Pod slabim svjetlom mobitela i zvijezda

Davor Ivankovac izgradio je prepoznatljiv pjesnički glas koji obilježavaju iskustvo negativiteta, neuroza, kritičnost i distanciranost. Unatoč nepotrebnom ukoričavanju brojnih pjesama sa sličnim motivima te povremeno manjkavim retoričkim i ritmičkim rješenjima, Ivankovčevo je pisanje jedan od zaloga uzbudljive budućnosti hrvatskoga pjesništva

Nuštar je najveće mjesto između Vinkovaca i Vukovara, naselje čija se povijest proteže do u 12. st. kada su benediktinci na brdu pokraj Vuke izgradili kapelu Svetoga Duha. Selo je dobilo ime prilagođavanjem klasične riječi za samostan: monastçrium → monostor → monustor → monu­tar → nu­tar. Na hrvatskom pjesniÞkom zemljovidu Nu­tar je dosad uglavnom bio poznat kao mjesto rođenja Đure Šnajdera (1919-1993), pjesnika koji je rado posezao u zavičajnu riznicu slika pa je primjerice za ljubavnike kazao da se vuku između dva jablana/ kao lelujavi stup plamena, da ulaze u izbodena debla i da su sretni kao stablo. Nedavno se Šnajderu na nuštarskome pjesničkom Olimpu pridružio Davor Ivankovac (1984), koji je gotovo u isto vrijeme dobio dvije prestižne nagrade namijenjene mladim pjesnicima (Duhovno hrašće u Drenovcima i Goran u Lukovdolu) te zahvaljujući njima 2012. g. objavio zbirke stihova Rezanje magle i Freud na Facebooku.

Izd. SKUD Ivan Goran Kovačić. Zagreb, 2012.

Izd. Knjižnica Drenovci, Drenovci, 2012.

Što je bilo prije točke?

U pitanju su tematski i stilski veoma bliske knjige. Rezanje magle donosi 66 tekstova označenih brojkama od 1 do 100, s tim da su pojedini brojevi navedeni samo kao etape na putu do stotice (ispod njih nema teksta), što je vanjski znak tehnike preskakanja, izostavljanja i prešućivanja, tehnike koja je toliko karakteristična za tu zbirku. Freud na Facebooku donosi 49 pjesama razvrstanih u šest cjelina. Zbirka nalikuje lirskom dnevniku u koji ulaze važni i nevažni detalji subjektove egzistencije, iznimni događaji i dnevna rutina, slavonska ravnica i beskrajnost svemira, zbilja i tekst, Freud i Facebook – protagonist u toj „suvremenoj patološkoj juhi“ (Lipovec) nastoji dohvatiti svoj identitet.

Davor Ivankovac svoje pjesničko putovanje počinje – točkom. Taj pravopisni znak stoji naime prije prve riječi prvog stiha prve pjesme njegove prve zbirke Rezanje magle. Budući da je ta točka jedina interpunkcija u čitavoj zbirci, valja ju semantizirati, imati ju na umu pri razumijevanju iskustvenog i spoznajnog potencijala knjige. Njome se gestualno ističe počinjanje od nekog kraja, a implicira da se ono bitno možda već dogodilo te da je govor s kojim ćemo biti suočeni najprije reakcijskog, komentatorskog karaktera. Poslije točke slijedi stih Kraj je nejasan tu će biti dosta okapanja, koji se može shvatiti kao njezin upozoravajući prijevod, što podupire nastavak pjesme:

Nešto se mutno naziva budućnošću

Vidim četiri omče

Vidim sudbinu sa socijalnom službom

Vidim najljepši kraj

U njemu odjekuju tvoje sjetne riječi

Riječi prije točke (01)

Mračne slutnje, turobno raspoloženje i sarkastično-ciničan ton, lako uočljivi u navedenim stihovima, bitne su značajke dosadašnjeg Ivankovčeva pisanja. Smrt i samoubojstvo o kojima njegov subjekt višekratno govori ponajprije treba shvaćati kao ekspresivne prispodobe njegova stanja svijesti. Prostor događajnosti te poezije uokviruju halucinacije, snovi, ravnica kao psihičko stanje, živčani slom, rat koji je prošao ali nije otišao iz ljudi, maskirna kapa, crvene patike, ručni bacači koji još nisu izašli iz mode, digitalno pohranjena glazba, sedativi, filozofija, teleporter, nadsvjetlosni uterusi, svemiri koji se neće raspasti itd. Ivankovčev junak našeg doba sjedi u parkovima i kafićima, čita poeziju na kolodvoru, ubija se stvarnošću i tabletama. On pisanje pretvara u nedoslovnu ispovijest, u prostor suočavanja sa sobom te u njemu nedvojbeno traži terapijski učinak. Ta je ispovijest u Rezanju magle natopljena stiliziranjem psihologijskih tvrdnji i prigodnih silogizama (npr.: Derealizacija i halucinacije mogu biti/ posljedice/ neumjerenog konzumiranja snova – Letargija je trajno stanje). Strast prema kliničkom portretiranju protagonista ponekad pjesmu pretvori u vrtoglavu dijagnostičku brojalicu:

Manično depresivan

Čovjek je nestabilan

On je labilan

Rastresen

Neuračunljiv

Čovjek je ostavljen zapostavljen

Neurotično siroče bez ljubavi i mržnje

(...)

