Punoća praznine

Ovih dana Zagreb kao da je iznova prožet legendarnim gorgonaškim duhom. Ispred hotela Dubrovnik friško je postavljena skulptura Crveni znak Ivana Kožarića, na nepune tri minute hoda od nje nalazi se Galerija Forum s džepnom retrospektivom Marijana Jevšovara, a u novozagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti traje Ukidanje retrospektive Josipa Vanište. Izgleda kako ipak nismo baš tolika provincija kao što nam se to – katkada nažalost i s valjanim razlozima – može činiti. Ovom prigodom osvrnuo bih se na izložbu Marijana Jevšovara, vjerojatno jednog od najsamozatajnijih, široj javnosti najmanje poznatih, ali isto tako i slikarski najutjecajnijih gorgonaša.

Ljubav (ljubavni par), 1954.

Nakon što kročimo u galerijski prostor, na zidu nasuprot izloga odnosno ulaza zapazit ćemo niz od pet nevelikih ulja na platnu: sasvim lijevo nalazi se slika Pejzaž, do njega je Slikar i akt (Akt u atelijeru), potom Nature morte (Mrtva priroda s lubanjom) i naposljetku – za ovu priliku postavljena u formi svojevrsna pseudodiptiha – Ljubav (Ljubavni par) i Sjećanje na monotip iz 1956. Sva pobrojana djela datiraju iz sredine pedesetih godina prošloga stoljeća, s iznimkom onoga posljednjega, koje je nastalo otprilike tri desetljeća poslije. Netko neupućen u Jevšovarovo stvaralaštvo lako bi mogao pomisliti kako je ovdje riječ o maloj reviji uobičajenih slikarskih tema odnosno postupaka; na jednom jedinom zidu zastupljeni su, naime, i pejzaž, i mrtva priroda, i portret (dvostruki), pa čak i nešto što se izrazito približava apstrakciji. A tu je i svojevrsna glorifikacija cjelokupne slikarske umjetnosti u obliku kompozicije s tradicionalnim prikazom slikara i njegova modela. Gledano površinski i čisto formalistički, možda bi i moglo biti tako. Bit problema, međutim, radikalno je drugačija. Štoviše, ona je dijametralno suprotna! I upravo zbog toga Marijan Jevšovar nedvojbeno pripada među najvažnije hrvatske slikare 20. stoljeća. O čemu je točno ovdje riječ? Spomenute teme i motivi već su tada tek ljušture u očitom traganju za jednom mnogo dubljom i složenijom problematikom, pri čemu će uloga tvarno-fizičkih sastojaka poput boje – u smislu materičnosti, a ne kolorita – namaza ili plohe neprestano i sve više rasti. Jevšovarova poetika izvire iz filozofije egzistencijalizma, pa pitanja o svrsi odnosno biti slikanja i općenito slikarstva naprosto bujaju i međusobno se provociraju. Bilo kakva prikazivačka ili estetska uloga njegovom će slikarstvu postati posve strana i suvišna; to su, zapravo, remetilački čimbenici. Stoga je Jevšovarevo približavanje enformelu potkraj pedesetih i početkom šezdesetih godina bilo posve prirodno, ali i uvjetno. On prakticira svojevrsni reducirani enformel, ponajprije istražujući i afirmirajući plohu. Ali afirmacija – posve paradoksalno – u njegovu slučaju proizlazi iz poništavanja. Dok su enformelisti razgrađivali, Jevšovar je poništavao! I tu se sada otvorio prostor primarnom slikarstvu, ali također i još nečemu; ukoliko je enformelu pripadao tek uvjetno, pripadnik Gorgone postat će posve bezuvjetno. A kako uopće drukčije i postati dijelom skupine koja apsolutno ništa ne uvjetuje?

Sjećanje na monotip iz 1956, 1956-1986.

Jevšovarov (pseudo)enformel na izložbi u Forumu zabilježen je reprezentativnim slikama Žuto u crnom i Događaj u sivom (Velika siva slika), dok njegovo primarno slikarstvo na odličan način zastupa, primjerice, Pozitivna i negativna forma iz već pozna Jevšovarova razdoblja, a to znači devedesetih godina. A točno istodobno nastaje i Narančasta površina (U počast J. Cageu), dakle slika posvećena čovjeku koji je Jevšovara itekako – možda i ponajbolje – razumio. Posve prirodno. Ono što Cageove kompozicije znače u glazbi, to isto Jevšovarove će slike značiti u slikarstvu i likovnim umjetnostima općenito. Možda ipak malo suviše pretenciozna tvrdnja? Nipošto! Punoća ispražnjenih prostora – bilo to od zvuka ili pak na konvencionalan način shvaćene likovnosti – ono je što nedvojbeno karakterizira stvaralaštvo obojice autora. A ti ispražnjeni prostori što nastaju poništavanjem, premazivanjem ili brisanjem, u Jevšovara su osobito dojmljivi u njegovim crtežima, od kojih je izloženo njih petnaestak. Punina praznine ili praznina punine. Jedno se rađa iz drugoga; proces je radikalno dijalektički. U ime iste dijalektike nestajanja i nastajanja iz pozadinskog će se sivila – iako oblikovani tek gestama guste boje – iznova, nakon tridesetak godina, ukazati muškarac i žena sa slike Ljubav (Ljubavni par), ali ovoga puta pod naslovom Sjećanje na monotip iz 1956. A lubanja lijevo od njih ovoga puta utjelovljuje možda neki novi početak koji, dakako, u sebi već nosi i klicu vlastitoga kraja.

Iako je umro prije punih petnaest godina, Marijanu Jevšovaru još nije priređena sustavna i kritička retrospektiva. Ali nemojmo se sada vraćati opaskama o provinciji s početka ovoga teksta te radije uživajmo u onome što nam se trenutno nudi.