Radim teatar iz pozicije gledatelja

Sve što radim u kazalištu nastaje na temelju intuicije kojom preispitujem ono što se zbiva na pozornici / Sustavno smo izloženi duhovnoj blokadi, i to ne može biti slučajno

Apsolutna pobjednica nedavno završena 24. susreta lutkara i lutkarskih kazališta (SLUK), održana od 2. do 5. svibnja u Osijeku, predstava je Veli Jože Gradskoga kazališta lutaka Rijeka. Predstava je osvojila devet nagrada, među kojima za najbolju predstavu u cjelini i za najbolju režiju. Režiju potpisuje povremeni, no svaki put vrlo zapažen izletnik u lutkarske vode Rene Medvešek, s kojim smo razgovarali o SLUK-u, Velom Joži, lutkarstvu i kazalištu općenito.

Snimio Christoph Sebastian

Na samu početku razgovora, što vama osobno znače nagrade SLUK-a?

S obzirom da se samim lutkarstvom ne bavim tako često, nego više izletnički, draga mi je svaka povratna informacija, potvrda da ti eksperimenti imaju smisla i da su od strane struke prihvaćeni.

Svaki vaš izlet u lutkarstvo vrlo je dojmljiv. Koliko su vama druženja s lutkama kao specifičnim izvedbenim medijem zanimljiva i primamljiva?

Mene taj medij jako privlači. Što se tiče profesionalnog izazova ili pak veselja igre, nimalo se ne razlikuje moj odnos prema lutkarskome kazalištu od odnosa prema „glumačkome“ kazalištu. Dapače, što više učim, sve sam sigurniji da razlike doista i nema.

Vaše predstave ne podliježu ni tradicionalnoj podijeli na predstave za djecu i predstave za odrasle. Kako nastaju predstave od 7 do 77?

Sve što radim u kazalištu nastaje na temelju intuicije kojom preispitujem ono što se zbiva na pozornici. Pokušavam gledati ili osluškivati okom i dušom slušatelja. Nešto titra, nešto ne titra. Ono što titra, to me dotiče. Ono što ne titra, pokušavam dovesti do titranja. Jer što ne dotiče, toga kao da nema. To je cijela filozofija. Pokazuje se, međutim, često, i to je meni vrlo zanimljivo, da titraj ne mari za uzrast. Taj titraj ponekad me više zanima nego sadržaj na osnovi kojega se on događa. Jasno da je kazalište mjesto u kojem mi trebamo prenositi poruke i baviti se društvenim problemima, no usudio bih se reći da je predložak zamalo pitanje drugorazredne važnosti. U prvom je planu ipak titraj koji se mora dogoditi između gledatelja i osobe na pozornici.

Titraj između vas i Velog Jože dogodio se, čini se, već u odnosu sa samim autorom, Vladimirom Nazorom. U predstavi niste išli u sadržajno osuvremenjivanje originala, zadržali ste i originalni jezik, dodatno se poigravši njime...

Meni je na sam spomen Nazora i Velog Jože srce zatitralo. Imam veliki respekt prema Nazoru zato što su me njegova djela s kojima sam se susreo, ozbiljnije ih proučio i doživio, više puta iznenadila i dubinom uvida i načinom obrade građe. Primjerice Medvjed Brundo, s kojim sam se susreo na Akademiji, jezično, dramaturgijom, skicoznom i preciznom karakterizacijom, dubinom analize mentaliteta i društva, u svakom je pogledu malo remek-djelo. Impresionira me Nazorov potez i njegova mudrost, to je vrhunsko književno slikarstvo i već unaprijed slutim dobar i zdrav materijal za dramsku igru.

Kako ste se odlučili postaviti Velog Jožu u Rijeci, naime, vrlo rijetko režirate izvan Zagreba?

Veli Jože izbor je kazališta, ponajprije motiviran stogodišnjicom nastanka djela. Ali i sasvim opravdan jer je tekst, nažalost, i vrlo aktualan, danas možda više nego ikad. S Rijekom sam najviše surađivao izvan Zagreba i to zbog obiteljskih razloga, relativno je blizu. Ovaj se put poklopilo da sam u kolovozu bio na Krku pa smo dio posla stigli napraviti i prije sezone.

Prije Velog Jože s Gradskim kazalištem lutaka Rijeka surađivali ste prije desetak godina na najnagrađivanijoj predstavi tog kazališta – Nadpostolar Martin. Kako je bilo ovaj put raditi u Rijeci? Postoji li u Rijeci želja za lutkarskim igranjem i eksperimentom?

Riječki lutkari uvijek su spremni na eksperiment. Imam vrlo dobra i lijepa iskustva s njima. Ali mislim da su lutkari općenito vrlo otvoreni za suradnju koja istražuje granice medija. Imaju specifičan osjećaj za kolektivnu igru, svijest o tome da je glumac tu zbog predstave, a ne predstava zbog njega, da nije on središte oko kojeg se sve vrti, kako se to, često i nesvjesno, lakše može učiniti glumcu u glumačkome kazalištu.

