Rat i mir 20. stoljeća

Da objavi svoj roman, Bijelu gardu, Bulgakov je morao proći trnovitim putem, što će biti simptomatično za tog autora. Od 1929. on je postao neka vrsta živoga mrtvaca; neumoljiva sovjetska cenzura nije htjela objaviti ni jedno njegovo prozno djelo, a moskovska su kazališta skinula s repertoara sve autorove drame

Mihail Bulgakov je hrvatskome čitateljstvu prvenstveno poznat kao autor kultnoga romana Majstor i Margarita, premda je spomenuto djelo tek kruna njegova bogatoga publicističkog, proznog i dramskog opusa. Takvoj je percepciji kumovala i relativno slaba prevođenost toga ruskog (sovjetskog) klasika u Hrvatskoj. Stoga je objavljivanje romana Bijela garda u tečnom i točnom prijevodu Gabrijela Jurića hvalevrijedan i uspješan izdavački potez.

Mihail Bulgakov

Bijela garda je Bulgakovljev prvi roman, u kojemu opisuje revolucionarnu mećavu koja je do neprepoznatljivosti izmijenila Rusiju. Opsjednutost revolucionarnom tematikom karakteristična je za dobar dio ruskih pisaca i mislilaca s kraja 1910-ih i početka 1920-ih godina, a Bulgakovljev antropološki interes za promjene koje će ona pospješiti u psihologiji i životnim navikama ljudi motivirane su aktivnim sudjelovanjem u Oktobarskoj revoluciji, i to na strani kontrarevolucionarnih bjelogardejaca. Revolucionarnu 1917. Bulgakov je dočekao radeći kao liječnik u Smolenskoj guberniji. Sljedeće se 1918. godine Bulgakov vratio u rodni Kijev, gdje su ga prvi put mobilizirali; druga se mobilizacija dogodila 1919, kada su ga kao vojnoga liječnika poslali na jug Rusije, u Vladikavkaz, Beslan i Grozni. Revolucionarna tema pojavljuje se kako na otvorenoj tako i na skrivenim razinama Bulgakovljeve kavkaske i moskovske proze, što ukazuje na njezinu dvojakost – gdjekad je u ulozi faktografske podloge, a gdjekad podtekstualne metafore. Ipak, tema revolucije, rata i domoljublja svojevrsni vrhunac, odnosno društveno-povijesnu dubinu, doseže tek u romanesknome prvijencu Bijela garda. Sam je Bulgakov polagao velike nade u spomenuti roman, pa je u feljtonu More rakije 1923. uznosito ustvrdio: „Taj će roman svojom snagom zatresti zemlju.“ Sumnje u istinitost navedene tvrdnje nagrizle su ga već sljedeće godine, kada je u dnevničkim bilješkama priznao da mu se roman na trenutke čini izvrsnim, a na trenutke lošim. Da objavi roman, morao je proći vrlo trnovitim putem – što će, uostalom, biti simptomatično za Bulgakova. Štoviše, Marijeta Čudakova u Bulgakovljevoj znanstvenoj biografiji napominje da je od 1929. nadalje on postao neka vrsta živoga mrtvaca; neumoljiva sovjetska cenzura nije htjela objaviti ni jedno njegovo prozno djelo, a moskovska su kazališta s repertoara skinula sve autorove drame.

Kijev i dom Turbinovih

Iako je neke dijelove Bijele garde Bulgakov objavljivao u obliku priča za berlinsko-moskovske novine Nakanune još 1922, prvi dio romana objavljen je u novinama Rusija (Rossija) 1925, dok je roman u cijelosti objavljen tek za francuski Concorde 1927/28. godine. Baš kao što je bio slučaj s romanom Majstor i Margarita, koji je ugledao svjetlo dana tridesetak godina nakon autorove smrti, Bijela garda doživjela je prvo rusko izdanje tek 1966! Priča U noći, 3. u mjesecu, koja je u objavljena kao ulomak iz romana Crveni zamah (poslije Bijela garda) u novinama Nakanune, ne samo da je organski dio romana nego zajedno s njime čini zaseban ratni ciklus unutar Bulgakovljeva opusa, u koji ulaze pripovijetke Juriš, Crvena kruna, Neobični doživljaji liječnika, Ubio sam i dr. Sva su spomenuta djela, bez obzira na narativna i stilska mimoilaženja, usidrena u ratom zahvaćenoj stvarnosti, a njihovu sižejnu okosnicu čini nasilje revolucije i građanskoga rata. Većina stručnjaka uporno ustraje na pronalaženju mnoštva autobiografskih elemenata u Bijeloj gardi i gore spomenutim djelima, zbog čega će Vsevolod Saharov taj rani autorov opus iz prve polovice 1920-ih godina prozvati Bulgakovljevom autobiografskom prozom. Kronološki okvir romana Bijela garda čini 1918. i početak 1919. godine, dok topografske kulise tvori neimenovani

Prev. Gabrijel Jurić, Alfa, Zagreb, 2012.

