Novine poput Vijenca u nas ne postoje

Dok većina medija u Hrvatskoj danas opstaje samo ukoliko pronađe svoju ciljnu skupinu, Vijenac ju već odavna ima. Riječ je o probranoj publici koju ne možete kupiti jumbo-plakatima i lijepim licima, ili pak izjavama od trideset sekundi prilagođenima medijima

Velika mi je čast sudjelovati u predstavljanju 500. broja Vijenca i čestitam glavnom uredniku, njegovim novinarima, ali i predsjedniku Matice hrvatske Igoru Zidiću, članovima Predsjedništva te Glavnog odbora, kao i svima vama kojima je Vijenac postao dio života.

Od mene se očekuje da progovorim kao docent na studiju novinarstva koji se profesionalno bavi analizom medija, ali istodobno kao član Matice, kojemu je Vijenac u zadnje vrijeme na poseban način i osobno blizak, pa se nerijetko nađem u situaciji da ga hvalim, ali i otvoreno na njega kritički osvrćem u neposrednim razgovorima s glavnim urednikom, jer mi je očigledno, kao i vama, stalo do slavljenika.

Predstavljanje Vijenca u Knjižari Matice hrvatske u Zagrebu / Snimio Mirko Cvjetko

Teško je nakon toliko uglednih glavnih urednika koji su sve ove godine uređivali Vijenac progovarati o tome što je Vijenac bio u prošlosti, pa ću se okrenuti sadašnjosti i budućnosti. Neki su mu prigovarali da se odveć vezao uz politiku, a drugi kako se previše vezao uz kulturu, no i jedni i drugi složit će se: Vijenac je sa svim svojim raznolikim urednicima pratio društvena događanja i o njima progovarao. Vidljivo je to i kada čitate djela naših povjesničara novinarstva koji svi redom spominju Vienac odnosno Vijenac kao neizostavan simbol hrvatskoga novinarstva. I slabe su sve naše riječi kada velikani naše umjetnosti poput Antuna Gustava Matoša pišući o Vijencu kažu: „Ne prekidajte me, molim vas, s drugim listovima koji tobože zaslužuju vaše zanimanje i pomoć kao i Vijenac. Oni nemaju njegove tradicije. Da nisam suradnik Vijenca, usudio bih se reći da nemaju ni njegovog biranog sadržaja i široke umjetničke tendencije. To nije ni čudo jer njihovim je nakladnicima preči materijalni uspjeh.“

Upravo taj materijalni uspjeh iz pera Matoša danas će mnogi u Hrvatskoj, ali i šire prigrliti kao temeljni kriterij uspjeha novina i novinarstva. Za Vijenac to nikada nije bio niti će biti kriterij opstanka. Ali nije to slučaj samo s novinama koje pišu o umjetnosti, društvenom životu i kulturi. Neprofitni mediji danas se posve neopravdano guraju u drugi red u komercijaliziranom svijetu koji više ne prihvaća stare žanrove kao ni medije koji se, kako kažu, ne žele prilagoditi potrebama našega modernog svijeta.

U sadašnjosti Vijenca bitnim mi se čini istaknuti nekoliko stvari. Novine slične Vijencu u Hrvatskoj ne postoje. Postoje novine koje nastoje o sličnim temama drukčije izvještavati, obraćati se istoj publici, ali im nedostaje nasljeđe i tradicija. Oni nadalje nemaju ljude koji čine Maticu iz koje zapravo nastaje Vijenac. No u čemu je njegova specifičnost? Protiv Vijenca se, zasad, ne vode sudske parnice. Vijenac se ne povlači po novinarskim sudovima časti. Na njegovim naslovnicama nećete vidjeti simbole tabloidizacije, strategije emocionalizacije i personalizacije. Kupujući Vijenac nećete moći osvojiti vrijedne materijalne nagrade, enciklopedije i nagradna putovanja, a informacije koje ćete u njemu pronaći tražit će vaše vrijeme i pažnju. Vijenac je svojim pisanjem dovodio do posve suprotnog; on i danas obogaćuje, uzdiže i osnažuje. Kupujući Vijenac teško ćete se osjećati prevareno i izdano: u njemu naime, nema plagijata, orkestriranih napada na upravo one profesije kojima se u našem društvu najviše vjeruje ili objavljivanja tajnih dokumenata, transkripata. Nadalje, na trideset i dvije stranice, svaka dva tjedna on donosi više od 200 kartica teksta. Dovoljno za cijelu knjigu. Gledajući samo kroz materijalni okvir, jasno je da on pruža najbolji omjer cijene i kvalitete.