Paranoična sablast

Narcisoidni mizantrop

Hologramski robot

Klaustrofobični klaun (48)

U zbirci Freud na Facebooku već se u naslovu pojavljuju mitemi koji povezuju udaljene svjetove – psihoanalizu i dokolicu, znanstveni koncept topografije ličnosti i virtualni socijalizacijski servis. Usredotočenost subjekta na vlastito stanje metodično se bilježi i u naslovima ciklusa: status paranoičan, socijalno anksiozan, manično-depresivan, tjeskoban, opresivno-kompulzivan i neurotičan. Emocionalna praznina, prikraćenost i neprilagođenost karakteriziraju njegovo ponašanje, podupiru tamnost i gustoću govora te potiču na traženje utočišta izvan kaotične stvarnosti.

Grozna poezija i jeziva

stvarnosna proza

Taj se subjekt osamljuje te oblikuje identitet kroz osvještavanje razlike između sebe i okoline. U pjesmi 84 strategiju svog ponašanja sažima u stihove: Opet je ponedjeljak/ Danas se od svijeta branim zlobom (...)/ Autoironija će mi biti srijedom/ Obrana od svijeta. To distanciranje pribavlja njegovu govoru polemičnu intonaciju. Zbilja je predočena kao mračan prostor kojim dominiraju negativne sile i porivi. Brojni su kontrasti kojima se ona prokazuje, dapače koji dovode u pitanje njezino postojanje. Npr.:

život je simptom koji suzbijamo miligramima,

nuspojave nas čine individuama

(Knjiški moljac II)

za razliku od rata

život nikada neće početi (Staklene oči)

draga, slušaj, domovina je

davno krepala, mrtvorođenče bez pelena,

iz čega proizlazi logična jednadžba:

domoljublje = nekrofilija (Ljubavna 2011.)

Budući da Ivankovčev subjekt sakralizira prostor literature, samosvijest najčešće iskazuje afektivnim parafrazama stihova ili naslova poznatih pjesnika i pisaca. Već u drugoj pjesmi Rezanja magle on započinje polemiku s prethodnicima:

U Cesarićevom povratku

najviše volim

– – – – – – –

– – – – – – –

Izdvajajući nenapisani, preskočeni tekst sugerira nam da je misao njegova subjekta neukrotiva, asocijativno polje široko te da on ne kani prihvaćati tuđa rješenja ni tuđe riječi nego upravo zaći u prostor prešućenoga. Cesarićev se ikonem pojavljuje u više pjesama te zbirke, što je potaknulo Gorana Rema da njezin pogovor naslovi „Interpretacija Cesarićeve pjesme Povratak iliti nije moguće dvaput ući u iste crvene starke“. No nije samo Cesarić predmet Ivankovčeve ironije. Na sličan su način prizvani Dobrišin slavonski antipod Dragutin Tadijanović te Tin Ujević, Slavko Mihalić i Milko Valent. Dok vježba u teretani protagonist (zajedno s Tadijom) pogledom proučava tijelo jedne djevojke – dugo u noć / ljetnu zimsku noć. Nešto kasnije, nakon stihova Ludnice su pune / Grobovi postaju tijesni / Mrtvi na mrtve bijesni / Nesanice su kronične i prijelazne, njegova parafrastička oštrica dekonstruira Ujevića i ekstatično uživalačko raspoloženje govornika pjesme Notturno:

Eto na primjer noćas se moje

selo žari

Ujutro će nenaspavani poručiti bližnjima

Jebat ćemo vas (73)

Poznati Mihalićev stih Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena preobražava se u Šegrte ugasi kompjuter ovo su ozbiljna vremena, a na Valentov roman Fatalne žene plaču na kamionima asocira stih Fatalni muškarci plaču na transporterima. Tim afektivnim parafrazama subjekt gradi svoj svijet i dopunjuje biografiju. Sve očitijim postaje da je literatura prostor u koji bježi, a kada se u njemu nađe, istog časa resko i drsko replicira tek pronađenim sugovornicima. Najvećim je dijelom riječ o obračunu s lektirom, o bolnom razdvajanju od simboličkih roditelja. Iako se litararnim prethodnicima okrenuo kako bi nadoknadio manjak istinske komunikacije, subjekt brzo počinje sumnjati u mogućnost njezina postojanja, podriva i ironizira tuđe rečenice tražeći upravo u toj kritičnosti svoj glas, misao i rečenicu. Ipak, unatoč tome što je hrvatsko pjesništvo bez struje, vode i plina, dok čeka vlak, taj subjekt ipak čita kakvu groznu poeziju / jezivi komad takozvane stvarnosne proze / ili naprosto nešto dobro.