Rad s ansamblom i kolektivnost vrlo su važni elementi svih vaših predstava.

Mislim da je zajedništvo presudno. Često se događa da su predstave u tom smislu neujednačene, prisustvujemo paradi raznorodnih glumačkih uradaka umjesto da i glumci i gledatelji dožive situaciju u kojoj su se likovi našli... Zapravo ne prisustvujemo izvedbi komada, nego zbroju više ili manje dobrih glumačkih ostvarenja.

Okrenimo se malo pobjedničkoj predstavi. Veli Jože priča je u kojoj naslovni junak u potrazi za slobodom – ubija. Iz vaših predstava uvijek progovara optimizam, pa tako i iz ove, iako niste pobjegli od ubojstva na sceni.

Bez obzira koliko teška bila tema ili predstava, mislim da je uvijek može otkupiti i olakšati pristup – lakoća igre. Upravo to i jest velika blagodat kazališta, omogućuje nam da se predajemo emocijama, da pustimo da nas obuzmu, ali ne i oduzmu. Za to je važna glumačka tehnika – glumac koji zadržava slobodu i zaigranost bez obzira na težinu i snagu emocija kojima se prepušta – tom distancom odašilje temeljnu poruku svake kazališne igre. Činjenica da se svojim emocijama možemo igrati i njima upravljati važna je spoznaja za čovjeka i nemalen razlog za optimizam – svakom teškom vremenu usprkos.

I lutke i scena u predstavi vrlo su efektno napravljene od uporabnih predmeta poput košara i užadi. Kako je nastao vizualni sloj predstave, koji uz vas potpisuju Milena Matijević Medvešek i Luči Vidanović?

Sve je krenulo od sepeta, prekrasnih starinskih pletenih košara, i Branka Ružića, čiji je rad bio glavno nadahnuće za likovnost predstave. Supruga Milena i ja veliki smo obožavatelji Ružićeva rada, a monumentalnost i snaga njegovih portreta u drvu podsjetila nas je na Velog Jožu. Tako su u suradnji s Luči od sepeta nastali prvi divovi, a oni su nas odveli na Hreljić u potragu za uporabnim predmetima koji bi mogli predstavljati građane Motovuna i koji bi oblikom ili materijalom podsjećali na njihove zanate i zanimanja poput vinara, tokara, viteza i drugih.

Dok ti zanati i zanimanja na sceni oživljavaju, u našoj stvarnosti proizvodnja u cjelini biva posječena, poput šume u predstavi. Progovara li kroz to scensko oživljavanje vaš optimističan pogled na naše današnjice i sutrašnjice...?

Možda više optimizam sjećanja, koji teško prihvaća ovakvo stanje, i velika ljubav prema starim zanatima i rukotvorinama te svemu što naočigled nestaje u smislu proizvodnje i stvaranja. Obustava stvaranja i proizvodnje teško je prihvatljiva, a vjerujem da svoj uzrok nalazi u svojevrsnoj duhovnoj blokadi i potpunoj vrijednosnoj obezglavljenosti kojoj smo sustavno izloženi, i to tako dugo i do te mjere da nije neumjesno sumnjati da to i nije slučajno.

Sloboda, ljudska i društvena, u Velom Joži pokušava se dohvatiti borbom. Jesu li tragedije nužne u situaciji lomljenja okova ili postoji alternativa?

Alternativa postoji i to u smislu pomaka svijesti. Nazor u Joži govori: „Znademo li mi uopće što to znači biti slobodan? Jer ono što treba savladati da se dođe do prave slobode leži u čovjeku, a ne oko njega.“ A upravo to najvažnije pitanje, pitanje unutarnje slobode, u velikim se nasilnim prevratima previđa. U situaciji nasilna lomljenja okova tragedije i rane su po naravi stvari neizbježne, a dugoročno nema rezultata. Na koncu nepravda opet stoluje, jer za pravedno uređenje potrebna je svijest, a ona se ne stječe galamom i pucanjem. Pitanje slobode ponajprije je duhovno pitanje. Znakovite su u tom smislu poslanice Sv. Pavla u kojima on progovara o svim nama bitnim aspektima slobode, o nacionalnome, socijalnome i rodnome identitetu. Kad je čovjek u duhu slobodan, sve razlike postaju dar, a svaki bližnji vrijedan pažnje i ljubavi.

Kako stići do pravih promjena?

