Pobuna na pozornici

Nakon praizvedbe Stravinskijeva baleta kritičari su bili podijeljeni: Le Figaro je djelo nazvao „mučnim djetinjim barbarstvom” i „dezorijentiranom avanturom”, a časopis Comoedia pohvalio je cijeli balet, a osobito sjajnu kreaciju glavnog lika Izabrane

Zahvaljujući 27. Muzičkom biennalu hrvatska je publika ovoga travnja u koreografiji Edwarda Cluga i izvedbi Zagrebačkoga baleta (doduše tek uz klavirsku pratnju) napokon vidjela jedno od najizvođenijih djela 20. stoljeća, Posvećenje proljeća Igora Stravinskog (1882–1971). Što zbog visokih naknada za autorska prava glazbenoscenskih djela skladatelja od smrti kojih nije prošlo sedamdeset godina, što zbog zahtjevnosti bogate orkestralne partiture, na taj se korak nisu dosad odlučile naše nacionalne kazališne kuće.

Kostimi i scenografija praizvedbe Posvećenja proljeća 1913.

Premijernom izvedbom na samu otvaranju MBZ-a 6. travnja u zagrebačkom HNK-u Hrvatska se pridružila svjetskom obilježavanju stote obljetnice najpoznatije pobune u povijesti klasične glazbe, kakvu je izazvala praizvedba djela 29. svibnja 1913. u netom otvorenu pariškome Théâtre des Champs Élysées. Bila je to peta sezona ruskog ansambla Ballets Russes u Parizu (prva u novootvorenome kazalištu) pod vodstvom Sergeja Djagiljeva, koji je imao viziju stvaranja novih sveobuhvatnih umjetničkih djelâ i na zajedničku suradnju okupljao najbolje umjetnike onoga doba. Glazba Stravinskijeva Posvećenja proljeća je bila tek dio cjelovitog spleta elemenata u koji su još svoje najsmjelije kreacije uložili koreograf Vaclav Nižinski i scenograf Nicholas Roerich. Balet je tijekom stoljeća dobio jednoglasnu potporu javnosti, i publike i kritike, postao najizvođenija partitura svojega doba. Nemalen je prinos široj popularizaciji djela dao i legendarni Disneyjev film Fantazija iz 1940. s ulomkom iz baleta u prizoru Zemljine prapovijesti s dinosaurima i prvim živim bićima.

Susret glazbenoga i plesnoga genija

Igor Stravinski, kojega je časopis The Time proglasio jednim od najutjecajnijih ljudi 20. stoljeća, potekao je iz glazbeničke sanktpeterburške obitelji: otac je bio bas, operni prvak Marijinskoga kazališta, a majka istaknuta pijanistica. Oboje su prijateljevali sa skladateljima poput Musorgskog, Borodina i Rimski-Korsakova, uz čije je posjete mali Igor odrastao. Na poticaj oca upisuje studij prava, no usporedno pohađa satove harmonije, kompozicije i kontrapunkta kod najvećega skladateljskog pedagoga i nenadmašnoga majstora orkestracije Rimski-Korsakova. Jedan od njegovih studentskih radova, jednostavačnu orkestralnu skladbu Vatromet, gradski orkestar uvrštava na program svojega redovnog koncerta, kojemu 1909. prisustvuje baletni impresario Sergej Djagiljev.

