Pogled u zrcalo

Autorica knjige Melankolija i smijeh na hrvatskoj pozornici, podnaslovljene Hrvatsko dramsko pismo danas i jučer, Dubravka Crnojević-Carić u svojoj drugoj knjizi spojem znanstvenoanalitičke teksture i iskustva vlastitih glumačkih izvedbi nastavlja istraživati teme iz Glume i identiteta (2008), otvarajući pritom i nova zrcala.

Izd. Alfa, Zagreb, 2012.

Glavni urednik Božidar Petrač skrbi se za svaki detalj knjige, pa se na plavim koricama osjenčuju slova u zrcalnom odrazu, ocrtavajući naslovne fenomene, a posveta, Mojim majkama – Georgini, Mariji, Nevenki upućuje i na autobiografski okvir knjige, vidljiv i u izboru fotografija s predstava kojima je autorica obilježila dio hrvatskoga glumišta. Ovom knjigom autorica odzrcaljuje i svoj dugogodišnji predavački rad na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Knjiga je podijeljena u dva dijela; prvi, naslovljen O melankoliji i smijehu, postavlja teorijske temelje u mozaikalno-esejističkom okviru, a drugi, Čitanje drama, reflektira teorijsku podlogu, analitička čitanja i glumačka iskustva u mozaiku drama iz hrvatske književnosti.

Krećući Putovima melankolije i smijeha, autorica temeljne melankolične prostorne punktove pronalazi u povijesti, u fenomenu avanturizma i putovanjima te položajima stranca i autsajdera, mapirajući i vlastito putovanje prostorima literature. Punktirajući melankolično vrijeme, zaustavlja se na idealiziranu i izgubljenu vremenu, na sjećanju osjetila, na autoportretiranju i kazivanju, na snu i smrti. Pitanje identiteta melankoličnoga pronalazi u „ženskome“, u „maski i ogledalu“, a oksimoronske točke u Saturnu i spleenu s jedne strane te u grčkim mitovima (auto)identiteta s druge strane zrcala.

U poglavlju Smijeh i melankolija smijeh se motri iz oksimoronske pozicije, u spoju smijeha i suza, tuge i radosti, kontaktu između tijela i duha, naglašava se osjetilno, ali i gubitak kontrole, oslobađanje i uzdizanje, subverzivni i reakcionarni smijeh i, ponovno, kao u melankoličnom zrcalu, narcistički rascjep. Temeljne tjelesne tekućine koje omogućuju stanje melankolije i smijeha, potpomognute u ovoj knjizi bolnim citatima iz djela Fernanda Pessoe, u drugom, analitičkom dijelu knjige, sidrište nalaze u čitanju Prozerpine ugrabljene Ivana Gundulića i Primovićeve Euridiče u prijelazu granica na podlozi dualizma apsoluta. U poglavlju o melankoličnom smijehu u Držićevoj komediji Dundo Maroje, Stulićevoj Kate Kapuralica i slavonskoj Judit, victrix Holofernis autorica analizira spoj reflektiranja snažnoga smijeha i „crnoga sunca“ – Saturna, prikazujući i vrijeme onodobne društvene i gospodarske tranzicije. U poglavlju o ženama i melankoliji autorica analizira dramatičnost tjelesnog u djelima Slavonaca Josipa Kozarca, Joze Ivakića i Ivana Kozarca, a dubrovačko i smrtno središte melankoličnoga smijeha u Vojnovićevoj drami Maškarate ispod kuplja. U poglavlju o melankoliji i ideologiji, polazeći od tvrdnje da je melankolik onaj koji pruža otpor vladajućoj ideologiji, čita dramu Ive Brešana Veliki manevri u tijesnim ulicama iz vizure različitih tipova smijeha, a Magnificat Nedjeljka Fabrija suprotstavljajući transcendentno i svakodnevno. U petom poglavlju, Melankolija i umor srca, analizira drame Nevjesta od vjetra, Posljednja karika i Veliki bijeli zec kao posvetu „piscima-sociolozima“ Slobodanu Šnajderu, Ladi Kaštelan i Ivanu Vidiću, okončavajući svoje putovanje melankolijom i smijehom u prostoru granice, zavičaju apatrida, u vizuri ideologije izdajice.

Knjiga Dubravke Crnojević-Carić javnost će privući i kao zrcalo vlastitosti i kao govor o Drugom, bez obzira na to je li Drugi stranac ili glumac, student, znanstvenik ili pisac. S jednakim će je zanimanjem čitati studenti kao svojevrstan udžbenik, ali i umjetnici i znanstvenici kao repetitorij vlastitih iskustava i novi pogled u zrcalo melankoličnih istraživanja hrvatske drame i kazališta.