Duh neoliberalizma naizgled nas prisiljava na prljavu igru čija pravila diktiraju neki daleki i veliki igrači, i taj duh neopazice oblikuje naše navike i obzore i porobljuje svijet. Promjene su moguće, ali ne unutar nametnutih vrijednosti i motiva koji neprekidno skreću pozornost na nebitne stvari. Mi svi već jesmo slobodni i sretni – kako to kaže Anthony de Mello – u svakome trenutku života posjeduješ sve što ti treba da budeš sretan – ali neprestano nas se pokušava uvjeriti da nam još nešto nedostaje. Hraneći nezadovoljstvo u sebi usredotočujemo se na izvanjske stvari i potrebe i oduzima nam se mir iz kojega tek možemo suvislo odlučivati o sebi i svojim postupcima. Boriti se protiv nekoga ili nečega uvijek ima lokalni i privremeni karakter, boriti se za svijest dugoročan je i veliki posao – ovaj naš razgovor, svaka predstava, svaki tekst, susret, može biti gesta oslobađanja iz postojećih odnosa ili čin zadržavanja i pogoršavanja sadašnjeg stanja. Svi smo mi sustvaratelji društva, svakim svojim činom sudjelujemo u stvarnosti i možemo na nju utjecati. Zato je velika odgovornost na svakome od nas, pogotovo onima koji imaju priliku javno djelovati. Svatko tko laže, bilo drugima, bilo sebi, ili tko krade, od drugih, ili trećih, čini veliku štetu i nažalost je glup, odnosno nesvjestan, a time i neslobodan – pa čak i ako u svom privatnom helikopteru može letjeti kamo mu se prohtije. Oni koji gospodare, vladaju i posreduju u ime svoje osobne slobode moraju shvatiti da ih se nepravda i tuđa nevolja na osnovi koje se bogate i vladaju itekako tiču. Kvalitetna promjena i oblikovanja sustava obrazovanja, promišljeno i sustavno poticanje pravih vrijednosti, motiviranje stvaralaštva, neprekidan rad na osvještavanju i širenju obzora buduće naraštaje može voditi u smjeru novih odnosa.

Jedan je od načina komunikacije s budućim naraštajima kazališna scena. Uspijeva li kazalište još doprijeti do malenih i mladih gledatelja?

Djeca su otvorena i vrlo neposredna publika koja jasno reagira i prati ono što je ponuđeno. Na svoj način zahvalna je i zahtjevna. Mogu se i oni zavarati, ali jako je lijepo igrati za njih i višestruko se vraća kad im pristupamo bez omalovažavanja i predrasuda. Mislim da je velika vrijednost kada ansambli kao Zagrebačko kazalište mladih imaju mogućnost igrati i za djecu i za odrasle. Mislim da je to za glumačku higijenu i radost igre izvanredna stvar. Igra je u biti i tu i tamo ista i ta spoznaja obogaćuje i nadahnjuje.

Na kraju razgovora vratimo se samu početku – lutkarstvu. Kako se vama, kao povremenom i vrlo dojmljivu izletniku, ali i poznavatelju, čini pozicija lutkarstva u Hrvatskoj? Kako vidite njegove današnjice, a kako sutrašnjice?

O poziciji lutkarstva prije svega i ponajbolje govori činjenica da strukovna nagrada Hrvatskoga društva dramskih umjetnika nagradu za lutke i predstave za djecu i mladež vodi pod jednom kategorijom. Dakle to već govori o predrasudi unutar same struke. Mislim da to nije dobro. Iako se vrlo često lutke primjenjuju u predstavama za djecu, rjeđe za mlade, mislim da bi lutkarstvo svakako trebalo biti namijenjeno svima. I da se, zahvaljujući svom potencijalu, može izvrsno nositi s najrazličitijim kazališnim izazovima. Naše stajalište prema lutkarstvu bitno će utjecati na to kako će se ono razvijati i hoće li dosegnuti razinu koju ima u nekim zemljama poput Češke, Bugarske, Francuske i Španjolske. Lutka je doista sve – od marionete do komadića papira koji ste izvadili iz džepa. Usmjeravanjem pozornosti sve, pa i sam glumac, može postati lutka, koja uvijek sa sobom donosi čaroliju igre. Stoga mislim da zaslužuje ozbiljniji pristup, a taj bi za početak trebalo očekivati od same struke.

Koliko boljoj poziciji lutkarstva može pridonijeti prije nekoliko godina pokrenut studij lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku?

Osječka akademija, čija se važnost i vrijednost vidjela i u studentskim etidama na SLUK-u, velik je zalog za budućnost lutkarstva. Odnosno činjenica da se lutkarstvu pristupa kao vještini kojom doista treba ovladati da bi iz čvrstih temelja izbila iskra istinske kreativnosti. Lutka je vrlo zahtjevna stvar i treba je stoga izvući iz podcjenjivačkog pogleda u usporedbi s ostalim kazalištem. Bez strukovnoga prepoznavanja i sustavna školovanja nema pravih kvalitativnih promjena. Sve ostalo tek su događaji u kojima se poklope sretne okolnosti koje povremene iznjedre iznenađenja.