Kao potomak imućne ruske obitelji tvorničara votke koja je u njegovoj mladosti bankrotirala, Djagiljev student morao je uzdržavati roditelje. Također je poput Stravinskog usporedno sa studijem prava u Sankt Peterburgu učio glazbu te pokušao studirati kompoziciju kod Rimski-Korsakova, koji ga je smatrao glazbeno nedarovitim. No on je razvio svoj talent na polju organizacije: njegov uspon na društvenoj ljestvici kreće 1898, kada zajedno sa slikarima Alexandrom Benoisom i Léonom Bakstom osniva društvo Svijet umjetnosti (Mir iskustva), kojim, uz obilatu potporu mecena iz redova plemstva, pokreće revoluciju u razvoju europske umjetnosti na prijelazu stoljeća. Njegova se poetika temelji na tradicijskoj ruskoj narodnoj i umjetničkoj povijesnoj baštini u humorističnoj i autoironičnoj interpretaciji. Miriskusniki (članovi pokreta), pod geslom „Umjetnost je slobodna, život je paraliziran!“, bijahu fascinirani tradicijskim maskama, marionetama, lutkarskim kazalištem, snovima i bajkama, a umjesto ozbiljnoga, patetičnog i romantično-emocionalnog privlačilo ih je groteskno i razigrano. Željeli su visoku umjetnost približiti svima, zato intenzivno rade na dizajnu interijera, knjiga i scenografija. Njihov je omiljeni grad Venecija, koju će za posljednje počivalište odabrati Djagiljev i Stravinski (oba su groba u istom redu na groblju otočiću San Michele). Djagiljev prva organizacijsko-kazališna iskustva stječe 1899. kao asistent kneza Sergeja Mihajloviča Volkonskog, ravnatelja svih carskih kazališta, kada je u prigodi vizualni aspekt produkcija povjeriti kolegama Bakstu i Benoisu. Zajedno organiziraju niz izložbi ruskoga slikarstva i nakon što su obišli Rusko Carstvo 1906. gostuju i u pariškome Petit Palais. To je početak Djagiljevljeva dugoročnog angažmana u Francuskoj: godinu poslije priređuje pet koncerata ruske glazbe u Parizu, a 1908. u Pariškoj operi Garnier postavlja operu Boris Godunov Modesta P. Musorgskog s Fjodorom Šaljapinom u naslovnoj ulozi. To rezultira rusofilskom eksplozijom među Parižanima, koji traže nove izvedbe ruskih baleta i opera. Za povećane produkcijske potrebe od članova Carskog baleta iz Sankt Peterburga stvara poseban ansambl Ruskih baleta (Ballets Russes, 1909–1929). Po njegovim uputama i viziji nastaje niz novih djela u kombinaciji novoga plesa, likovne umjetnosti i glazbe.

Glavna su obilježja Djagiljevljeve baletne reforme povratak na scenu muških plesača (koji su posve marginalizirani u klasičnom bijelom baletu 19. stoljeća), ekspresivnost nasuprot tehnicizma i ugodne zabave klasičnog baleta, pokret oslobođen vokabulara i klasičnih figura, individualnost pojedinca, jedinstvo radnje, vremena i prostora (najčešće u jednom činu) i odrazi ruskih drevnih motiva.

Stravinski, kojemu je Djagiljev u posljednji trenutak povjerio glazbu za balet Žar ptica koju je dotad očekivao od nepouzdanog Anatolija Ljadova, intenzivno radi na partituri početkom 1910. u suradnji s koreografom Fokinom i plesačem Nižinskim, no najveći utjecaj na njega ima snažna osobnost karizmatičnoga naručitelja. Njihov nastavak suradnje bio je zajamčen velikim uspjehom na praizvedbi 25. lipnja 1910. na sceni pariške Grand Opere s Tamarom Karsavinom u glavnoj ulozi. Uslijedili su baleti: Petruška godinu poslije, 13. lipnja 1911, u Théâtre du Châtelet, i Posvećenje proljeća 1913.

Skandal u Théâtreu des

Champs Élysées

Do 1913. Stravinski intenzivno radi na razradi ideje Posvećenja, dok je ansambl Ruskih baleta zauzet novim produkcijama u kojima se dotadašnji plesač Vaclav Nižinski u djelima Claudea Debussyja (Preludij za poslijepodne jednog fauna i Igre) prometnuo u kotroverzna koreografa. Nakon što je s dvjema baletnim uspješnicama ušao u bit umjetničkih načela miriskutnika, sada već tridesetogodišnji Stravinski već je sam dao prijedlog predloška: vlastitu viziju drevne Rusije i poganskoga plemena za koje se odabrana djevica žrtvuje u čast boga Proljeća plešući do smrti. Naknadno je otkriveno da je to radnja treće pjesme iz zbirke ruskoga pjesnika Sergeja Mitrofanoviča Gorodetskog, čije je dvije pjesme iz istog izdanja Stravinski uglazbljivao u studentsko doba.

Zamisao je u srpnju 1911. otišao prenijeti Nicholasu Roerichu, zaduženu za scenu i kostime, inače članu spomenutoga Djagiljeva društva Svijet umjetnosti i niz godina njegovu predsjedniku, koji je razradio veći dio libreta i podjelu na dva dijela te zamislio živopisnu scenu planinskoga krajolika i raskošne kostime s ponekim motivima ruske narodne nošnje uz dodatke medvjeđe kože u stilu indijanskih plemena. Za burno negodovanje publike pri praizvedbi jednako su zaslužni i scenograf, skladatelj i koreograf. Nižinski je novim radikalnim koreografijama u spomenutim Debussyjevim baletima već izazvao parišku publiku divljim plošnim pokretima uz otvorene seksualnim aluzije, a Posvećenje će biti njegovo posljednje ostvarenje u okviru djelovanja Ruskih baleta. Stravinski ga je cijenio kao plesača, ali nije imao povjerenja u njegove koreografske moći jer nije znao ništa o glazbi, nije čitao note niti svirao ijedan instrument.