Kada bismo kojim slučajem Vijenac stavili u ruke nekom medijskom biznismenu s nosom za uspjeh, on bi ga vjerojatno u potpunosti promijenio, pa bi naš Vijenac postao slikovnica, prilagođena općoj publici, s dvostruko manje teksta, a trostruko više slika, ali vjerojatno bez karikatura i ilustracija. Dizajnom bi podsjećao na neki internetski portal, kričavu stranicu kojoj je cilj emocionalno nas šokirati i privući našu pozornost, a to Vijenac nikada nije bio. Zato se Vijenac ne da staviti u takve okvire, no i dalje pronalazi svoju publiku, a koliko čujem i ona je sve mlađa.

No taj isti Vijenac ima nekoliko temeljnih kamena za kojim čeznu komercijalizirani proizvodi: on ima svoju stručno govoreći – nišu, probranu publiku, koju ne možete kupiti jumbo-plakatima i lijepim licima, ili pak izjavama od 30 sekundi prilagođenima medijima. Dok većina medija u Hrvatskoj danas opstaje samo ukoliko pronađe svoju ciljnu skupinu, Vijenac ju već odavna ima, znatan broj već generacijama, s koljena na koljeno.

Vijenac se ne da upakirati u reklamu trgovačkoga centra, u oglase koji nude iluziju. Na njegovoj duplerici nećete pronaći obnažene žene i muškarce, neprimjerene ilustracije. Ali ima još jedna činjenica zbog koje mi je Vijenac posebno drag: budući da je tiskan na kvalitetnijem papiru od onoga što inače držimo u rukama u Hrvatskoj, vaše će ruke ostati čiste. A upravo to mnogi danas cijene. Upravo za čistim rukama mnogi vlasnici medija, a danas sve češće trgovci, silno čeznu…

Pred kraj nekoliko riječi o izazovima. Treba jasno reći kako postoje i oni koji ne vole Vijenac, koji ga zapravo nikada nisu voljeli. Stoga ću iskoristiti priliku i uredništvu sugerirati da brine o onima koji bi ga mogli zavoljeti, a takvih je veliki broj, diljem Hrvatske. Snažnije se osloniti na ogranke jamči jednu novu priliku. Kao drugi važan izazov čine mi se mogućnosti koje dolaze kroz tehnologiju, internet i društvene mreže. Razmišljam što bi s takvim mogućnostima učinio Šenoa u svoje vrijeme? Od Vijenca se konačno očekuje da se još više otvori mladima koji bez obzira na to koliko ih mi sputavali mogu preobraziti Hrvatsku, baš kao što su i nezamislive stvari bile moguće u prvoj godini Vienca ili kao što je 1993. u jeku rata zahvaljujući poticaju Vlade Gotovca Vijenac ponovno ugledao svjetlo dana. Teška vremena potiču na nove izazove.

Hoće li opstati Vijenac? Sam, bez Matice, bez podupiratelja, vrlo teško. Za odgovor na to pitanje ipak ću se vratiti u 1903. Iz pera Antuna Gustava Matoša: „Vijenac ne smije, ne može i neće propasti jer je jedini naš zbornik u kojemu se javno vidi razvitak naše književnosti i naše umjetnosti… To je najbolji barometar naše duše, to je upravo naš duh, najbolje što je u njemu, njegova srč. Ukinite ga, dajte da ugine i svijet će razložno misliti da sa slobodom izdiše i naša duša…“