Stalna je jedino opasnost od pjesme

Budući da Davor Ivankovac stalno traži temu, u njegovu je slučaju doista sve tema. No najčešća je sam čin pisanja. Uz to što rado i obilato tematizira svoje čitateljsko iskustvo i znanje o poeziji, taj se pjesnik kadšto razmeće intertekstualnim i intermedijalnim gestama pokazujući da o mnogočemu ima sasvim izgrađeno (dapače izdvojeno i kritičko) mišljenje. On se toliko uvukao u poetski zaklon i svoj govor pretvorio u samodostatni solilokvij da i komentar o već napisanoj pjesmi postaje pjesma. Konkretno, u drugom dijelu zbirke Freud na Facebooku Ivankovac komentira motive i stihove iz njezina prvog dijela, ali i pjesme iz Rezanja magle. Recimo ovako:

Tobogan mi je najbolja do sada:

u njoj je sve klizilo lako i glatko,

i u nju i iz nje... (Dar)

Čitatelj može s manjom ili većom naklonošću gledati na pjesnikovu obuzetost pisanjem, uspoređivati svoj i njegov odnos prema pojedinim stihovima, osjećati se isključenim ili privilegiranim svjedokom. No u svakom će slučaju lako povjerovati u istinitost stiha Stalna je jedino opasnost od pjesme.

Rekoh već da Ivankovčev subjekt grčevito traga za utočištem, za prostorom u kojemu će se osjećati slobodnije. U Rezanju magle predaje se ćudljivosti snova te omamljujućem djelovanju znanstvenofantastičnih televizijskih i filmskih fikcija (versificira npr. kadrove serije Zvjezdane staze). U nepredvidivosti oniričkih prizora i prigodnim galaktičkim maštarijama on nalazi kakvu-takvu zadovoljštinu. Doduše te su maštarije nerijetko odviše konstruirane da bi ih se moglo doživjeti kao poetske (npr. U vikendici kraj Saturnovih prstenova/ skrivali smo Vrijeme/ gola singularnost i djetešce-svemir). U zbirci Freud na Facebooku Ivankovac je nešto manje sklon bombastičnim fantastičkim sintagmama i slikama te se sve više okreće pasatističkim prizorima (nuštarskog) dvorišta, vrta i voćnjaka, što omogućuje da u stihove sa svih strana nahrupe šljive, kruške, višnje, breskve, kajsije, orasi, dud, maline, dunje, cvrčci, pauci, lasice, skakavci mravi, bumbari, ptice, krtice, mačke, zmije... Subjekt je raspolućen između jednostavnosti i umirujuće cikličnosti prirode i njezinih stanovnika s jedne te interesa za nematerijalno, zagonetno i uznemirujuće s druge strane (Dane provodim čitajući Badioua i skupljajući šljive / za rakiju i pekmez). O toj raspolućenosti dobro svjedoči „Pripovijest o ježevima“, pjesma koja izravno upućuje na paradoksalan karakter percepcije i senzibilnosti suvremenog subjekta. Ivankovčev se protagonist naime s nostalgijom prisjeća da je svojedobno znao izlaziti u mrak dvorišta i gađati ježeve papučama i metlom, i to – pod slabim svjetlom mobitela i zvijezda. Riječ je dakle o percepciji koja ujedinjuje tradicionalni poetem i jedan od fetiša današnje komunikacije, o demijurškom spoju koji istodobno računa na patetiku i ironiju te koji nikad do kraja nije siguran što je vidio i o čemu zapravo govori.

Ako treba istaknuti kakvu razliku između dviju zbirki, važnim mi se čini to što Ivankovac u dijelu pjesama Freuda na Facebooku pogled skreće s globalnih prema lokalnim prizorima, što mistificira i prisvaja sliku koja mu je nadohvat ruke. To uostalom i sam osvještava tvrdnjom: Jer izlaz je u sužavanju, konkretizaciji, ne u širenju. / Ta ljupka nada blaži mi samoću. Pri kraju zbirke njezina protagonista zatječemo u kuhinji, kraj štednjaka, s tavom u ruci, u razgovaru s muhom zunzarom.

Davor Ivankovac je u zbirkama Rezanje magle i Freud na Facebooku izgradio prepoznatljiv pjesnički glas koji obilježavaju iskustvo negativiteta, neuroza, kritičnost i distanciranost. Unatoč nepotrebnom ukoričavanju brojnih pjesama s manje-više sličnim motivima i tvrdnjama te povremeno manjkavim retoričkim i ritmičkim rješenjima, Ivankovčevo je pisanje jedan od zaloga uzbudljive budućnosti hrvatskoga pjesništva. Baš me zanima što će se dogoditi u njegovoj idućoj knjizi. I kakvu će ulogu u njoj dobiti Nuštar.