Kako je već u prethodnim baletima isprobao svoje nove skladateljske metode superpozicije različitih tonaliteta i metrike, Stravinski je u Posvećenju jednostavno otišao korak dalje, uključivši u sredstvo izraza ekstremne fortissimo-naglaske i izvrnuta orkestracijska rješenja. Ruske teme i motive sasvim je ogolio od natruha pjevne melodije te tonske nizove mutirao dodavanjem i oduzimanjem elemenata.

Kućni dirigent Ruskih baleta, maestro Pierre Monteux, nije osobno prihvaćao tu partituru, ali je uz kolegijalne sugestije za ispravke profesionalno odradio izvedbu pred ansamblom od čak 99 glazbenika okupljenih uglavnom iz pariškog orkestra Colonne. Unatoč gustom rasporedu ansambla Ruskih baleta, bilo je dovoljno vremena za probe: čak sedamnaest samo orkestralnih i pet s plesačima. Praizvedba Posvećenja uslijedila je dva tjedna nakon praizvedbe Debussyjeva baleta Igre u istom prostoru novootvorenoga kazališta u kojemu se okupilo publike više nego ikada poslije i očekivanja su bila golema. S jedne strane, imućni pomodni jet-set očekivao je tradicionalnu plesnu razglednicu stare Rusije, dok je boemska skupina na čelu s pjesnikom filozofom Jeanom Cocteauom žudjela za nečim novim.

Večer je počela baletom Les Sylphides na orkestriranu klavirsku glazbu Frederica Chopina s Nižinskim i Karsavinom u glavnim ulogama. Uslijedila je praizvedba Posvećenja proljeća i prva negodovanja začula su se još i prije dizanja zastora, zbog neprepoznatljiva uvodnog fagota izvan prirodnog registra, za koji će Stravinski poslije priznati da je izvedenica iz litavske narodne pjesme. Kad su pri podizanju zastora plesači počeli stupati u krug navjestitelja proljeća, neodobravanje je raslo, a istodobno i povici onih koji su željeli mirno pratiti zanimljivo djelo. Gledatelji su počeli napadati jedni druge, a od sveopće galame ubrzo ni plesači više nisu čuli orkestar, pa im je Nižinski morao dovikivati plesne brojeve. Intervenirala je i policija te iz kazališta izbacila četrdesetak najagresivnijih posjetitelja, nakon čega se izvedba nastavila bez prekida. Na kraju je preostala oduševljena publika uputila srdačnim pljeskom skladatelju, koreografu, dirigentu i scenografu nekoliko poziva pred zastor, nakon čega se večer mirno nastavila Weberovim Spektrom ruže i Borodinovim Polovjeckim plesovima.

Barbarstvo ili rađanje klasika

Kritičari su bili podijeljeni jednako kao i reakcije publike; dok je Le Figaro djelo nazvao „mučnim djetinjim barbarstvom“ i „dezorijentiranom avanturom u nepoznato“, vodeći kazališni časopis Comoedia pohvalio je cijeli balet, a osobito sjajnu kreaciju glavnog lika Izabrane koju je tumačila Maria Piltz. Skladatelj Alfredo Casella smatrao je da su demonstracije bile upućene koreografiji, a ne glazbi, a i kritičar Michel-Dmitri Calvocoressi bio je uvjeren da nitko nije uputio negativnu kritiku skladatelju, za razliku od skandala jedanaest godina prije pri praizvedbi Debussyjeve opere Pelléas i Méllisande. Kako bilo, iz novijih saznanja o psihologiji mase, burnim reakcijama na praizvedbi Posvećenja proljeća ne bi trebalo dati posebno značenje iz današnje perspektive. Važno je znati da je to djelo do danas postalo najsnimanijim i najizvođenijim primjerom klasičnoga glazbenog stvaralaštva koje oduševljava struku i publiku svih naraštaja te i danas zvuči svježe, inovativno i nadahnuto.