnosti

Želja za obnovom parka skulptura u perivoju dvorca Jakovlje govori o važnosti ovog prostora, ne samo za umjetnost i kulturu nego za cjelokupnu hrvatsku baštinu. Prijedlozi pejzažnih arhitektica pokazuju dinamične i inovativne pristupe tom projektu

Kultura i umjetnost u Hrvatskoj sve su više marginalizirane. Dokaz tomu stalna su smanjivanja dotacija kulturi, nemogućnost obnove brojnih spomenika kulture ili, primjerice, potpuno propadanje vrijednih spomenika industrijske arhitekture. Javnost odavno više nema kulturu posjećivanja muzeja i galerija, kazališta i drugih kulturnih ustanova. Umjesto čitanja knjiga, ljudi vrijeme radije provode na društvenim mrežama. Umjetnost je postala strana i nedostupna, a vodećim osobama u državi nebitna i neprofitabilna. U društvu se zapaža udaljavanje od umjetnosti, prirode i duhovnosti, tj. nematerijalnih segmenata života, koji su bitni za oplemenjivanje čovjeka. Orijentacija na brzu zaradu i ambiciju poslovnog uspjeha u prvi plan ističe neke nove prioritete, koji rezultiraju otuđivanjem od zajednice i ljudi. Konačni rezultat? Potpuni kaos u moralnoj vertikali pojedinca. Nekoliko kvalitetnih primjera odlučnosti u zadržavanju razine vrijednosti umjetnosti i kulturne baštine svjetlaju obraz našoj maloj zemlji koju svega tjedni dijele od pridruživanja Europskoj Uniji, gdje, za razliku od hrvatske stvarnosti, pojam kulturne baštine zauzima važno mjesto u nasljeđu svakog pojedinca. Jedan od pozitivnih primjera svakako je inicijativa obnove dvorca i parka skulptura Jakovlje.

Trenutno stanje dvorca Jakovlje / Snimila Biserka Šavora

Obogaćivanje kulturnoga krajolika

Još od 1972. dvorac Jakovlje dom je hrvatskih likovnih umjetnika, koji od sama početka rade na preobrazbi zapuštenoga dvorca u važno sjecište kulturnih i umjetničkih zbivanja. Hrvatsko društvo likovnih umjetnika i Udruženje likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti Hrvatske, vođeni namjerom stvaranja adekvatnog prostora za život i rad umjetnika, posvetili su se obnovi dvorca, pritom osnivajući i Galeriju dvorca na inicijativu kipara Ratka Petrića. Velika želja za revitalizacijom dvorca ostvarena je velikodušnom gestom priznatih umjetnika, koji su za potrebe Galerije ustupili ili darovali svoja djela. Odlučnost i ustrajnost u oživljavanju prostora vidljiva je i zahvaljujući pokretanju Međunarodne kiparske kolonije, koja je djelovala punih šesnaest godina, a rezultat je stvaranje Parka skulptura. Konstruktivnim djelovanjem područje dvorca i njegovog prirodnog okoliša definirano je kao kulturno-umjetničko područje, čiji karakter pojedinac upoznaje pri susretu s Parkom skulptura. U parku se nalazi oko šezdesetak djela domaćih i stranih autora. Skulpture prezentiraju individualnost zastupljenih umjetnika kroz raznolikost izbora i načina oblikovanja materije. Jedinstvenost parka očituje se u složenosti raznovrsnih umjetničkih izričaja – domaćim i svjetskim strujanjima, oblikovanju figurativnih i apstraktnih formi, uporabi tradicionalnih i modernih materijala. Sve su to odrednice koje istovremeno bivaju element povezivanja, ali i element razjedinjavanja pojedinih umjetnika.

Prijedlog Sonje Jurković za oblikovanje parka skulptura

Barokni dvorac iz 18. stoljeća bio je stambeni i ladanjski prostor, potom škola i učiteljska zgrada, da bi posljednjih četrdesetak godina bio radni i životni prostor hrvatskih kipara i slikara. U različitim namjenama dvorca perivoj je igrao važnu ulogu kao njegov sastavni dio. Skulpture su postavljene planski i uklopljene u prirodni okoliš, čineći s njime jedinstvenu cjelinu. Kao što je Ive Šimat Banov rekao u monografiji Ratka Petrića: „Forma i sadržaj moraju biti u najvećoj mogućoj blizini.“ Isto tako, dvorac kao mjesto djelovanja i nadahnuća, skulpture kao stvaralački izričaj i priroda kao objedinjujući element djeluju jedinstveno.

