Sakupljači boca

Uz Ankicu Jurić Tilić agilni Jozo Patljak već godinama uživa ugled najzanimljivijeg i u određenom smislu najambicioznijega domaćeg filmskog producenta, profesionalca kojemu komercijalni interesi nisu prioritet i koji je za realizaciju svojih projekata spreman mnogo toga staviti na kocku. Tijekom proteklih dvanaestak godina, točnije od produkcije hermetične egzistencijalne art-drame Sami Lukasa Nole iz 2001, preko provokativnih Finih mrtvih djevojaka Dalibora Matanića, slabih Doktora ludosti i Lopova prve klase pokojnoga Fadila Hadžića, uspjele crno-bijelom fotografijom snimljene urbane socijalne drame Ta divna splitska noć Arsena Antona Ostojića i njegova znatno slabijega filma Ničiji sin, do gledane suprodukcije Go West, donekle anemična Ljubavnog života domobrana Pave Marinkovića i vrlo dobra Josefa Stanislava Tomića, Patljak je izgradio ugled beskompromisna producenta koji u poslu često slijedi intuiciju, koji će sve napraviti da pomogne redateljima s kojima radi i koji je pritom ponekad spreman gotovo doslovce ići „glavom kroza zid“. Možda je najbolja ilustracija napisanoga Patljakov pretposljednji producentski rad, spomenuta ratna drama Josef, koja je upravo zahvaljujući entuzijazmu njega i Stanislava Tomića, svakako i ostatka ekipe, od isprva znatno skromnijega projekta namijenjena televizijskom prikazivanju unatoč proračunu od svega 900.000 kuna naposljetku zaživjela kao kinofilm koji je u Puli 2011. proglašen najugodnijim iznenađenjem i povijesno važnim ostvarenjem.

Igor Hamer i Elizabeta Kukić u prvom hrvatskom 3D-filmu

Titula povijesno važna djela svakako pripada i egzistencijalnoj socijalnoj drami Slučajni prolaznik, 3D-tehnologijom realiziranu Patljakovu dugometražnom igranofilmskom prvijencu prošloga ljeta u Puli ovjenčanu posebnom Zlatnom Arenom za tehnološku inovaciju. Posrijedi nije autorov prvijenac, jer je on još 1991. debitirao ne osobito zapaženim kratkim filmom Mister Schiling, nakon čega je godinu poslije potpisao znatno uspjeliji dokumentarac Vilovanje Joze Vile. U međuvremenu se afirmiravši kao producent, Patljak se s iskustvom stečenim na realizaciji Josefa odlučio okušati i kao redatelj dugometražnog igranog filma, koji potpisuje i kao scenarist. Posrijedi je prilično bizarna storija o turobnom životu zagrebačkih skupljača boca u središtu koje su Leon (dosad ne baš poznat Igor Hamer, epizodist iz Zagonetnog dječaka i Josefa) i Kata u interpretaciji vrlo dobre i na filmu nažalost posve neiskorištene Elizabete Kukić. Oni žive skupa u neobično dizajniranom stambenom prostoru (imenica stan ne odgovara riječ je o velikoj prostoriji nalik skladištu koja je uređena poput nekog pop-artističkog umjetničkog atelijera), pri čemu on neki sitniš zarađuje sakupljanjem plastičnih boca po kantama za smeće, a ona razočaranje zbog upropaštenoga života utapa u alkoholu i cinizmu. Leon je znatno mlađi od sredovječne Kate, u koju je nesretno zaljubljen, i koja je kostimografski i ikonografski dizajnirana kao ocvala pankerica i buntovnica s teško dokučivim razlogom, svojevrsna starija inačica Helene Bonham Carter iz nekog filma Tima Burtona. Odnos je među njima kompleksan, a zbog izmučenosti intimnim dramama i psihozama oboje su stalno na rubu živčanog sloma i čini se potpunog duševnog rastrojstva. Tu je i nejasan i neartikuliran zaplet s Leonovom umiješanošću u sukob dvaju šefova „kontejnerske mafije“, koji se bogate na skupljanju plastičnih boca, a koje tumače Slaven Knezović i Goran Grgić, te Leonov također nejasan prijateljsko-podčinjeni odnos s Knezovićevim batinašem zvanim Štruca, kojeg interpretira Neven Aljinović-Tot.

Slučajni prolaznik film je stanja, a ne zbivanja, tako da je u njemu teško pronaći neku konkretniju priču i izraženiju naraciju. Posrijedi je urbana drama za praćenje koje gledatelj svakako mora imati strpljenja, jer se u njoj gotovo ništa ne događa, a odnosi među likovima oslikavaju se u svojevrsnim cikličkim segmentima s vrlo malim pomacima, kroz koje se recimo tako uslojavaju karakteri protagonista i njihova međusobna relacija. U vrijeme prošlogodišnje pulske premijere kritika je film rađen bez scenarija i temeljen na radijskoj drami Kata i Leon gotovo jednoglasno dočekala „na nož“, što unatoč mnoštvu zamjerki nije sasvim pravedno. Socijalni kontekst dobrano je ušminkan i doima se artificijelnim, zbog čega cjelina povremeno otklizava u neželjenu parodiju, no ipak je i razmjerno efektan. Unutarnja Leonova drama i njegovo duševno stanje dosta se jasno vide na licu Igora Hamera, tjelesnom staturom i tipom uloge sličnom u Josefu otkrivenom Aljinoviću-Totu, a Elizabeta Kukić unatoč preglumljivanju ipak uvjerljivo dočarava stanje psihofizički uništene žene koju bi kći u izvedbi redateljeve kćeri Josipe Patljak možda mogla i vratiti „u normalu“, kad bi Kata to htjela. Premda je jedini uočljiviji 3D-efekt kadar u kojem se nekoliko kapi ocijeđene vode spušta ekranom, uporaba 3D-tehnologije u realizaciji „malog“ filma i urbane drame art-predznaka detalj je koji Slučajnog prolaznika čini kuriozitetom i u svjetskim razmjerima.