Pesimističan sretan kraj

Posljednja premijera Dramskoga kazalište Gavella ove sezone bila je 11. svibnja u režiji Dražena Ferenčine. Ovoga puta njegova je zadaća bila uprizoriti suvremeni ruski tekst generacijski mu bliske spisateljice Viktorije Nikiforove (1971) u prijevodu Irene Lukšić i lokalizaciji Dubravka Mihanovića. Naime, ruski kreditima opterećeni i prevareni građani postali su hrvatski, a njihovi krediti pretvoreni su u tzv. švicarce, privlačne kredite niskih kamata u švicarskim francima koji su, zbog valutne klauzule, do bankrota doveli mnoge hrvatske građane.

S obzirom na to da je ovaj tekst, čiji izvorni naslov glasi Skriveni troškovi (Drama o novcu), utemeljen na tezi da svijetom u kojem živimo vladaju tokovi novca, da je sve pretvoreno u novčane vrijednosti, sukladno tomu i dijalozi se mahom sastoje od izračunavanja troškova, rata kredita, kamata, konstruiranja financijskih planova kojima osobe drame žele riješiti svoje sadašnje i buduće probleme, osigurati egzistenciju, prevariti naivne ili tek „pokrpati“ kućni budžet koji stalno „napadaju“ neki novi troškovi. Takva vrsta teksta, unatoč aktualnosti, glumcima ne nudi uporište na kojem bi gradili uloge. Tim više što su dijalozi potpuno banalni, a svi problemi ostaju na površini, svodeći se na beskrajno i dosadno nabrajanje brojki kojima se mjeri nečije bogatstvo ili, češće, siromaštvo.

U raljama „tokova novca”: Lea (Dijana Vidušin) i Vlado (Hrvoje Klobučar) / Snimio Jasenko Rasol

Narativni je okvir predstave scenarij sit-coma koji piše Lea (Dijana Vidušin), honorarna djelatnica na televiziji što živi u obiteljskom stanu s bratom Vladom (Hrvoje Klobučar). Likovi njezine drame na samu se početku predstavljaju prema svojim mjesečnim primanjima. Iako autorica drame (i u predstavi Lea) govori kako njezini likovi nemaju karaktera jer njihov karakter određuje visina njihovih prihoda, ipak se tijekom predstave oni razotkrivaju kao licemjerni, prevrtljivi ili, s druge strane, naivni likovi, dok su motivi njihovih postupaka uvjetovani željom za novčanim probitkom, bez obzira bio on legalan ili nelegalan, stečen vlastitim radom ili ucjenom. Jedini je svijetli obrat u tekstu, koji pak u cjelini predstave djeluje kao ironičan odmak, pojava Isusa Krista (Pero Kvrgić), koji ipak nastoji apelirati na savjest varalica ulazeći im u snove s porukom o humanosti, pravednosti i milosrđu. No, ispostavit će se, bez mnogo uspjeha jer se težina pokore za neke likove (političar Zdenko kojega iznimno uvjerljivo interpretira Dražen Kühn) mjeri visinom iznosa koji uplaćuju na račun Župe.

U postavljanju ove drame Dražen Ferenčina odlučio se na jednostavnu simboliku kojom će prikazati bankrot s kojim su, zbog Vladina „sjajnog“ financijskog plana, suočeni Lea i Vlado. Naime, tijekom predstave iz njihova stana polako nestaju dijelovi pokućstva, kao i dijelovi scenografije (Marita Ćopo i Dražen Ferenčina). Isti je scenski prostor iskorišten i za vrlo duhovitu i dinamičnu scenu u liječničkoj ordinaciji između bivše Zdenkove ljubavnice (Perica Martinović) i Zdenka, dok se poslije u predstavi na ogoljelom dijelu scene odvija prizor u salonu za masažu gdje Amanda (Ivana Roščić) i Ksenija (Ana Kvrgić) „obrađuju“ mušteriju pritom hladno i nezainteresirano razgovarajući. Predstavom se provlači motiv pisanja drame, koju Lea ispisuje na prijenosnom računalu, i time su naizgled nepovezani prizori spojeni u cjelovitu priču. Povremeni izleti te priče u komediju (aplauz iz offa kao u televizijskim serijama) ili grotesku (vješta uporaba glazbene podloge koje je autor Mate Matišić) dali bi naslutiti da osobe drame očekuje neki pozitivan izlaz iz situacije u kojoj su se našle. No Lea i Vlado na kraju ostaju čak i bez prijenosnoga računala u koje je Lea ukucala posljednju rečenicu drame: Happy end.

Najveći teret predstave iznio je Hrvoje Klobučar. On glumi prirodno i uvjerljivo, a nijanse u promjenama raspoloženja; od početne euforije zbog dobro sklopljena posla preko samouvjerenosti poljuljane stanjem na osobnom računu tijekom večere s bankovnom službenicom (Ksenija Pajić), pa sve do posvemašnje rezignacije i mirenja sa situacijom iznosi bez pretjerivanja držeći intenzitet emocija na točnoj i primjerenoj razini do sama kraja. Jednako se tako i Dijana Vidušin dobro snašla u ulozi Lee, iznenađujući publiku energičnim monologom izgovorenim u telefonsku slušalicu odavno isključena telefona. Njezin se ljubavnik, političar Zdenko u interpretaciji Dražena Kühna, izdvaja od tipskih likova drame upravo zbog Kühnova suverena vladanja scenom. Ljigavog i neprivlačnog zamjenika upravitelja banke glumio je Ranko Zidarić, a Leina nerođenog sina koji Lei upućuje nimalo optimističnu poruku interpretirao je kao blagog i pomirljivog Nenad Cvetko.

S obzirom na zamor koji bi u gledatelja mogao izazvati tekst prepun brojki i izračunavanja životnih troškova, predstava je na trenutke zabavna, a njezin završetak groteskno-poetičan pa su scenski dosezi bolji od tankoga dramskog predloška.