Grad pod njemačkom okupacijom u vlasti Hetmana, glavnoga zapovjednika oružanih snaga u vrijeme vojne diktature u Ukrajini 1918. Nije teško zaključiti da je neimenovani grad zapravo Bulgakovljev rodni Kijev. Nijedno drugo autorovo djelo neće biti toliko faktografski utemeljeno, kao što je bio slučaj s Bijelom gardom, u kojoj je Bulgakov prikazao nezavisnu Ukrajinu u sklopu njemačkoga protektorata te skori proboj Simona Petljure – jednoga od lidera ukrajinskoga nacionalnog pokreta i često viđena gosta u Bulgakovljevim djelima. Budući da je Petljura bio jedan od zagovornika odvajanje Ukrajine od Rusije, Bulgakov se u romanu ne libi demonizirati njegov lik i djelo, pa se i dva glavna junaka u romanu bore protiv njegova zauzimanja Kijeva. No još je jedna povijesna ličnost podlegla demonizaciji u romanu – boljševički vođa Lav Trocki. Bulgakovljev povijesni roman završava upravo 1919. godinom, kada Petljuru s vlasti svrgavaju boljševici, a njihovim ulaskom u grad započinje sasvim nova era ruske (i ukrajinske) povijesti.

Rađanje nove civilizacije

Dva su topografska središta romana; makrokozmos djela čine ulice nikad imenovana u romanu Kijeva, stihija kojega je dočarana izlomljenim, eliptičnim opisima u simbolističko-modernističkoj maniri Andreja Beloga u romanu Peterburg. Dok se, opisujući Sankt-Peterburg, Andrej Beli razračunavao s njegovom nepostojanom postojanošću u obliku mitskoga grada-utvare, kakav se pojavljuje u Puškina, Gogolja i Dostojevskoga, Boris Sokolov zapaža da je, kartirajući kijevske ulice, Bulgakov kartirao prostor i poetiku novoga mita – Revolucije. Mikrokozmos je djela pak dom tipične aristokratske intelektualne obitelji Turbin, u kojemu su mnogi prepoznali Bulgakovljev stvarni dom na Andrejevskoj padini (Andreevskij spusk) u središtu Kijeva, kao što su u Turbinima prepoznali članove Bulgakovljeve obitelji. Bulgakovljev roman prati sudbinu najmlađih članova obitelji Turbin – mladoga liječnika i topničkoga pukovnika Alekseja, njegove sestre Elene – udane za stožernoga pukovnika Vladimira Tal’berga – te njihova brata Nikolaja, najmlađega člana obitelji. I Nikolaj i Aleksej u romanu dobrovoljno stupaju u obranu grada od Petljurine najezde, a cijeli je roman svojevrsna alegorija o ideji doma, o očuvanju doslovnoga i prenesenoga ognjišta od povijesnih i političkih katastrofa. Struka je, dakako, u članovima obitelji Turbin smjesta prepoznala Bulgakovljevu sestru Varvaru te brata Nikolaja. I ostali su junaci u romanu autorovi prijatelji i znanci. U liku Viktora Mišlaevskoga mnogi su prepoznali Bulgakovljeva prijatelja iz djetinjstva – Nikolaja Singajevskoga, kao što su u liku poručnika Šervinskoga prepoznali Jurija Gladirevskog. Zanimljiva je, također, sličnost između zastavnika Mihaila Špoljanskoga u romanu s poznatim ruskim književnim teoretičarom Viktorom Šklovskim, no najzanimljivija je svakako analogija između glavnoga junaka – Alekseja Turbina – i sama Bulgakova.

Koliko god bile zanimljive te pozitivističko-biografske rekonstrukcije te ini kurioziteti koje je iz ropotarnice obiteljskoga arhiva iskopala struka, one su posve irelevantne za strukturu i za ideju Bulgakovljeve Bijele garde, romana koji je uvelike nadišao granice puke autobiografske memoaristike. Ne samo da je Bijela garda Bulgakovljev prvi roman nego je njegovo prvo zrelo djelo, lišeno pripovjedne lepršavosti i humorističke „jednostavnosti“, imanentne većini njegove kraće (novinskofeljtonističke) proze početkom 1920-ih godina.