Iako je inicijativa pokretanja Međunarodne kiparske kolonije bila vrlo uspješna, ona je ponajprije pridonijela obogaćivanjem stvaralačkoga svijeta, no financijski segment ostao je nedostatan za obnovu dvorca u njegovu punom sjaju. Nastavak niza inicijativa pokrenula je skupina pejzažnih arhitektica, članica ULUPUH-a, koje su izložile svoje prijedloge prikazima trenutačnoga stanja dvorca i perivoja te većih i manjih zahvata u obnovi dvorca i okoliša. Ideje su detaljno razrađene i predstavljene nizom tlocrta, nacrta i presjeka, idejnih koncepcija i skica te fotografijama trenutno posve zapuštena i neodržavana prostora, koji vapi za oživljavanjem u svakom pogledu.

Stvaranjem protiv razaranja

Paralelni vremeplovi fotografija druženja i okupljanja umjetnika te skulptura koje su tijekom godina postajale dio parka govore o simbiozi prostora, prirode i pojedinca naglašavajući pritom njihove uzročno-posljedične veze. Litografija dvorca iz 19. stoljeća i prikaz konceptualnoga prijedloga u umjetničkoj formi akvarela izražavaju nostalgiju za boljim vremenima, kada su kultura i umjetnost bile cijenjene, a ne kao danas marginalizirane. Autorice Sonja Jurković, Rahela Lentić Čop, Ivanka Mlinarić i Biserka Šavora svojim prijedlozima nude rješenja naglašavajući mogućnost minimalnih intervencija u skladu s nevelikim financijskim sredstvima, prezentirajući mogućnost velikih učinaka malim akcijama kao što su čišćenje i uređenje vanjskoga prostora obnovom biljnoga fonda – ključnoga dijela objekta. Prednost suradnje više stručnih autorica čini sinergija, koja rezultira detaljnom razradom svakoga ključnog dijela toga kompleksnog pothvata. Zaustavljanje propadanja i saniranje dosadašnje štete prvi su koraci koji čine kvalitetan temelj za dodatne radove. Minimalizam i formalizam vidljivi su u prijedlogu Ivanke Mlinarić u kojem se prikazima stanja perivoja bez previše objašnjavanja prezentira obnova lokaliteta. Prijedlog Sonje Jurković čista je suprotnost, s obiljem poticajnoga teksta, detaljnih razrada idejne koncepcije, objašnjenja inspiracije i motivacije te razrade koncepta i prijedloga uređenja. Tlocrtno rješenje Biserke Šavora zlatna je sredina izloženih prijedloga. Ključna je poveznica svih rješenja prioritet poštivanja povijesnih zadanosti, kako arhitektonskih tako i okolišnih, uključujući i današnje stanje, odnosno postojanje parka skulptura. Raznolikost pristupa problematici dodatno obogaćuje mogućnosti obnove dvorca i perivoja.

Inspirativne poruke ne pronalazimo samo u prikazanim rješenjima nego i u poznatim citatima kipara Ratka Petrića, poput „stvaranjem protiv razaranja“. Te riječi, unatoč činjenici da su izrečene za vrijeme rata, dovoljno su univerzalne da se mogu primijeniti i u današnjoj situaciji. Ujedno, citati autorica izložbe objedinjuju sve ključne elemente projekta govoreći kako je „umjetničko djelo poruka“, definirajući parkove kao „mjesta uzvišenog postojanja“ i naglašavajući kako „sve počinje od sjemenke“. Navedeni citati na simboličan način govore o simbiozi dvorca, krajolika i umjetničkih djela. Izložba na dinamičan i afirmativan način govori o važnosti prostora, ne samo za umjetnost i kulturu nego za cjelokupnu hrvatsku kulturnu baštinu.