Bulgakovljeve su namjere u romanu bile kudikamo ozbiljnije; ne skrivajući očiglednu epsku pretencioznost djela, Bulgakovljeva Bijela garda bila je zamišljena kao Rat i mir 20. stoljeća. Bulgakov u svome prvom zrelom ostvarenju s nevjerojatnom sociološko-antropološkom pre­ciz­nošću opisuje društvena gibanja, stihiju toga vremena. Njegova je namjera bila pokazati promjenu društva, s naglaskom na njegovim intelektualnim slojevima, u revolucionarnom kovitlacu koji je zahvatio zemlju. Bulgakovljev je roman sociološkom preciznošću i stilskim majstorstvom pokušao dočarati promjenu društveno-povijesne paradigme na primjeru Turbinovih – tipičnih predstavnika monarhijske Rusije – ali i moralni kukavičluk pojedinih članova obitelji (Vladimir Tal’berg). Bulgakovljev je naum, drugim riječima, bio oslikati smrt jedne civilizacije i rađanje nove – boljševičke. U romanu Bulgakov suprotstavlja dvije vrste časnika – one koji su strastveno mrzili boljševike, zbog čega su bili spremni na sve kako bi ih se riješili, i one umorne od nasilja, rata, pretrpljenih strahota. Upravo u tu drugu skupinu spada i Bulgakovljev Aleksej Turbin, koji je više od političko-ideoloških uvjerenja spoznao vrijednost spokojnoga normalnog života. Recepcija Bulgakovljeva romanesknoga prvijenca bila je, dakako, politički obojena; na njega su se obrušila dva međusobno suprotstavljena tabora. Emigrantska kritika zamjerila mu je nedostatak sućuti prema bijelima i simpatije prema crvenima, dok mu je sovjetska kritika zamjerila glorifikaciju dorevolucionarne prošlosti i nekih pripadnika iz bijeloga tabora. Kako god bilo, Bulgakov je 1925. dobio ponudu koju je objeručke prihvatio – glavno moskovsko kazalište MHAT naručilo je dramatizaciju romana Bijela garda. Drama Dani Turbina bila je premijerno prikazana 1926. godine te je u svega godinu dana bila izvedena čak 108 puta, ostvarivši tako svojevrstan rekord (nijedno kazališno djelo na moskovskim daskama nije bio toliko puta izvedeno u tako malo vremena!). Jedan od najvećih štovatelja Bulgakovljeve dramatizacije romana Bijela garda bio je njegov najveći budući cenzor – Josif Staljin, koji je pogledao dramu čak četrnaest puta, i to zbog naslade koju je osjećao gledajući pad bijelih na sceni.

Pismo sovjetskoj vlasti

Bijela garda za Bulgakova nedvojbeno je bila prekretnica koja je obilježila njegov prelazak iz početnoga formativnog razdoblja stvaralaštva u zrelije, umjetnički slojevitije i zahtjevnije stvaralačke godine. No upravo u njoj valja tražiti izvor svih budućih kritika i inih ostracizama sovjetske kritike i cenzure. U danas kultnome pismu, što ga je Bulgakov 1930. odaslao sovjetskoj vlasti, on se pozivao na natpise raznih sovjetskih kritičara, koji su ga nazivali „novoburžujskom fukarom“, „kučkinim sinom“ i „manijakom obuzetim nostalgijom za groznom prošlosti“. Sukus svih problema u recepciji Bulgakovljevih djela u sovjetskoj Rusiji jedan je ondašnji kritičar ovako rezimirao: „Prepoznao se, kučkin sin. Prepoznao se Turbin, dabogda nemao ni prihoda ni uspjeha.“ Bulgakov mu je na neki način dao za pravo; u istome je pismu bez sustezanja potvrdio svoju krvnu i duhovnu pripadnost ruskome aristokratskom nasljeđu, njezinoj inteligenciji, koji su za građanskoga rata bili – kao što je slučaj s Aleksejom Turbinom – bačeni u tabor bijelih. Tematizirajući njihov život u okrilju nove društveno-političke paradigme, Bulgakov je prkosio kulturnoj politici sovjetske vlasti, premda je tu istu vlast u pismu upozoravao da se u svojim djelima uvijek čuvao prostačkoga ideološkog pozicioniranja te da se svim silama trudio nadići neknjiževne kategorije crvenih i bijelih. Doista, pitanja koja Bulgakov postavlja u Bijeloj gardi tiču se univerzalnih istina, kao što je slučaj s romanom Majstor i Margarita. U Bijeloj gardi – romanu o ratu i domu, minulim i budućim vremenima – Bulgakov problematizira pitanje morala. Stoga se na kraju romana, aludirajući na Kantov aforizam o zvjezdanome nebu i moralnome zakonu, jednostavno pita: „Sve će proći. Patnje, muke, krv, glad i pomor. Mač će nestati, a zvijezde će ostati kada i sjene naših tijela i djela ne ostanu na zemlji. Nema nijednog čovjeka koji to ne zna. Pa zašto onda ne želimo okrenuti svoj pogled na njih? Zašto?“